Zemlja nad kojom se sunce predomislilo - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Zemlja nad kojom se sunce predomislilo

Mnogo žena iz Crne Gore prošlo je tu liniju od hapšenja do razoružavanja obesmišljavanjem kojeg su zvali revidiranje

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Ljudi bi trebalo da se plaše „službenih istina“. „Službene istine“ su djelo pobjednika koji određuju o čemu će se govoriti a o čemu ćutati. „Službene istine“ nikada nisu opisivale nasilje koje se desilo različitim manjini, ženama... (znaš i sam/a da nastaviš niz). „Službene istine“ znaju da ukažu ko su oni, mi, njihovi, naši, tvoji... Ne libe se da objave samo svoje kosti, nametnu krv kojom su drugi okrvarili ruke, napadnu druge za anatomiju zločina koje su i sami činili, ponižavanje i obezvrijeđivanje ljudskosti, politike sukoba, uzimanjem prava da najbolje znaju što je što i ko je ko, prihvatljivošću osvete u sopstveno ime i prezime... Represija vlasti i „službeničkih istina“ pravljenih po receptu očigledna je u izvorima koji su brisani, devastirani, „krečeni“ zamjenom teza, otimani i prisvajani, bunkerisani, prokazani, paljeni, prećutani, izbrisani zajedno sa kostima koje su spuštali na sve moguće dubine kako ne bi mogle da govore o zvjerstvu i ubijanju. Sve brutalnije od brutalnijeg.

Dakle, od Druida kojima je ritulano ubijanje zarobljenih bilo obrazac, čije su žrtve ugrađivane u zajednicu, preko stratišta na čijim su kostima i mukama građeni hramovi svih boja, kroz vijekove, zavisno od pobjednika i pobjednikovih istina. Ponirala je samljevna ljudskost. Prvi svjetski rat najbolje je objašnjen u svjedočenjima vojnika koji su sa razvijenim PTSD vraćani kućama da vode svoje lične i porodične ratove. Politika Drugog svjetskog rata je u kontinuitetu ponavljala greške prema čovjeku. U XX vijeku arsenal mučenja unaprijeđen je ali su obrasci ostali isti. Ljudsko biće mora biti do te mjere obezličeno kako bi dželat mogao da ga kasapi kako god hoće i stigne. Saznali su to mnogi prije Ibrahima Čikića. A mi? Ibrahim Čikić nam je morao vikati u gluho uvo. Ni nakon toga nismo otvorili sve naše gole otoke, logore u kojima su stradali ponajbolji pa nam je svijet ostajao prazan i nesačuvan. Politika ubijanja od one gasom do one sječivima svih formata opstajala je uprkos svim intervencijama u hinjenim vremenima mirovanja. Milovani smo pendrecima, kandžijama, pakošću, mržnjom, mogućnošću da urade sve što su htijeli i što im se može, prvim komšijama, rodbini, onim koji nisu razumjeli zastavu, naciju, pismo... Pa su ih utjerivali u sve otvore nasiljem. Politika uništavanja ne čeka svoj čas, ona je svuda oko nas. Iz službenih istorija brisani su logori Drugog svjetskog rata, brisane su žrtve, zvjerstva na mostovima. Na jednom od takvih je ubijena prva prevoditeljka Njegoševog gorskog vijenca na francuski jezik, Divna Veković. Nema svjedoka. Nijemi grobovi razbacani na sve strane. Spomenički memorijal doba koje je pretendovalo da sve učini ravnopravnim pretvarao se u teističku baru dok su mumificirani proleteri postajali sveci. A preživjeli proleteri glumci antifašisti. Rijetki svjedoci i svjedočenja pokazuju sjenku koju ostavlja logor Klos u Albaniji. Poravnali su ga, poravnavši i kosti onih koji su tu ostali, ali i živote živih koji nisu bili utamničeni u njemu. Klos je opstajao u njihovim besanim noćima i ispijenim sedativima jer su nekog ostavili u tom Klosu. U dugom procesu trajanja ove civilizacije samo se smjenjuju logori, zvjerstva, represija. Ništa se o njima ne govori kada se počasne salve oglase. Sa salvom u paketu izbije iz vode i neki golootočki znoj, udarac pesnicom u stomak, bura na kojoj se jedva opstaje ili opstaje da bi se izbjeglo batinanje što po tijelu što po duši, glavi ili vreli katran kojeg su morale da izliju na krov pazivši na sebe i drugu.

Mnogo žena iz Crne Gore prošlo je tu liniju od hapšenja do razoružavanja obesmišljavanjem kojeg su zvali revidiranje. Goli otok našeg doba prećutan, jugoslovenska Atlantida pakla i mržnje prema najboljoj generaciji revolucionara ratnika i ratnica koji su od 16. pa na dalje iznosili sve bitke i gradili zemlju, oćutan je voljom onih koji su kreirali istinu a zvali su se pobjednici. Goli otok... rezidencija pakla za veliku većinu smjelih, promišljenih i građanskih orijentisanih, različitih. Revolucija je pojela meso svojih najboljih... I nismo zastali. Nismo znali. Svjedočanstva nisu smjela na svjetlo dana. Nismo ni željeli da znamo. Zato je bilo moguće da nam logor u Morinju poravna ljudskost, tu pod nosem. Zato o njemu i danas ćutimo. Ćutanje u dugoj koloni onemogućava odgovornost za budućnost. Uz pomoć službene istine: sabirni centar za zarobljenike koji će biti tretirani po svim pravilima i ratnom pravu. Poput Terezijanštata. Nasmijano lice mrtvaca. Light verzija logora i rata prošla je na svim stranama. Ali oni koji su utamničeni znaju kakve su noći neprespavali i jutra dočekali u grotlu zvjerinjaka. Svjedoci su na grobljima ili u jamama kojima se ne zna strva. Svjedoci su sjenke oko nas kojima nema kraja. Devedesete su se ulogorile, smjelo i lagano. Osmjehuje se novi start. Nismo zaustavili, nismo tražili odgovornost. Nismo se odupirali. Ibrahime, zato je bilo moguće da te umjesto sitnog veza Singera bude pendreci, hapse i prebijaju jer se to ovdje najbolje umije i najbolje krije. Da te odvoje od života u mirnodopsko vrijeme i ubace u pojednostavljenu karikaturalnu verziju realnosti svedenu na zatvosrke zidove i zlovolju i zlo zločinaca koji su vjerovali da će zaobići onu da ničija do zore nije gorela. Nekažnjeno. Prošlost izbjegava sud i suđenje. Zato svjedočanstvo, objelodanjivanje besmisla učinjenog koji ima strašne posljedice po pojedinca u ličnim dramama i na kolektivnom nivou kada sve poprima oblik proklete avlije, mora na vidjelo. Naspram „službene istine“ stoji svjedočenje svih oni za čiju dušu Danilo Eraković brine kada piše da nigdje mećava ne zavija kao u duši nad kojom se sunce predomislili, jer kad se sunce predomisli ostaje samo tama. Svjedočenje o učinjenom probija sigurnosni sims prošlosti koje vlast kreira da bi nas porazila i kontrolisala. Da bi od nas učinila naše vaše njihove. Sve „službene istine“ u kojima smo kroz generacije prisustvovali ovdje servisirale su devedesete. Sad moja generacija zna da ne smije da roni na dah kroz produciranu istoriju u kojoj na mjestima gdje bi trebale stajati činjenice o zvjerstvima i zločinima naših, imamo već 52% onih (za koje smo mi odgovorni) koji ne znaju o DPS-u ništa do 2006. Društvo Poslušnih Sljedbenika relativizuje i revizionistički izjednačava dželate i žrtve, satire misao i briše tragove zločina, fingira sadašnjost i uništava budućnost. Zato svjedočenje u zemlji koja se spram svih zločina koji su učinili njeni građani nikada nije našla na optuženičkoj klupi kako bi podvukla svoje račune i krenula dalje, gubi mladalačku viziju. Razbježaše se po mjestima gdje je obrazovanje kvalitetnije, nema protekcije preko partijskih knjižica a cijena rada bolja.

Ostaje nama koji smo najodgovorniji da hodamo prema svjetlu na kraju tunela uprkos „službenim istinama“, analizama njihovih dvorskih analitičara koji pokazuju naličje i krpe visokog obrazovanja u korumpiranom odnosu prema realnosti koja se događa na ulicama Podgorice. Uprkos svemu i nama samima.

Autorka je psihološkinja