Repertoar Kraljevskog pozorišta Zetski dom od ovog mjeseca bogatiji je za još jednu predstavu. U pitanju je komad “Zašto ostajemo u provinciji” nastao po motivima drame “Tri sestre” ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova, kao i eseja filozofa Martina Hajdegera „Zašto ostajemo u provinciji“ koji će se odigrati večeras na sceni Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” sa početkom u 20 časova. U predstavi koju je režirao makedonski reditelj Blagoj Micevski igraju Ana Vujošević, Maša Labudović, Marija Đurić i Omar Bajramspahić.
Detalj iz predstave “Zašto ostajemo u provinciji”Ovaj komad predstava intimnu provincijsku priču o raspadu jedne građanske porodice, ovo je priča o dezorjentisanosti, čežnji, idealizmu i iluzijama o životu, a kako je bilo raditi na istoj priča za “Vijesti” Maša Labudović.
Predstava je rađena po motivima drame ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova “Tri sestre”, koliko se priča razlikuje od pomenutog djela i da li je i koliko prilagođena današnjem vremenu?
Smatram da su “Tri sestre“ svevremeni komad. Nije bilo potrebe prilagođavati ga puno. Komad koji govori o potrebi, žudnji za velikim gradom. Nismo puno odmakli od te priče. Suština je ostala ista. Stalno se čeka da se nešto desi, i stalno je negdje drugdje bolje nego kod nas, ali u tom čekanju da se nešto desi život prođe. Predstava počinje Čehovljevski, a završava se lično. Prilagođena jeste, ali ne vremenu već ljudima, onima iz našeg okruženja, sličnim, a opet drugačijim od Čehovljevih, a na kraju i nama, kao glumcima. Napravljena je adaptacija sa samo četiri lika. I to jako lijepo funkcioniše. Stela Mišković je radila adaptaciju.
Vi i Marija Đurić već ste igrali u predstavi “Tre sorelle” u produkciji Centra za kulturu Tivat i Fakulteta dramskih umjetnosti Cetinje. Jeste li radeći na ovom komadu poistovjećivali likove sa prethodnom predstavom?
Kao i u “Tre sorelle” tako i u “Zašto ostajemo u provinciji” igram najmlađu sestru. Razlike u likovima ima. Za razliku od Roze, Irina je pametnija i zrelija, ali velika kukavica. Ima određene stavove (sa kojima se ja lično slažem), i nekad izgleda - zvuči starije od Olge i Maše. Sve do posljednjeg čina ona se nada da će otići za Moskvu, a na kraju se miri sa sudbinom (kako kaže u teksu - protiv sudbine se ne može). Dok Roza je preduzimljivija, i više se bori za ostvarenje svojih ciljeva. Ciljevi su im isti - sloboda. Obije na to gledaju kao na odlazak iz svoje učmale sredine. Samo su im sredstva drugačija. Irina dosta filozofira, dok je Roza ne gubi vrijeme na riječi već djela. Smatraju da je tamo negdje bolje nego ovdje. Međutim, sudbine su iste. Obije završavaju tamo gdje su i počele.
Kako je uopšte došlo do toga da zaigrate u ovoj predstavi?
Prošle godine sam imala premijeru predstave “Bog masakra”, i reditelj Blagoj Micevski je pogledao premijeru i izrazio želju da igram u njegovoj novoj predstavi. To je na neki način bio moj kasting.
Uspijevate li da tokom predstave odgovorite na pitanje “zašto ostajemo u provinciji”?
Ova predstava treba da postavi i da odgovori na pitanje. Kroz predstavu se prožimaju naši lični stavovi, razmišljanja, i odgovori na to pitanje. Mogu reći da je provincija u čovjeku. Čovjek iz sebe ne može!
Predstavu je režirao Blagoj Micevski, kakva je bila saradnja sa njim?
Sjajna saradnja, bez tenzija, bez pogrešnih odgovora. Samo inspirativno, vedro. On je tip reditelja koji voli glumca, i koji ga pušta da tokom procesa mašta, predlaže, pa i griješi.
U predstavi igrate sa drugarima iz klase Marijom i Omarom, koliko je lakše glumiti sa nekim sa kim ste već imali sticali glumačka iskustva?
Mnogo je lakše. I najljepše je igrati sa klasom. To su ljudi koje dobro poznajem, sa kojima sam studirala četiri godine i koji su mi postali prijatelji, tako da se ne ustručavamo da jedni drugima damo korekcije, i pohvale. Prosto se lakše razumijemo na sceni. Moram pomenuti Anu Vujošević koja igra sa nama. Sjajna starija koleginica koja nas je čuvala za vrijeme procesa, od koje sam dosta toga naučila. I voljela bih da još dosta predstava radim sa njom.
Bonus video:
