Vijest o smrti petnaestomjesečnog dječaka Pavla Jovovića, kao ni jedna druga, pomjerila je iz težišta svakog ko živi u Crnoj Gori. Njegova majka priznala je pred tužiocem da je znala da je njen nevjenčani suprug više mjeseci svakih nekoliko dana tukao njenog 15-mjesečnog sina Pavla - jer mu je smetao njegov plač. Iritirao ga je.
Prevelika je to vijest o nasilnoj smrti petnaestomjesečnog mališana da možete da je shvatite istog trena, da je prihvatite i razumijete, da se usudite da je komentarišete… Udari vas u stomak, srce, glavu, otkrijete neku pustoš u sebi… Naspram nje ste mali, a ona je nasagledivo velika. Ne znate kako da se nosite sa tom spoznajom? Strah vas je da ostanete nasamo sa tom viješću koju ne možete razumjeti, jer je neshvatljiva… Mnogo vremena je potrebno svakom razumnom čovjeku da prihvati činjenicu da je neko oduzeo pravo na život dječaku koji je tek počeo da spoznaje svijet, ma koliko taj zločinac bio bolestan.
Nije dostojno pominjati ime čovjeka koji je oduzeo život dječaku batinama. Nepomenik!
Iako će čitav proces pred sudom tek da se dogodi, čini se, laički rečeno, da je lako presuditi u ovom slučaju. Slučaju kakvog Crna Gora ne pamti. Bilo koja kazna neće doprinjeti da se više ne pitamo da li su svi, i u ovom slučaju, mogli doprinjeti da dječak ne doživi takvu tragičnu smrt. Od njegovih najbližih, pa nadalje…
Ovih dana čujemo da se svi ograđuju od odgovornosti za ono što je učinio nepomenik, a što mi drugi nijesmo primijetili, osim dječakova majka, koja očigledno nije na vrijeme zaštitila svoje dijete… Prevelik je krst ponio taj dječak od 15 mjeseci u ime svih nas i ostavio da nad našim glavama visi veliki znak pitanja koliko smo, u trci za opstankom, postali neosjetljivi, koliko nam nedostaje empatije, kako smo nedostojni da odgovorimo na milion pitanja koja je pokrenula njegova nasilna, prerana smrt…
Patnja tog dječaka bila je viša od svake planine koju znamo. Vijest o Pavlovoj smrti izvila se nad svim vijestima, ona se jednostavno ne može negdje svrstati, ona je porušila privid našeg unutrašnjeg mira… Iako nijesmo znali šta se dešava, nekako svi osjećamo kako smo krivi što Pavla više nema.
Sve češće se u medjima može pročitati o nasilju unutar porodice. Ima djece kojima je strah od kažnjavanja i batina sastavni dio života i dok idu na počinak, dok jedu, dok borave u porodičnom okruženju, ne znaju odakle će stići udarac… I takvi su udarci najteži, kad dolaze iz sredine u kojoj se podrazumijeva zaštita i toplina, odakle se crpi sigurnost.
Nasilje među vršnjacima je sve prisutnije i sve agresivnije. Koliko će dječaka i djevojčica i ovog jutra nevoljno poći u školu jer će ih vršnjaci provocirati… Nasilje gledamo u direktnom prenosu na televizijama, ono je lajt motiv u komjuterskim igricama. Devedesetih godina prošlog vijeka gledali smo direktan prenos rata na prostoru bivše nam domovine.
Svi smo se prilikom odrastanja suočavali sa strahovima. Lakše je bilo ako ste u porodici imali sigurno utočište, pa susreti sa strahovima u školi, na igralištu, nekako idu na ceh sazrijevanja, formiranja jedne ličnosti, karaktera… Koškanja sa vršnjacima, uz neku ćušku, kasnije ti dođu kao podsjećanje na to kako se kalila tvoja mladost. Čak i oštriji učitelji i nastavnici koji su znali da počupaju za uvo ili čuperak, kad postanete zreo čovjek, budu vam kao kiljani koji su usmjeravali vaše ponašanje. Danas nastavnici ne čupaju za kosu i uši, djevojčice i dječaci su okupirani društvenim mrežama, ali sve to, očigledno, ne smanjuje agresiju. Naprotiv. Crtani filmovi od prije tridesetak godina u odnosu na većinu sadašnjih, izgledaju naivno i današnjoj djeci su nerazumljivi.
Ljubivoje Ršumović je napisao stihove “Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu, njega ne boli”, koji su najbolja poruka svim nasilnicima koji se” hrabro” isprse prema mlađima tako liječe svoje frustracije. Zaboravili smo da pričamo, prvo sa najbližima, sa prijateljima, kolegama na poslu... Riječ može da spriječi nasilje, jedino ako nije previše prijeka… Uvijek imajmo na pameti Ršumov stih o prutu koji se sokoli, jer njega ne boli…
Kad god budemo dovoljno hrabri da se suočimo sa viješću o smrti Pavla Jovovića, ona nam neće dozvoliti da ne vidimo kako ima mališana i u našoj blizini kojima treba pomoći da pobijede probleme i da im naša mala nesebičnost može uljepšati i možda - spasiti život.
Bonus video:
