Vrijedi li biti besmrtan? - Vijesti.me
INOVACIJE I TEHNOLOGIJA

Vrijedi li biti besmrtan?

Mnoga ozbiljna istraživanja u oblasti starenja sada su fokusirana na djelove DNK koji se zovu telomere i čiji broj opada sa starenjem. Na primjer, korigujući telomere valjkastih crva, nematoda, naučnici su uspjeli da produže životni vijek tih stvorenja za deset puta

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Ljudi su odavno u potrazi za eliksirom mladosti pa nije čudno što čak i oni koji nisu naučnici pažljivo prate najnovija istraživanja vezana za starenje. Ali da li je ono što većina ljudi jednostavno smatra životnom činjenicom zapravo „bolest“ koja se može izliječiti? Ili postoje neke nepremostive granice životnog vijeka ljudskog tijela, granice koje je nemoguće promijeniti?

Naravno, praktično svaki čovjek bi se obradovao produžetku svog života u zdravlju i neki naučnici razmatraju sve ekstremnije načine da se taj rezultat i postigne. Ali ako možemo ostati u životu samo uz pomoć ekstremnih mjera, mnogima od nas će biti draže da prođu bez reanimacije i izaberu palijativno liječenje. Osim toga, može nam odgovarati i opcija ”asistirane smrti” ako kvalitet našeg života i naše medicinske perspektive budu ispod određenog praga. I više od toga, naglo povećanje trajanja života može imati neželjene i dalekosežne posljedice za društvo u cjelini.

Mnoga ozbiljna istraživanja u oblasti starenja sada su fokusirana na djelove DNK koji se zovu telomere i čiji broj opada sa starenjem. Na primjer, korigujući telomere valjkastih crva, nematoda, naučnici su uspjeli da produže životni vijek tih stvorenja za deset puta.

Međutim, kod složenijih životinja ta metoda ima manje efekta. Jedini efikasan način da se produži život pacova je da budu na dijeti koja je na granici gladovanja. Ali, pacov nam može dati niz korisnih lekcija iz biologije: neke od tih jedinki žive više od 30 godina, što je nekoliko puta više od životnog vijeka drugih malih sisara.

Bilo kakav veliki proboj u produžetku životnog vijeka čovjeka radikalno će izmijeniti prognoze o brojnosti stanovništva. Socijalne posljedice biće, očigledno, kolosalne i one zavise od odgovora na mnoga pitanja: hoće li biti produžene i godine senilnosti; hoće li biti povećana starost žena u menopauzi; i kako bi porodice bile strukturirane ako mnogo generacija počne da živi u isto vrijeme. Cijena liječenja neophodnog za produženje životnog vijeka može uticati na nejednakost: kao i u slučaju mnogih drugih tehnologija, bogati će imati više mogućnosti da koriste takve usluge.

Jaka želja da se produži život formira spremno tržište za egzotične metode i terapije neprovjerene efikasnosti. Na primjer, Ambrosia, američki startap osnovan 2016. godine, nudi vodećim menadžerima Silikonske doline transfuziju “mlade krvi”, ali je početkom ove godine kompanija zaustavila pružanje tih usluga nakon što je dobila upozorenje od američkih regulatora. Druga skorija ludost onih koji hoće da sebi produže život bio je metformin - lijek za dijebetes, za kojeg neki tvrde da može preuprijediti demenciju i rak kod zdravih ljudi.

Više povjerenja uliva analiza ljudskog genoma američke kompanije 23andMe. Ta je analiza dovela do interesantnih zaključaka u vezi sa našom osjetljivošću na ove ili one bolesti, a takođe i u vezi sa našim precima. Istovremeno Krejg Venter, pionir u dešifrovanju ljudskog genoma, sprema se da prouči genome hiljada vrsta bakterija u našim crijevima - to je unutrašnji ekosistem koji je, sasvim moguće, presudno važan za naše zdravlje.
Žeđ za vječnom mladošću u Silikonskoj dolini ne objašnjava se samo kolosalnim bogatstvom njenih vodećih zvijezda, već i kulturom u kojoj se ljudi stariji od 30 smatraju starcima. Futurista Rej Kurcvajl se uzda u metaforičku “drugu kosmičku brzinu”, kada će progres u medicini biti toliko brz da će se životni vijek svake godine produžavati za više od godinu dana, otvarajući tako perspektivu besmrtnosti. Ili će, možda, kompjuteri toliko napredovati da ćemo naš mozak moći da prebacimo u elektronski simulakrum i tako ovjekovječimo naš um i sjećanja.

Najaktivnije entuzijaste dugovječnosti brine to da li će “druga kosmička brzina” biti postignuta tokom njihovog pretpostavljenog prirodnog životnog vijeka. I zato žele da zamrznu svoja tijela dok besmrtnost ne postane realnost. Nedavno su tri naučnika iz Velike Britanije (drago mi je što mogu da kažem da nisu sa Kembridža, mog univerziteta) sklopila ugovor da nakon smrti krv u njihovim leševima bude zamijenjena tečnim azotom. Jedan od njih je dogovorio da cijelo tijelo ode Mičigenskom institutu za krioniku (krionika je postupak čuvanja ljudskog tijela na ekstremno niskim temperaturama - prim.red.), a druga dvojica su izabrala jeftiniju opciju: kompanija iz Arizone po imenu Alcor zamrznuće samo njihove glave. Sva trojica priznaju da su šanse za vaskrsenje male, ali ukazuju da bi u suprotnom one bile ravne nuli.

Teško mi je da ozbiljno shvatim ovakve težnje. Ja bih više volio da svoje dane okončam na engleskom groblju pored crkve nego u američkom frižideru. I ne mislim da će biti dobro ako krionika jednom bude uspješna. Pretpostavimo da će Alcor opstati u biznisu i da će prilježno brinuti o kiogeno zamrznutim tijelima potreban broj vjekova. Ta će tijela zatim biti oživljena u svijetu u kojem će ona biti stranci, autsajderi - izbjeglice iz prošlosti.

Možda ćese sa njima postupati s popustljivošću, jer većina ljudi vjeruje da se tako treba odnositi prema nesrećnim tražiocima azila u nevolji ili prisilno raseljenim ljudima iz amazonskih plemena. Ali razlika je u tome što će razmrznuta tijela, po sopstvenom izboru, biti breme za buduća pokoljenja i zato nije jasno koliko će zapravo zasluživati pažnje.
Perspektiva čovjekove besmrtnosti odavno je tema za naučnu fantastiku. Svijetu će biti bolje ako ona to i ostane.

Copyright: Project Syndicate, 2019.


Najčitanije iz sekcije Kolumne