Vlasotince, varoš idilska - Vijesti.me
ZAPISI SA UŠĆA

Vlasotince, varoš idilska

Planinska rijeka Vlasina izbija na rub Leskovačke kotline. Posmatrate li sa gradske brane maglu kako se diže sa obronaka bregova, a sunce je pretvara u žutu vunu, onda vam bude drago da ste tu, a ne na nekom drugom mjestu

Vlasotince, centar
Vlasotince, centar (Foto: Dragoslav Dedović)

Pomislio sam da mi je neko zabio svrdlo u mali mozak. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da je taj bol povezan sa onim što sam upravo zagrizao. Papričica u ulju je imala onu podmuklo-blijedozelenu boju, ali ovo ipak nisam očekivao.

Bivao sam po kafanama od Niša do Leskovca, od Pirota do Vranja. Bilo je tu ljutih primjeraka, nemilosrdnih pakovanja kapsaicina - skraćeno CPS - one ljute droge na koju se od malena navuku ljudi južno od Niša. Ali nigdje nisam naišao na ovakav primjerak. Pokušao sam da zamislim čitav genetski lanac papričica-ubica, od pretkolumbovske Amerike do trenutka kada će se poslije evo već više od pet vjekova, meni suđen primjerak sklupčati u tanjiru, u kafani Vila Gunjetinac. 

Kafana Vila Gunjetinac
Kafana Vila Gunjetinac(Foto: Dragoslav Dedović)

Kafana za praznike nije radila četiri dana, ugodna podrumska prostorija u etno stilu bila je hladnjikava. Društvo u ćošku je ispijalo pivo i glasno ogovaralo sopstvene i tuđe živote. Inače, nigdje nikog.

Blagorodna vurda

Roštiljski produkti koje nudi domaća kuhinja jesu solidni. Ali šta vrijedi, kada je poslije ugriza paprike (da se razumijemo, ugrizla je ona mene, a ne ja nju) sve što sam stavio u usta bilo samo davna sjenka nekog ukusa. 

Roštiljska limarija
Roštiljska limarija(Foto: Dragoslav Dedović)

Naučnici tvrde da ljuto nije vrsta ukusa kao gorko, slatko, kiselo, slano i - umami, ukus izazvan glutamatima. Ljuto je bol receptora.

Vurda
Vurda(Foto: Dragoslav Dedović)

Naposljetku je pomogla „vurda“ - salata koja inače nije na jelovniku regionalnih restorana sjeverno od Vlasotinca. Noviji fensi naziv za ovaj specijalitet je „krem sir sa paprikom“. Odavde do Pirota se ide brdskim putem punim krivina. Na trideset i sedmom kilometru naiđe se na Babušnicu. Tu, u slivu rijeke Lužnice, jeste „vurdin“ zavičaj. Vurda je bila kao melem za moja bolna nepca. Samo, u tom kraju, prema statistikama, najbrže opada broj stanovnika u cijeloj zemlji. Dakle, ako naletite na „vurdu“ kao ja, odmah je naručite. Ko zna da li će uskoro biti nekoga da je napravi.

Mljevena paprika
Mljevena paprika(Foto: Dragoslav Dedović)

Izlazim iz restorana smještenog u prizemlju kuće izgrađene 1885. Ova uzorna kuća vlasotinačkog građanstva imala je sreće - nju su potomci gazde koji ju je izgradio temeljno renovirali. To je rijetka pojava. Supstanca građevinskog nasljeđa duž glavne, Nemanjine ulice, kojom šetam poslije objeda, kruni se i nestaje naočigled svih nas.

Kuća, Vlasotince
Kuća u Vlasotincu(Foto: Dragoslav Dedović)

Potpis Nikolaja Krasnova

Preko svega pada sjeta januarskog dana. Na glavnom trgu, koji je nekada bio pijaca, još uvijek je najljepša tačka obelisk koji je početkom tridesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme kraljevanja Aleksandra Karađorđevića, bio podignut po nacrtu Nikolaja Krasnova, ruskog izbjeglice i vrhunskog arhitekte iz carskog okruženja. On je vrelom patriotizmu Vlasotinčana - oni su u XIX vijeku četiri puta dizali ustanak protiv osmanske vlasti, a tri puta je varoš zbog toga bila spaljena - podario smirene akademske linije. Malo ko bi mogao odmah da primijeti da je obelisk u stvari spomen-česma. Posvećena je svim borcima za slobodu od 1809. do 1918. U miroljubivoj koegzistenciji sa spomenikom iz kraljevske epohe, u parkiću su i poprsja lokalnih narodnih heroja iz Narodnooslobodilačke borbe. 

Spomenik Miloradu Dimančiću, Vlasotince
Spomenik Miloradu Dimančiću,(Foto: Dragoslav Dedović)

Stojim pred likom Milorada Dimanića čije je ratno ime zvanično bilo Miloš, a nezvanično Kurjak. Ovaj vlasotinački stolarski radnik i sindikalac poginuo je u borbi sa bugarskim okupatorima 1944. Njegovo izliveno lice je ovdje od 1953. Preko njegovog ramena vidim jednu od najstarijih zgrada u varoši - nekada je tu bila turska uprava, a danas je tu smješten Gradski muzej.

Jutro na Vlasini

Jutros sam, prije odlaska u restoran, prvo obišao branu na Vlasini. Dovršena je 1982. i služila je regulaciji vodosnabdijevanja do velike poplave 1988. Poslije toga su inženjeri našli drugo rješenje, ali je brana ostala - sa vjerovatno jedinstvenim gradskim kupalištem u zemlji.

Brana na Vlasini
Brana na Vlasini(Foto: Dragoslav Dedović)

Ljeti je ovdje živo i golišavo. Sjećam se da sam ovdje u julu proboravio lijepo popodne. Brana je bila zatvorena, gradska plaža puna kupača, dan zlatan. Izuli smo cipele i pregazili betonski put, koji je ljeti pod vodom, pored zgrade mlina sve do brane. Vlasina bila hladna, ali ne i nemilosrdna kao Neretva. Tada je, prirodno, varoš imala mnogo više šarma. Suncobrani, raskošne krošnje drveća, bašte kafea i restorana. A sada je tiho. Put do brane je suv. Januar bez snijega, sunčan dan.

Rijeka Vlasina
Rijeka Vlasina(Foto: Dragoslav Dedović)

Planinska Vlasina izbija između brda na rub Leskovačke kotline. Kada stojite na brani i posmatrate maglu kako se diže sa obronaka, a sunce je pretvara u žutu vunu, kada pogledate u zlatastu vodu, onda vam bude drago da ste tu, a ne na nekom drugom mjestu.

Kosta ispod mosta

Na drugoj obali šetača dočeka navijački mural koji ukazuje na to da ovdašnja omladina ne želi da zaostane za beogradskim huliganima: „Četnici sever“. Kada bi ti klinci, koji svoju pubertetsku želju da budu „zajebani“ ostvaruju na ovaj način, makar za trenutak zavirili u istoriju sopstvene varoši, ne bi im ovo zidopisanije baš tako lako išlo od ruke. Naime, u jednoj od lijepih zgrada u varoši prve dvije godine Drugog svjetskog rata stolovali su četnici Koste Pećanca, koji je i po ravnogorskim mjerilima bio kvisling, pa su ga 1944. upravo ravnogorci ubili.

"Četnici sever"
"Četnici sever"(Foto: Dragoslav Dedović)

Šetam pored rijeke prema mostu. Jedna sredovječna gospođa telefonira tako glasno da sam i ne želeći saznao da je ovaj kej samo blijeda senka nekog drugog, bivšeg mjesta. Koje ova gospođa očito objašnjava nekome ko je otišao jako davno i daleko od rodnog kraja. Onda se sjetim da su Vlasotince i cijeli ovaj lijepi kraj jako dugo izvozili - ljude. Najprije kao građevinske pečalbare koji su onda iz austrougarskih krajeva, pa iz sjevernih predjela Kraljevine Jugoslavije u varoš donosili znanje o novim građevinskim trendovima. A od šezdesetih se rado ide bivšim dušmanima - u Austriju i Njemačku. Kažu da su Crnotravci najbrojniji pečalbari. Demografsko osipanje koje su donijele ratne devedesete ne treba ni spominjati.

