Teško da postoji zemlja čiji su građani i narodi toliko skloni živjeti u iluzijama kao što je to Bosna i Hercegovina. Čemu u prilog svjedoči sve ovo što se događalo od najave nametanja izmjena Izbornog zakona od visokog predstavnika, pa do njegovog polovičnog donošenja.
Prva, druga, treća... iluzija
Prva od iluzija koja se vatreno održava jeste iluzija o tome da Bosna i Hercegovina nije suštinski, ali i institucionalno podijeljeno društvo, jer ona to naprosto jeste. Druga od iluzija jeste u tome da je moguće ignorirati činjenicu kako Ustav zemlje izvire iz Mirovnog sporazuma, što znači da je nastao kao posljedica rata, na što se nadovezuje treća iluzija da ga je moguće promijeniti na miran način. To jeste naravno moguće, ali tako da se politički lideri dogovore oko tih promjena, što se, vidimo, ne događa, niti će ikada dogoditi. Niti za sljedećih šest sedmica, koliko je Schmidt dao vremena za to, kao što nije ni prethodnih godina. Četvrta iluzija je ta da je moguće godinama zazivati da visoki predstavnik počne koristiti bonske ovlasti i opravdano spočitavati Miloradu Dodiku i Rusiji što miniraju svako takvo nastojanje i traže njegov odlazak, a onda raditi manje-više istu stvar jer nisi zadovoljan onim što je najavljeno. Peta iluzija jeste da je moguće održavati status quo i živjeti u atmosferi sve većeg međunacionalnog nepovjerenja, a istovremeno zagovarati jedinstveno, građansko i multietničko društvo. Na to se opet nadovezuje šesta iluzija o tome da je moguće očekivati da u zalaganju za takvu državu budeš uvjerljiv, dok s lijevoliberalnih građanskih pozicija paktiraš s nacionalnim strankama jednog naroda. Evo nas i do sedme iluzije o tome kako je moguće ukinuti konstitutivnost naroda i uvesti tzv. normalnu državu. Osma iluzija je ta da je moguće baviti se politikom a da ne razmišljaš o učincima vlastitih poteza, a posebno da ne pokušaš zalagati se za nešto što je ostvarivo. Deveta iluzija jeste u tome da je moguće da Bosna i Hercegovina ostane u limbu bez strateškog vanjskopolitičkog cilja, što bi morala biti Europska unija. Konačno, deseta iluzija odnosi se na rašireno iskreno uvjerenje o tome da se očita nedosljednost ne primjećuje.
Kad sve ovo prebacimo na teren onoga što je glavna tema u zemlji ovih dana, ostaje potpuno nejasno u čemu je problem ako se spriječi blokada izbora federalne Vlade, ako se ovlasti Doma naroda smanje i pitanje što je to vitalni nacionalni interes reducira na ono što on zaista jeste, a da istovremeno svaki narod bira vlastite predstavnike u Domu naroda ili u Predsjedništvu.
Istina, u takvom sistemu nema prostora za četvrtu grupaciju, ostalih i onih kojima nacionalno u politici ne znači ništa, ali njihova pozicija neće biti ništa bolja ako se preglasavanjem izaziva frustracija kod jednog naroda i posljedično nepovjerenje u Federaciji.
Konačno, jedanaesta iluzija je ta da je moguće desetljećima ignorirati ishod rata i stvarno stanje na terenu. Kako u demografskim omjerima, tako i u tome tko gdje ima apsolutnu vlast.
Bosna i Hercegovina kakva je danas jeste duboko nepravedno društvo i država u kojoj je svatko negdje diskriminiran ako je u manjini. Bilo da je ona nacionalna ili ideološka. Da ne govorimo o tome da su svi diskriminirani kao građani.
Vezivno tkivo
I naravno da je to posljedica i genocida i etničkog čišćenja i sprečavanja povratka i onoga što je potpisano, a nagradilo je ratne zločine. No, to se neće promijeniti, ponajmanje će se promijeniti ignoriranjem stvarnosti.
Jedino pak vezivno tkivo tako podijeljene zemlje i društva su oni građani koji žele tu podjelu nadići i trebale bi biti one stranke koje iskreno zagovaraju građansku, lijevoliberalnu sekularnu državu. Međutim, da bi to vezivno tkivo opstalo, jednostavno je nužno da te stranke potraže podršku i u većinski srpskim i hrvatskim sredinama i da se ne odaju zovu populizma pod krinkom patriotizma. Nevjerovatno je uostalom da slavna Socijaldemokratska partija, a to pišem bez ikakve ironije, kraj kompletne pljačke i gašenja industrije, odlaska radnika na ulicu, privatizacije i predatorskog kapitalizma, pa čak i u situaciji u kojoj su radnici u Tuzli mjesecima štrajkali glađu i demonstrativno napuštali zemlju u prosvjednim kolonama, ni u jednoj prilici vezanoj uz ta pitanja nije osjetila potrebu da pozove ljude na prosvjed, ali sada jeste. A dok god to bude tako, vezivno tkivo ove divne zemlje koja baštini bogatu tradiciju radničkog pokreta, partizanske borbe i socijalističkog modernizma, bivat će sve tanje, dok na koncu ne pukne.
Bonus video:
