EVROPA KOD KUĆE I VANI

Win-Win nije kinesko ime

U Šri Lanki i nekim pacifičkim ostrvima, Kinezi su infrastrukturne projekte prepisali u svoje vlasništvo nakon što tamošnje vlade više nijesu mogle da vraćaju kredite i plaćaju kamate. Ta opasnost ne može da se isključi za pojedine države Jugoistočne Evrope, poput Crne Gore, upozoravaju eksperti
69 pregleda 0 komentar(a)
Put svile, Foto: Sinhua
Put svile, Foto: Sinhua
Ažurirano: 13.06.2018. 07:50h

Jugoistok Evrope se ne smatra tvrđavom stabilnosti. I stvarno nije nepravedno podmetanje, a još je manje „balkanski kliše“, ako se konstatuje: male, ekonomski slabe i politički posvađane države regiona su - uprkos nespornom napretku - još obilježene većom količinom korupcije nego ostatak Evrope.

Tačno je da postoji napredak pri jačanju pravne države, posebno u EU-državama Rumuniji i Grčkoj, ali moć klijentelističkih veza je sveukupno i dalje velika. Stoga ne čudi što rastući uticaj Kine u regionu ostatak Evrope promatra pažljivo, ali i sa nepovjerenjem. Napokon, Kina na jugoistoku kontinenta sreće cijeli jedan niz slabašnih malodržavica, koje su istovremeno izložene pokušajima Rusije i Turske da u regionu dobiju na značaju.

Interesovanje za ulogu Kine u Jugoistočnoj Evropi se ogleda i u velikom broju konferencija na ovu temu. Jedna od njih je nedavno održana u Berlinu u organizaciji Društva za Jugoistočnu Evropu, Istočnog Odbora njemačke privrede i Njemačke industrijske i trgovačke komore. U Evropskoj akademiji Berlin se diskutovalo o globalnom infrastruktornom projektu Pekinga „Novi put svile“, u kome Jugoistočna Evropa ima bitnu ulogu. Činjenica da nisu bili prisutni samo politikolozi, novinari te ostali teoretičari nego i predstavnici koncerna, industrijskih saveza, Ureda saveznog kancelara, Ministarstva privrede i ostalih službi, imala je za korisnu posljedicu da su teoretske perspektive bile dorađene pratktičnim iskustvima.

Balkan, tako je konstatovano, nije samo probudio interese Pekinga, nego i evropskih koncerna koji trguju sa Kinom. Za obje strane je Jugoistočna Evropa dio jednog tranzitnog prostora koji spaja dva ogromna tržišta koja, kao koncern, treba još jače uvezati. Primjer: Deutsche Bahn (Nemačka željeznica), čiji se teretni vozovi već godinama kotrljaju ka Kini. Linija Hamburg-Peking postoji još od 2008. Tri godine kasnije je uspostavljena i ruta iz Duisburga i Lajpciga sa drugim kineskim gradovima. Ona vodi preko Poljske, Bjelorusije i Rusije a, u zavisnosti koja je ciljna stanica u Kini, takođe i preko Kazahstana.

Među ostalim je i liferovanje mlijeka u prahu iz Njemačke za Kinu „jedno stvarno veliko tržište“ za Deutsche Bahn, objasnio je šef njihove direkcije za inostranstvo. Pošto su granice opteretivosti već dosegnute na postojećim linijama - ili će u skorije vrijeme to biti - Deutsche Bahn planira da postavi dodatne južne linije za posao sa Kinom. One bi trebalo da vode preko Balkana, Turske, Irana i Turkmenistana, kao i preko Kavkaza, Kaspijskog mora i Kazahstana - što znači kroz zemlje i regione koji su dio Kineske priče o „Novom putu svile“.

Jedan dio ovih ruta je već u izgradnji ili će to uskoro biti. Kineskim kreditima će biti modernizovana i dorađena pruga Budimpešta-Beograd. Do sada se ova linija mogla opisati kao pruga lakog drmusanja za nostalgičare koji rado posmatraju leptirove kroz otvorene prozore voza. Građevinskim radovima, koji će najvjerovatnije koštati 3,2 milijarde eura, a koje najvećim dijelom dolaze iz kredita kineske Exim Bank, ova pruga treba da bude modernizovana i proširena za još jedan kolosijek. Pa će tako od 2023. vožnja od Beograda do Budimpešte, umjesto uobičajenih do 8 sati trajati samo oko 3.

Ovo bi bila tema za ekonomsku rubriku da nema i političkog aspekta, koji pažljivo ne prate samo u Berlinu. Kineski angažman u regionu najvećim dijelom se ne sastoji od investicija nego od kredita, a pojedini posmatrači tvrde da bi zamamni otrov naoko jeftinih pozajmica države Jugoistočne Evrope mogao uvući u kinesku dužničku klopku.

„Ako kamate ostanu niske, a termini za povraćaj dugi, onda bi to moglo da zavede države da se kod Kineza jako zaduže. Najkasnije u momentu eventualnog sloma konjukture prijete problemi sa vraćanjem kredita, čija bi posljedica bila da se iz privredne pređe u političku zavisnost“, kaže u Berlinu jedan predstavnik političkih krugova. A predstavnik ministarstava dodaje: „Sve države Jugoistočne Evrope imaju ogromne trgovačke deficite sa Kinom. Stoga se postavlja pitanje kako da one zarade taj novac, koji moraju vratiti Kini.“

Sa političke strane se opet s pogledom na Mađarsku - koja i u politici prema Kini iskače iz evropskog konsenzusa - kaže: „Države koje su zavisne od Kine otežavaju svim uključenima da zauzmu jednu jedinstvenu EU-liniju prema Kini. Ako vam treba konsenzus 28 država onda je svaki eksterni uticaj uvijek problematičan.“

Njemački ekonom Jens Bastian, koji je prošle godine uradio opširnu studiju o kineskom uticaju u Jugoistočnoj Evropi, govorio je o opasnostima finasijskih zavisnosti. On je upozorio da kineski krediti posebno teku ka državama koje imaju veoma ograničen pristup internacionalnim tržištima kapitala, zbog čega su i Svjetska banka i MMF već izrazili zabrinutost.

Tačno je da na Balkanu situacija nije ista kao u Šri Lanki i pojedinim pacifičkim ostrvima, gdje su Kinezi infrastrukturne projekte prepisali u svoje vlasništvo, nakon što tamošnje vlade nisu više mogle da vraćaju kredite i plaćaju kamate. Ali ta opasnost ne može da se isključi za pojedine države Jugoistočne Evrope, poput Crne Gore, upozoravaju eksperti.

Pažljivije posmatranje infrastrukurnih projekata na kineskom „Novom Putu Svile“ pokazuje: istina je da pojedini poduhvati mogu imati prednosti za sve uključene, ali oni sa kineskom državnom propagandom koja kinesku politiku slavi kao projekt za usrećivanje vaskolikog čovečanstva, nemaju ama baš ničeg zajedničkog. Radi se o hladno kalkulisanoj interesnoj politici, koja je prije svega od koristi Kini. Win-Win nije kinesko ime.

Istovremeno je u Berlinu upozoreno da ne treba ocrnjivati kineski angažman, npr. u slučaju tendera u Hrvatskoj, na kojem je pobijedio kineski koncern: gradnja mosta kod Pelješca u Dalmaciji, najskuplji infrastrukturni projekat u hrvatskoj istoriji, koštaće sveukupno više od pola milijarde eura, od čega EU daje 85%. To što će se najveći dio tih para odliti u Kinu izazvalo puno kritika. „Nije loše imati više konkurencije među investitorima i učesnicima tendera. Evropa nije postala privredno tako jaka zato što se ogradila i zatvorila, naprotiv“, rečeno je u Berlinu.

(Frankfurter Allgemeine Zeitung/FAZ), Prevod: Mirko Vuletić

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")