Kome ste skloni više da vjerujete - predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu ili gradonačelniku Čikaga Ramu Emanuelu? Dok Putin uživa u pažnji koju trenutno privlači Rusija - kao zemlja domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu 2018. godine - Emanuel je obavijestio Fudbalsku federaciju SAD i Fifu da grad Čikago nije zainteresovan da organizuje to takmičenje 2026. godine, kada će njegov domaćin biti SAD. U Kanadi i Meksiku biće odigrano nekoliko utalmica, a u SAD ostalih 60. Pa zašto treći po veličini američki grad otkazuje učešće?
Evo činjenice koja će pomoći da se bolje razumije šta znači prihvatiti globalno sportsko takmičenje: Putinova vlada potrošila je između 51 i 70 milijardi dolara za Zimske olimpijske igre 2014. u Sočiju, a, kako se pretpostavlja, potrošiće najmanje 14 milijardi za aktuelno fudbalsko prvenstvo koje traje do 15. jula. Ruski budžet pomogao je finansiranje izgradnje 7 novih stadiona, uključujući onaj u Sankt Peterburgu koji je koštao 1,7 milijardi dolara, i rekonstrukciju još pet njih. Ovdje još nijesu uračunati dodatni troškovi na centre za treninge, smještaj učesnika, za proširenje infrastrukture, a takođe i za pitanja bezbjednosti.
Grad Čikago, u kojem je 1994. održana ceremonija otvaranja i prva utakmica svjetskog prvenstva u fudbalu, pokazuje sasvim drugačiji pristup. Met Makgrat, Emanuelov portparol, nedavno je objavio saopštenje u kojem se objašnjava da “Fifa nije ni minimalno definisala neka od najvažnijih pitanja, pa to predstavlja rizik za naš grad i poreske obveznike”. Makgrat tvrdi da je Fifa tražila nešto tipa blanko kartice, a posebno “neograničenu mogućnost da se sporazum mijenja... u bilo kom trenutku i po sopstvenom nahođenju”.
Osim toga, Fifa je tražila da se dva mjeseca prije početka prvenstva prekine sa korišćenjem stadiona “Solder Field”, domaćeg terena fudbalskog tima “Chicago Bears”. Na kraju je gradska kuća došla do sljedećeg zaključka: “Neizvjesnost za poreske obveznike, zajedno sa nefleksibilnošću Fife i njenom nespremnošću da vodi pregovore, jasan su dokaz da dalje učešće u prijavi za organizovanje šampionata ne odgovara interesima Čikaga.”
Pored održavanja nekoliko igara (od dvije do šest), i to potencijalno tokom nekoliko sedmica, od gradova koji prihvate svjetski šampionat očekuje se da izgrade “fan-zone”, opreme centre za treninge za timove, daju značajne poreske olakšice za cijeli niz operacija. Osim toga, Fifa zabranjuje direktno i indirektno oprezivanje bilo kakvih prihoda od tog događaja, a takođe traži i oslobađanje od poreza kontinetalnih fudbalskih konefederacija, Tv emitera, asocijacija koje ulaze u Fifu, njenih dobavljača i ugovarača. Treba li se onda čuditi što su se Mineapolis i Vankuver pridružili Čikagu odbijajući čast da budu gradovi domaćini.
Pravdajući svoje imperijalističko ponašanje, FIFA tvrdi da je “svjetski šampionat naveća sportska manifestacija koja privlači svjetsku pažnju ka zemlji domaćinu (ili zemljama) i otvara mogućnosti za značajne finansijske investicije u sportsku i javnu infrastrukturu”. Fifa nas uvjerava da takva dodatna pažnja i investicije “mogu dovesti do pojave značajnih društveno-ekonomkih pogodnosti u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi,... a takođe i do rasta ekonomije”.
Ali, obratite pažnju kako su riječi pažljivo odabrane. Fifa samo obećava “mogućnost značajnih finansijskih investicija” u infrastrukturu, a takođe pažnju i investicije koje “mogu dovesti” do rasta ekonomije. U realnosti, kako pokazuju naučna istraživanja, svjetski šampionati rijetko zemlji i gradovima u kojima se održavaju donose toliku korist koliku je Fifa predstavlja pred javnošću i vladama tih zemalja.
Pogledajte, na primjer, šta će dobiti Rusija u zamjenu za svojih 14 i kusur milijardi potrošenih za parvenstvo ove godine. Svi prihodi od prodaje karata i prava na međunarodne prenose, a takođe i od sponzorstava, idu pravo u Fifu. Rusija će ostati sa sedam novih i pet renoviranih stadiona koji joj nijesu potrebni. A ako Rusija te stadione ne sruši, moraće godišnje da troši desetine miliona dolara na njihovo održavanje. Osim toga, stotine ari gradskog zemljišta, kojeg ionako nema dovoljno, biće izgubljeni zato što su ga zauzeli “bijeli slonovi”.
Da, naravno, slike novih lijepih stadiona obići će cio svijet. Ali ta optika ne radi uvijek u korist Rusije. Nemoguće je bilo sakriti šest hiljada praznih mjesta na utakmici Urugvaj - Egipat 15. juna.
Sudeći po lekcijama iz istorije, krajnje je mala vjeovatnoća da će svjetsko prvenstvo u fudbalu 2018. uvećati priliv međunarodnih investicija u Rusiju, proširiti njenu spoljnu trgovinu, dati podstrek turizmu ili kod stanovništva povećati želju da se bavi fizičkim aktivnostima.
Ali će, šampionat, naravno, probuditi kratkotrajni osjećaj nacionalnog ponosa kod velikog broja Rusa, istovremeno pomažući da se na kratko zaborave narastajući problemi u zemlji. Nestalnost cijena nafte i međunarodne sankcije, uvedene kao odgovor na Putinovu aneksiju Krima iz 2014, i dalje će bacati sjenku na ekonomske perspektive Rusije i snižavati standard običnih Rusa. Mundijal na to nikako neće uticati.
Pa, kome treba da vjerujete? Ja sam na Emanuelovoj strani.
Autor je profesor ekonomije na Smith College Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
