EVROPSKI UGAO

U Crnoj Gori se ne mijenjaju vladari, u Srbiji vlast

Predsjednik Crne Gore je na putu da duplira Karađorđevića i ozbiljno se približava Josipu Brozu, nedostaje mu još jedan mandat, koji, sudeći po govoru na kongresu Demokratske partije socijalista, nema namjeru da ispusti
3946 pregleda 7 komentar(a)
Đukanović, Foto: Boris Pejović, Boris Pejović
Đukanović, Foto: Boris Pejović, Boris Pejović

Milo Đukanović nije izuzetak u crnogorskoj istoriji. Naprotiv, on je pravilo. Crna Gora je najverovatnije zemlja koja je promenila najmanje vladara u poslednjih 160 godina na planeti. Od kako je Nikola Petrović postao knjaz 1860. godine pa do danas, četvorica ljudi su vladali Crnom Gorom, ukupno, 137 godina. Kralj Nikola 56 godina, kralj Aleksandar Karđorđević 16, Josip Broz Tito 35 i Đukanović poslednje tri decenije. Praktično, za malo više od veka i po, kad oduzmemo okupaciju u Prvom i Drugom svetskom ratu, Crna Gora je bila bez dugovečnog “gospodara” malo više od 15 godina, odnosno u tranzicionim periodima posle nasilne smrti juguslovenskog krunisanog kralja Aleksandra i prirodne smrti nekrunisanog monarha naroda i narodnosti Josipa Broza.

Vlast u Crnoj Gori se nikada nije promenila voljom naroda ili građana: ona se nasleđivala ili osvajala revolucijom. Oronulog Kralja Nikolu je oduvao vihor Prvog svetskog rata i unuk Aleksandar koji je po velikim ambicijama, megalomaniji i žeđi za vlašću, najviše ličio na njega od svih potomaka. Aleksandar je ubijen u atentatu 1934. godine u Marseju. Josip Broz je pod plaštom borbe za oslobođenje od okupatora sproveo komunističku revoluciju i preko “ćoravih kutija” legalizovao svoju vlast. Revolucija koja je dovela na vlast Đukanovića nije bila “krvava”, bila je “antibirokratska” a vlast je učvrstio uz pomoć modernizovanih “ćoravih kutija”.

Predsednik Crne Gore je na putu da duplira Karađorđevića i ozbiljno se približava Josipu Brozu, nedostaje mu još jedan mandat, koji, sudeći po govoru na kongresu Demokratske partije socijalista, nema nameru da ispusti. Znam da zvuči zastarašujuće za polovinu Crne Gore, ali valja se pripremiti: Milo je tek na polovini vremena koju želi da provede na vlasti. Đukanović je takmičar, nije neko ko se predaje ili odustaje i neće se zaustaviti dok ne pretekne u dugovečnosti na čelu Crne Gore, kralja Nikolu Petrovića.

Nije slučajno što Đukanović u širenju i učvršćivanju njegove verzije crnogorskog nacionalizma izbegava figuru Nikole Petrovića i njegovih predaka, uključujući i Petra Petrovića Njegoša. Nije motiv iskazivano “srpstvo” knjaza koji je doneo međunarodno priznatu nezavisnost modernoj Crnoj Gori već to što “obnovitelj” crnogorske državnosti želi da svi budu u njegovoj senci. Kada se govori o viševekovnoj državnosti Crne Gore, to se ne radi da bi se istaklo pravo Crnogoraca na svoju državu, već da bi se pojačao značaj Đukanovićevog političkog projekta, odnosno da je “obnavljanje” državnosti Crne Gore nova nultna tačka, od koje sve počinje.

Računica je vrlo jednostavna: predsednik Crne Gore će preteći Kralja Nikolu 2046. godine. Tada će u životu biti tek šačica, ostarelih i džangrizavih staraca, koji će pamtiti Crnu Goru bez Đukanovića na vlasti. Milo će biti junak dva milenijuma a ne dva veka kao kralj Nikola i neće biti iznenađenje da kao Tito umre na vlasti u dubokoj starosti i da ga oplakuje cela zemlja.

I dok se u Crnoj Gori ponavlja već viđena priča sa dugovečnim vladarima u kojima je nepoznanica samo kako će završiti, u Srbiji se ponavljaju već toliko puta viđeni obrasci. Srbijom, za razliku od Crne Gore, je vladalo mnogo više vladara ali se vlast u suštini nije nikada menjala, uvek je bila ista sa, tu i tamo, nekim izuzetkom koji je potvrđivao pravilo. Srbija je menjala svoje gospodare na različite načine - nekada ubistvima, nekada revolucijama, nekada na izborima, nekada uz pomoć dvorskih intriga, nekada joj se nametala spolja - ali obrazac vladanja je uvek bio isti, baš onakav kakvim ga je uspostavio knjaz Miloš Obrenović a zatim perfekcionisali radikali Nikole Pašića i komunisti posle Drugog svetskog rata. U Srbiji imamo kontinuitet vlasti koji traje već gotovo 200 godina: menaju se samo protagonisti.

U Srbiji nikada nije važio postulat koji je postavio Vrhovni sud Sjedinjenih Američki Država: Štampa služi onima kojima se vlada a ne onima koji vladaju. U Beogradu su štampa i mediji vazda bili u službi onih koji vladaju a ne onih kojima se vlada. Baš kao što su lopovluk, plagiranje, korupcija, podmetanje, spletkarenje, laganje, zavere, stvarne i izmišljene, konstanta u srpskoj povesti.

Nigde kao u Srbiji nije tako dramatično tačna relativizacija stvarnosti po Marku Aureliju: “Sve što se događa je uobičajeno i familijarno, kao ruže u proleće i žetva u jesen”.

Odnosno, sve što se događa, već se događalo i događaće se ponovo. Tokom vladavine najliberalnijeg sprskog vladara u 19. veku knjaza Mihajila Obrenovića, ministar unutrašnjih poslova Nikola Hristić se ponašao kao njegovi prethodnici i svi njegovi naslednici. Po svedočanstvu ondašnjeg činovnika u Ministarstvu unutrašnjih dela, a kasnije akademika, Nikole Krstića, Hristić je poslao agenta srpskih vlasti da kupi ceo tiraž od 100 štampanih brošura Vladimira Jovanovića sa naslovom “Srbenda i Gotovan” u kome je upoređivao dve karikature idealnog i pokvarenog Srbina. Pošto su osigurali da niko ne pročita Jovanovićevog “Srbendu i Gotovana”, ministar Hristić i knjaz Mihailo su naručili od Đure Daničića da napiše odgovor na brošuru koju niko u Srbiji pročitao nije i objavili je u tada najtiražnijim novinama u Beogradu. Zvuči poznato, zar ne?

Najznačajniji srpski istoričar prošlog veka i predsednik vlade Kraljevine Jugoslavije u egzilu Slobodan Jovanović je iskoristio Krstićeve dnevnike za svoje istorije o vladavini dinastije Obrenovića u drugoj polovini 19. veka. Jovanović je u predgovorima pominjao Krstića ali u svojim istorijama nije navodio citate i delove Krstićevih dnevnika koje je koristio. Štaviše, sumnja se i da je Jovanović bio odgovoran što je na Krstićeve dnevnike bukvalno pala prašina u podrumima SANU i tek su objavljeni pre 14 godina.

Srbija već vekovima ne uspeva da izgradi dovoljno osvešćeni građanski deo društva, da bi mogla da sa promenom vladara promeni i vlast. Svaki put kad bi bila blizu, izbio bi neki rat, revolucija, represija, iseljavanje i broj politički osvešćenih Srba bi padao ispod 15 odsto. To objašnjava zašto i izuzeci koji potvrđuju pravilo, poput Zorana Đinđića, nisu mogli ništa da urade. Čak i kad pobedi uslovno rečeno “druga Srbija” ona je napunjena ljudima iz “prve Srbije”. Juče sa Koštunicom, Čovićem, Popovićem, Mihajilovićem, Ilićem… danas sa Jeremićem, Obradovićem.

U Crnoj Gori se ne menjaju vladari, u Srbiji vlast i čini mi se da je u toj podeli Crna Gora bolje prošla, ona barem ima iluziju da bi nešto moglo da se promeni.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")