Vrijeme zabluda - Vijesti.me
STAV

Vrijeme zabluda

Šofranac je upoznao širu javnost o dešavanjima koji su kulminirali njegovom odlukom da napusti (?) RTCG uz odlučnost da iscrpi dostupne pravne mehanizme. Vidjećemo koliko će biti istrajan

Nebojša Šofranac
Nebojša Šofranac

Zablude se umnožavaju kao pretposljednji čin urušavanja jednog sistema. Polako, sporije nego što smo se nadali, ljudi unutar sistema dolaze do spoznaje da su samo sredstvo u piramidalno i parazitski uspostavljenim odnosima. Posebno je zanimljiv primjer sportskog novinara Šofranca, poznat javnosti po specifičnom načinu kako pripremanja tako i realizacije prenosa najznačajnijih sportskih događaja. Može mu se mnogo čega zamjeriti, ali energičnost, strast prema poslu i posvećenost svakako ne. Sigurno je dvadeset godina u poslu, a možda i više, i kao pasivnom posmatraču - gledaocu, stekao sam utisak da je prenosio i događaje koji mu i nijesu bili namijenjeni. Pregršt informacija, katkad manjeg značaja od onog što se dešava na terenu, ali dovoljno inspirativni, da svako od nas ima stav o njemu. Ono što mu mnogi zamjeraju, doza neobjektivnosti kada se tiče nastupa naših ekipa, Barselone i nekada Crvene Zvezde, meni je prihvatljiva jer se ne radi o stručnom konsultantu, već o sportskom novinaru.

Šofranac je upoznao širu javnost o dešavanjima koji su kulminirali njegovom odlukom da napusti (?) RTCG uz odlučnost da iscrpi dostupne pravne mehanizme. Vidjećemo koliko će biti istrajan. Ono što bih u startu podvukao je da mu „blanco“ vjerujem, za sva ta neplaćena putovanja, korišćenje taksi prevoza na relaciji Budva-Podgorica i neisplaćivane varijabile. Takođe, siguran sam i da nije bio planiran za „odstrijel“, i da se iz možda nekog bizarnog razloga našao na udaru partijskih vojnika, koji u toj imaginarno uspostavljenoj hijerarhiji, odlučuju o njegovoj sudbini.

Slušajući obraćanje novinara Šofranca posredstvom društvenih medija, stiče se utisak koliko je u stvari naše društvo siromašno. Trideset godina planskog siromašenja i pustošenja, odjekivala su njegovim riječima. Jedan novinar bi, sa dvodecenijskom karijerom u sređenom sistemu, bio prilično ekonomski nezavisan i ne dozvolio ni promil onoga što je novinar Šofranac nosio na svojim nejakim leđima. Ali ne u Crnoj Gori. Ispostavilo se da em što ga drže na minimumu, em što je i sam navikao što zbog ljubavi, što zbog zabluda. Zabluda je u ovom slučaju odavno poznata, ali zaljubljen čovjek to vjerovatno teže uviđa. Junak ovih redova nije razumio kolektiv u kojem je do nedavno imao svu „slobodu“. Opasno se prevario. Parazitski sistem ga je, možda prije mariniranja, sažvakao i odbacio. I nije on jedini. Odbacivanje je uobičajeni proces u zarobljenim društvima, samo što se u ovom, kojem se bliži kraj usljed nesposobnosti da stvori novu vrijednost, ovi procesi ubrazavaju.

Primjer gospodina Šofranca bi trebalo biti upozoravajući za naše sugrađane, posebno one koji gravitiraju javnoj upravi. Period koji slijedi, biće period gorkog otrežnjenja, i ne bi valjalo zaboraviti onu od njemačkog sveštenika „Prvo su došli“, prilagođenu našoj zbilji.

Prvo su došli po državu blagostanja, nijesi se bunio.

Zatim su došli po narod drugačije nacionalnosti i vjeroispovijesti, nijesi se bunio.

Zatim su isisali ušteđevinu naših sugrađana bankarskim prevarama, nijesi se bunio.

Zatim su odveli naše sugrađane da ratuju za mir, nijesi se bunio.

Zatim su došli po nekadašnje privredne gigante, nijesi se bunio.

Zatim su institucionalizovali korupciju, nijesi se bunio.

Zatim su poharali šume i rijeke, nijesi se bunio.

Zatim su došli po tebe,

Ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni jer si ostao sam.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne