Ovih dana kada se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović našla u mnogim svjetskim medijima, i kada su slike emotivno dirnute predsjednice koja bodri hrvatski državni tim koji se uspeo do samih finala Svjetskog prvenstva u fudbalu obišle svijet, u dijelu naše i strane štampe kao da je to bio uvod za razmišljanje o nečem sasvim drugom. Jedino u čemu su bili jedinstveni jeste da bilo malo i previše zagrljaja i poljubaca.
Dok je na mrežama i vajber spejsu nazivana caricom i krunisana sličnim atributima, ozbiljniji analitičari, a u takve svakako treba ubrojiti novinarskog superstara Jelenu Lovrić, emocijama dirnuto predsjedničino lice, njen ples u zvaničnoj loži, i to još sa ruskim predsjednikom Medvedovim u društvu, a da ne govorimo o njenom odjevnom stilu, sve je to viđeno kao izraz političkog kiča i najgoreg udvaranja populizmu. I da sve to ne bude dovoljno, Jelena Lovrić se pozvala na nikog drugog nego na Franju Tuđmana kao na uzor kako političar koji drži do svog političkog digniteta i digniteta države koju zastupa treba da se ponaša.
Naravno da sve ovo pobuđuje na razmišljanje. Prije svega, da li aktuelni balkanski političari i političarke stvarno moraju da se drže starih formi i uzora u situaciji kada se profesija političar u svijetu u mnogo čemu izmijenila, kad se od njih traži da su 24 sata na društvenim mrežama, da učestvuju u više nego brojnim debatama, kvizovima, da pokazuju muzički, ne samo ukus, nego i izvođački talenat, kada je njihova ukupna prezentacija u medijima postala toliko zahtjevna da se skoro može porediti sa onom koju javnost postavlja zvijezdama filmske i muzičke estrade.
Za Balkan, i jugoslovenske zemlje pogotovo, s obzirom na njihovu rastrganost između kontinuiteta sa prošlošću i želje vladajućih elita da sve počinje od proglašenja, za istoriju ipak samo nedavno stečene nezavisnosti, jedna šira rasprava kakve političare želimo bila bi više nego ljekovita. Ovo tim prije, što naš prosječni građanin i birač ima tendenciju da vrlo lako oprosti sebi i čim se zato ukaže prilika odgovornost prebaci na nekog drugog. Nekako kao da se u svim situacijama brže-bolje vratimo starom klišeu, svako malo su nam bliskiji modeli političara navodno s više državničkog stila samo zato što imaju odijelo poput maršala Tita, ili što su, eto, najčešće nenasmijani poput pomenutog predsjednika Tuđmana. Galeriji ovakvih političara poklanjamo gotovo uvijek povjerenje u uvjerenju da je njihova medijska serijoznost jednaka stručnosti i serijoznosti u državnim poslovima.
Za utjehu, nismo samo mi skloni da vidimo serioznost u stereotipu. Epizoda sa čuvenim francuskim predsjednikom Giscardom d’Estaingom pokazuje da i oni veliki prave rijetke pomake. Naime, kada se upola predsjedničke kampanje d’Estaing pojavio na televiziji u kratkim pantalonama i kada su njegove mršave duge noge pomakle fokus sa svega onog što je rekao na njegovu vanjštinu, a o čemu je svjedočilo mjerenje javnog mišljenja i evidentan pad broja onih koji bi glasali za njega, sirotom Giscardu nije preostalo ništa drugo nego da se brže-bolje vrati svojim dugim pantalonama i osvjedočenoj eleganciji koja sakuplja predsjedničke glasove.
Ali da se vratimo nama, tim prije što je sve veći broj žena u politici počeo, inače oskudan politički pejzaž, oslikavati bojama vlastite rodnosti. Nadati je se samo da će biti manje onih tužnih epizoda sa narkoticima za kojima su posegnule neke mlade crnogorske političarke, navodno pod pritiskom političkog okruženja koje postavlja pred njih pretjerane zahtjeve, da budu i pametne i sređene poput holivudskih aktuelnih zvijezda, istovremeno. Iako je sve pomalo šaloozbiljno, kako taj neodoljivi zov Holivuda, tako i naša ukupna nedužnost što nam je politička mapa takva kakva je, moramo se ipak zamisliti koliko kao javnost, i pogotovo kao birači učestvujemo u formiranju naših političara. A da ne govorim koliko smo dužni da mladim političkim starletama pomognemo da postanu političke zvijezde u nekoj skoroj budućnosti.
A što se tiče Kolinde i Jelene Lovrić stvar je već skrenula u pogrešnom pravcu. U onom u kom ne treba. Ili, biće da tu važi ona maksima koju u jednom poglavlju svog romana ističe poznata crnogorska lingvistkinja i spisateljica Slavica Perović, a glasi: „Žena je ženi vuk“.
Bonus video:
