NEKONVENCIONALNA EKONOMSKA MUDROST

Život (je) izvan BDP-a

Ono što mjerimo utiče na ono što radimo. Ako pažnju skoncentrišemo samo na materijalno blagostanje (npr. na proizvodnju robe, a ne na kvalitet zdravstva, obrazovanja i životne sredine), u našem životu će se pokazati isti oni nedostaci koje imaju i ti sami pokazatelji: postajemo veći materijalisti

Benksijev grafit
Benksijev grafit

Prije nepunih deset godina Međunarodna komisija za mjerenje ekonomskih performansi i društvenog napretka objavila je izvještaj “Pogrešno mješenje našeg života: Zašto BDP nema smisla”. Njegov naslov sumira sadržaj teksta - BDP nije dobar indikator blagostanja. Ono što mjerimo utiče na ono što radimo a ako mjerimo pogrešnu stvar, onda ćemo i činiti pogrešnu stvar. Ako pažnju skoncentrišemo samo na materijalno blagostanje (na primjer na proizvodnju robe, a ne na kvalitet zdravstva, obrazovanja i životne sredine), u našem životu će se pokazati isti oni nedostaci koje imaju i ti pokazatelji: postajemo sve veći materijalisti.

Krajnje smo zadovoljni reakcijom na naš izvještaj. On je podstakao međunarodni pokret naučnika, civilnog sektora i vlada da naprave i primjenjuju metod mjerenja koji bi odražavao koncept blagostanja u širem smislu. OECD je definisao “Indeks boljeg života” sastavljen od niza pokazatelja koji najbolje određuju faktore koji čine i uvećavaju blagostanje. OECD je takođe podržao rad Grupe eksperata visokog ranga za određivanje pokazatelja ekonomske aktivnosti i društvenog napretka i ta grupa je naša nasljednica. U okviru šestog Svjetskog foruma OECD “Statistika. Znanje. Politika” koji je nedavno održan u Inčonu u Južnoj koreji, ta grupa je objavila izvještaj “Izvan BDP-a: Kako izmjeriti ono što je za ekonomiju i društvo zaista važno”.

U novom izjveštaju akcenat je stavljen na nekoliko tema (na primjer, povjerenje i nestabilnost), koje su bile kratko dotaknute u izvještaju “Pogrešno mjerenje našeg života”, a podrobnije su istražena i neka druga pitanja (npr. nejednakost i održivost). U njemu se objašnjava na koji način neodgovarajuće mjerenje dovodi do falične politike u mnogim sferama. Kvalitetnija mjerila omogućila bi da se vidi krajnje negativan i, vjerovatno, dugoročan uticaj dubokog ekonomskog pada nakon 2008. godine na produktivnost i blagostanje. U tom slučaju vlasti, možda, ne bi toliko aktvino sprovodile politiku štednje: ona jeste pomogla da se smanji fiskalni deficit, ali je još više snizila obim nacionalnog bogatstva, ako pravilno mjeri - čak i više.

Politički događaji posljednjih godina u SAD i mnogim drugim zemlja odraz su stanja nesigurnosti i nestabilnosti u kojem se nalaze mnogi obični građani, a pokazatelj BDP praktično uopšte to ne uzima u obzir. Serija rješenja koja su usko fokusirana na obim BDP i budžetsku ekonomiju, povećala je tu nesigurnost. Dovoljno je sjetiti se efekata penzionih “reformi” koje su natjerale ljude da snose veći rizik, a takođe i “reformi” tržišta rada, koje su u ime povećanja “fleksibilnosti” oslabile pregovaračke pozicije radnika i dozvolili poslodavcima da im sa više slobode - daju otkaze. Sa svoje strane to je dovelo do smanjenja plata i još veće nesigurnosti. Poboljšanje sistema mjerenja omogućilo bi, barem, upoređivanje cijene svih tih mjera i njihovih navodnih benefita i, možda, postaklo vlasti da isprate slične reforme drugim mjerama koje povećavaju ekonomsku sigurnost i jednakost.

Na inicijativu Škotske mala grupa zemalja sada je formirala “Alijansu za ekonomiju blagostanja”. Računa se na to da će vlade, koje stave blagostanje u središte svojih programa, na odgovarajući način preusmjeriti budžete. Na primjer, vlada Novog Zelanda bi, usredsređena na povećanje blagostanja, mogla bi da usmjeri više pažnje i resursa na likvidaciju siromaštva djece.

Poboljšanje sistema mjerenja može takođe postati važan dijagnostički instrument koji bi državama pomagao da problem uoče prije nego što situacija izmakne kontroli, a i da izaberu odgovarajuće instrumente za njihovo rješavanje. Na primjer, kad bi Vlada SAD više pažnje poklanjala zdravstvu a ne BDP-u, onda bi prije mnogo godina primijetila skraćenje životnog vijeka kod onih koji nemaju visoko obrazovanje, a posebno kod onih koji žive u deindustrijalizovanim oblastima zemlje.

Pokazatelji jednakih šansi tek su nedavno omogućili da se razotkriju licemjerne tvrdnje Amerike kako je ona zemlja mogućnosti. Da, svako se može probiti i uspjeti, ali samo ako ima bogate, bijele roditelje. Statistika pokazuje da u SAD postoji veliki broj takozvanih zamki nejednakosti: oni koji su rođeni na dnu, najvjerovatnije će tamo i ostati. Ako želimo da likvidiramo takve i slične zamke moramo, prije svega, saznati da one postoje a zatim utvrditi zašto nastaju i opstaju.

Prije skoro četvrt vijeka predsjednik SAD Bil Klinton istupio je s programom “interes ljudi na prvom mjestu”. Porazno je koliko ga je teško realizovati, čak i u demokratskoj zemlji. Korporativni i drugi lobisti neprestano nastoje da za svoje interese obezbijede prvo mjesto. Idelan primjer za to je ogromno sniženje poreza u SAD koje je prošle godine uvela Trampova administracija. Obični ljudi (izumiruća, ali i dalje velika, srednja klasa) moraće da trpe povećanje poreza, a milioni će biti prinuđeni da izgube zdravstveno osiguranje i to sve da bi se finansiralo smanjenje poreza za milijardere i korporacije. Ako interese ljudi želimo da postavimo na prvo mjesto, obavezni smo znati šta je za njih važno, šta pomaže da se poveća njihovo blagostanje i kako im toga (šta god to bilo) možemo dati više. Poboljšanje kvaliteta statistike, opisano u izvještaju “Izvan BDP-a” i dalje će igrati odlučujuću ulogu pomažući nam da dostignemo te važne ciljeve.

Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija Copyright: Project


Najčitanije iz sekcije Kolumne