Apoteka pa pijaca

Ulazim u apoteku da uzmem nešto za smirenje stomačnih tegoba. Čekam da nekoliko starijih gospođa i mladić obave razgovore. Možda je to bilo slučajno, ali svi su tražili tablete za spavanje, sedative ili antibiotike - bez recepta. Apotekarka im je strpljivo objašnjavala da bi ipak prvo morali kod ljekara. To me podsjeti na činjenicu da je pola Srbije decenijama bilo na manje-više teškim ljekovima koji su bili lako dostupni.

Pijaca je preko puta autobuske stanice. Savršena ravnoteža haosa i tržišnog poretka. Mljevena paprika i prepolovljena bundeva ovom blijedom danu daju jarke boje. Tu je i roštiljska limarija. Sve što južno srce poželi. Poslije toga sjednem u kafe „River“. 

Kafe "River"
Kafe "River"(Foto: Dragoslav Dedović)

Što na starosrpskom vjerovatno znači „rijeka“. Unutrašnjost je prijatna, višak muškaraca i manjak žena. Kapućino sa ukusom karamele ima višak vode a manjak kafe. Ipak je trebalo da naručim Zaječarsko po jedinstvenoj cijeni od 90 dinara.

Rosulje i pečalbari

U kafeu razmišljam o ovdašnjim ljudima. Oni su ponosni na riječi putopisaca koji su poodavno zabilježili da su stanovnici „u ovom idilskom mjestu“ oličenje gostoljublja i humora. Iza oronulosti varoši zamišljam stari sjaj. „Nema Vlasotinčana koji nije, mučen nostalgijom, skraćivao svoj boravak u drugom mjestu... I nema Vlasotinčana koji posle samo par dana boravka u zavičaju nije poželio da ode iz njega“, konstatuje književnik Srba Takić. Vlasotinčani vole da se šale na svoj račun. Mada spadaju u izuzetno marljive ljude, između dva rata su osnovali Udruženje lenjih. U ovim krajevima raste rijetka biljka mesožderka - Rosulja. Mjesni ženski fudbalski klub je s ponosom preuzeo to ime. Inače, žene iz ovog kraja, „Rosulje“, bije glas da su oštroumne i drčne. Čak i fanove lokalnog kluba Vlasina zovu „Rosuljci“.

Hronike nam kažu da je po popisu iz 1879. od 2.626 stanovnika bilo 432 pismena muškarca i 32 pismene žene. Mnogo više u odnosu na broj stanovnika nego Vranje, Leskovac, Pirot ili Niš. Isto je i sa brojem hodočasnika u Jerusalim. Pravoslavni hadžiluk je ovdje bio kruna građanske egzistencije.

„Kod Ćirimidžiju“

S proljeća prošle godine išao sam na pastrmku nekoliko kilometara od Vlasotinca, uzvodno uz Vlasinu: „Kod ćirimidžiju“. Unaokolo samo brda, šume i - jednostavan restoran sa terasom u kojem služe odličnu ribu.

Odjednom mi sine da dobro znam jednog Vlasotinčanina, simpatičnog autora prozne knjige „Vašu kartu, molim“ Sašu Mladenovića. Samo što mi je on o svom gradu pričao u beogradskim kafanama. O rodnom očevom selu čiju rijeku je „zaklala“ mala hidroelektrana. Dugo ga nisam vidio. Opet je, trbuhom za kruhom, otišao da u ime Ujedinjenih nacija kao potpukovnik u srpskoj uniformi čuva mir u Centralnoafričkoj republici. Ovaj pečalbar je, izgleda, dobacio najdalje. Vlasotinačka vina ostavljam za sljedeću priliku, za septembarski Vinski bal. Prije nego pođem, pomislim da u ovoj varoši, uprkos svemu, ima nešto što me tjera da je prigrlim. Vratiću se, sigurno.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne