Prepoznajući ulogu i doprinos seoskih žena za unapređenje poljoprivrede i smanjenje siromaštva, Generalna skupština UN je rezolucijom od 18. decembra 2007. godine, 15. oktobar proglasila za Međunarodni dan žena na selu.
Žene na selu čine više od četvrtine ukupnog svjetskog stanovništva, dok je u njihovom vlasništvu samo 2% zemlje, a od poljoprivredne proizvodnje dobijaju 1%. Imajući u vidu da 76% ekstremno siromašnih živi u ruralnim oblastima, žene na selu doprinose smanjenju gladi i siromaštva u svijetu, čime dobijaju ključni značaj u Agendi održivog razvoja do 2030.
„Novi ciljevi održivog razvoja obuhvataju jednakost rodova i osnaživanje žena. Cilj je da se udvostruči produktivnost poljoprivrede i prihod malih proizvođača, naročito žena. I zaista, žene su važne za uspjeh skoro svih ciljeva održivog razvoja“ (Ban Ki-Mun).
Svrha obilježavanja Međunarodnog dana žena na selu jeste da se svi činioci društva podsjete na veliku, ali još neprepoznatu i nepriznatu ulogu seoskih žena, kao i na potrebu za stalnim unapređenjem njihovih uslova života.
U Crnoj Gori žene na selu žive teškim životom, rade po 15 i više sati dnevno, a njihov doprinos se adekvatno ne vrednuje ili, čak, potcjenjuje. One žive tradicionalnim životom, zanemarujući brigu o sebi, dok su im porodica i radne obaveze na prvom mjestu. Ne obavljaju samo “ženske” poslove, nego su opterećene teškim fizičkim radom, dok se briga o kući i svim članovima porodice, koju često čine po tri-četiri generacije, podrazumijeva.
Živeći daleko od urbanih sredina, mnoge žene su doživotno izložene porodičnom nasilju. Djeca se rađaju, a starice (i starci) umiru u uslovima neprimjerenim XXI vijeku. Na periferijama gradova život žena je podnošljiviji i bolji su uslovi za bavljenje preduzetništvom, za razliku od sjeverne i cenralne regije, u kojima, daleko od gradova, žive bez brige društvene zajednice, često zaboravljene i od srodnika.
Izostala je pomoć i pažnja prevashodno lokalnih vlasti, koje odlučuju o razvoju lokalnih sredina. Svaka opština neposredan kontakt sa stanovništvom na svom području ostvaruje samo u izbornim periodima. Nije humano zaboraviti starice (i starce) u dalekim selima, a baviti se isključivo “prigradskom” poljoprivredom. Hvale se IPARD projektima, grantovima i “zavidnim” ulaganjima u poljoprivredu, ali za veliku većinu seoskih žena sve stiže prekasno, dok mlađe nemaju prava da konkurišu za projekte, jer nijesu vlasnice imovine, odnosno nijesu na evidenciji ZZZCG?!
Umjesto unapređenja kvaliteta života žena (i svih stanovnika) u ruralnim područjima, kroz izgradnju infrastrukture, poboljšanje zdravstvene zaštite, edukaciju, te kroz njihovo uključivanje u preduzetništvo i omogućavanje njihovog stalnog prisustva na tržištu, državne i lokalne vlasti ugrožavaju sve što im život znači.
Industrija, koje više nema, ispraznila je mnoga crnogorska sela, dok se danas, uništavanjem šuma i izgradnjom malih hidroelektrana, pospješuje iseljavanje posljednjih ruralnih stanovika, koji su decenijama odolijevali surovoj ćudi crnogorskih planina. Tajfun, koji je razorio crnogorsku industriju, brzo s mora putuje pr’o gora.
Na pragu treće decenije XXI vijeka, na desetu godišnjicu Međunarodnog dana žena na selu, može se konstatovati da je većina naših seoskih žena u nezavidnom položaju!
Bonus video:
