Da zaista živimo u vremenu kada je laž postala istina, pokazuje i intervju sa Vukom Draškovićem povodom njegove nove knjige “Ko je ubio Katarinu”?
Ovaj nekadašnji šef kabineta druga Mike Špiljaka prešao je put od tobožnjeg disidenta, preko zajapurenog srpskog nacionaliste, koji je kasnih 1980-ih po plaži u Bečićima pripadnicama ljepšeg pola dijelio “autograme” na kojima je ispisivao želju da “rađaju ponosne Srbe”, prvoklasnog ratnog huškača, vođe povampirenog ravnogorskog pokreta, ministra spoljnih poslova države koja se upinje da sakrije počinjene zločine, do tobožnjeg opozicionog lidera koji se probudio iz grozomornog nacionalističkog sna, pa sada svima dijeli lekcije o moralu i pravednosti.
Tokom proteklih decenija Drašković se kroz usta fiktivnog “Sudije” žalio na učinjenu mu nepravdu, “Nožem” otvarao prošle rane i podsjećao na potrebu za osvetom, “Molitvom” prizivao duh ratnog zločinca Nikolaja Velimirovića, a tokom dugih noći samovanja uz pisaću mašinu, šminkao lice još jednog ratnog zločinca, Draže Mihailovića.
Danas, ovaj literarni i politički polutan sipa krokodilske suze za onom bivšom “velikom državom”, na čijem ukopu je godinama radio duple smjene. Pošto je naučio zanat krečenja prošlosti od svojeg duhovnog i ideološkog brata, Novaka Kilibarde, Drašković je svoje najnovije traženje krivca za “smrt u kući” započeo stidljivim posipanjem pepelom.
Kao i njegov prethodnik-pokajnik Kilibarda, i Drašković vjeruje da mu to pepelovanje na papiru daje moralno pravo da određuje krivce i radi obdukciju pokojnika kojemu je i on zabio kamu u srce.
Istini za volju, Drašković s pravom pokojnu SFRJ zove “velikom državom”. Ona je zaista bila velika jer je, između ostalog, decenijama podnosila udarce koje su joj zadavali on i njegova ideološka družina.
Kao što je to činio svih ovih decenija, Drašković i sada pokušava da prevari čitaoce tako što svoj pamflet naslovljava kao pitanje: “Ko je ubio Katarinu”. To je laž uokvirena u korice, kako bi izgledala kao knjiga.
To su i lažni naslov i lažno pitanje. Svako ko ima i mrvu poštenja zna tačno ko je ubio Katarinu.
Računajući na slabo pamćenje svojih zavičajaca, Drašković krivicu za raspad SFRJ smješta prvenstveno izvan Dedinja, čije aktivnosti potom predstavlja kao reakciju, a ne kao inicijalni impuls za raspad i krvoproliće. Ovim on pokazuje da mentalno nije nikada sišao sa ideološke Ravne Gore. U toj tački on ostaje vjeran srpskom nacionalističkom diskursu koji ga je oformio kao osobu.
Na jednom mjestu, Drašković istovremeno izgovara i laž i istinu, tvrdeći da “krivci za ubistvo Katarine nemaju imena, jer oni ime i ne zaslužuju”.
Laž je da oni nemaju imena i prezimena. Svi znamo njihova imena. Takođe znamo da se na tom spisku nalazi i njegovo ime i prezime. Istina je da oni (“krivci”) ne zaslužuju da im se pomene ime. Njegovo pominjem jer se on agresivno premeće u mirotvorca, jugo-nostalgičara i tananu umjetničku dušu koju danas bole bratske rane iz 1990-ih. Ne postoji drugi razlog za pominjanje njegovog imena.
Između ovih krajnosti - javno izrečene laži i opštepoznate istine - već duže od dvije decenije gospodari smrad naše svakodnevice u kojem lažovi, lopovi, ubojice i ratni huškači dijele savjete o pomirenju, a žrtve i dželate stavljaju u istu ravan.
Na kraju, predložio bih Draškoviću da se suoči sam sa sobom i za drugo izdanje svojeg najnovijeg pamfleta promijeni naslov u: “Ja sam ubio Katarinu”. Ovom prostoru nedostaje iskrenosti, pa neka se tu pokaže, ako mu basta!
Bonus video:
