STVARALAŠTVO CRNOGORSKIH DIPLOMATA I VLADARA (9)

Odbrana jezika uvijek radi protiv autokratije

Veljko Mićunović je ostavio za sobom najkvalitetnije diplomatske memoare u crnogorskoj, možda i jugoslovenskoj, modernoj tradiciji - Moskovske godine...
1190 pregleda 0 komentar(a)
Ambasador Mićunović sa Kenedijem, Foto: Jfk Library
Ambasador Mićunović sa Kenedijem, Foto: Jfk Library

[JEZIK – MIĆUNOVIĆ (Veljko)]

Šta je bio jugoslovenski komunizam, šta diplomacija, i zašto je on skončao a ona ostala, uprkos svemu, jedna od najuspješnijih uspomena? Zašto su komunisti kreirali blistavu sliku o sebi, imidž pred kojim niko nije ostao ravnodušan, dječak u hlačama, kuvarica u kujni, vojnik u kasarni, radnik u fabrici - i zašto su vlastodršci zasnovali svoju moć na slici, na fotografiji, na dominaciji crvene boje, na panoima, parolama i teroru optike, a bježali od kritičkog teksta kao đavo od krsta i ukrivali najmanji trag kritičke ideje kao zmija noge?

Sjećam se Cetinja iz ranih sedamdesetih - neki dio života straćio sam u diktaturi imidža, u teroru portreta, i znam kakvom se rizku izlaže narod kad potcijeni jezik. Bilo je to vrijeme plastike - vizuelne poruke koju vlast upućuje pučanstvu. Svi su bili srećni, ona zato što je usavršila sliku, puk zato što je lakše biti srećan, sa slikom, nego sa tekstom. Tekst je kritički diskurs, on testira, jezikom otvara, jezikom zatvara dušu. - Suvišno je reći za mene, jednog romansijera, da sam na strani jezika (kuda drugo?) - i da se rvem sa silama koje potcjenjuju jezik (sa kim drugo da se rvem?).

Živio sam u Bajovoj 9, „vrata u vrata sa Zetskim Domom“, kako je govorio moj otac, tada već starac, ukotvljen u prvoj polovici stoljeća, ali mene su, uprkos njegovoj fami prema odaljenoj, jednom zauvijek završenoj istoriji, kao i sve momčiće u toj kotlini oduševile nove slike - dugonoge, niskogrude djevojke u narodnoj nošnji, iz KUD-a Njegoš, kadre da nadrastu našu povijest, čak i auru starog pjesnika iz našeg kraja, ako to ne zvuči svetogrdno. Dvaput sedmično su vježbale u Zetskom Domu koji je služio samo njima - bio je to muzej ženske ljepote, otvoren samo za privilegovano oko, a ja sam bio taj - hiljadu sati sam pikao fudbal, i gvirkao, povremeno, kroz prozor.

Ko ih nije vidio, neće vjerovati kakve su bile Cetinjanke sedamdesetih: snažne i ponosne djevojke, u nošnji našeg naroda, bolje reći naših naroda, plavo i bijelo, crveno i zeleno, žuto i tako redom - mlada žena jača od nošnje, pod njom se zemlja trese. Živi hljeb i živo vino - režim je podržao tu sliku, i etnografska razdraganost je ispunila mali grad, koji je, uostalom, nešto više od malog grada, ali su ga sedamdesete našle na spavanju. Svi su bili razdragani od slike, a stara cetinjska snaga - riječ i tekst - kao da je dremnula, zaspala. Tako je bilo i na Čevu koje je osjalo moje djetinjstvo kao kakav bakarni štit Cetinja - jezik ćuti, slika govori. Tako je bilo svuda sa mlakim izuzecima Beograda i Zagreba - slika gospodar, jezik sluga kog treba tući po glavi i po turu.

Biste Sovjetskih lidera

Režim je imao kompleks od jezika. Ono što je za cara Edipa bila Jokasta, rođena majka s kojom se on valja u grijehu, to je za njih bio tekstualni kriticizam; hapsili su zbog teksta, strijeljali zbog teksta. Svoj edipovski kompleks liječili su u jednoj filozofiji, koja se, i sama, udaljava od kriticizma kao Edip od bračne postelje s majkom - u marksizmu. Kompleks jezika nagriza režim dogod je na vlasti (nesrušeni komunizam) - vlastodršce dok su živi.

Jugoslavija je bila zemlja koja sve ulaže u imidž - igra na kartu slike, ima keca slike u rukavu. Slika je sve i svja a kritički govor neko oboljenje. I njen Tito je bio slika, portret, svuda je visio, krasio brda, pašnjake, svojim muževnim licem u tvrdom materijalu, krasio kancelarije, kasarne, škole, potleušice nalik trafici - načelnik policije sjedi, ispod slike u ramu, bukova ćepanica pucketa u furuni, i njemu je samo to, što sjedi ispod slike, dovoljno da ispuni svoju sudbinu, ta minorna zvaničnost: uniforma, brkovi, pištolj, krdža, jednom riječju - čovjek čije se biće zadovolji sa slikom, sa portretom iznad sebe - zar mu život nije dao dosta? Kada sam otišao kud me noge nose, ranih osamdesetih, ja sam, u stvari, pobjegao iz zemlje slika i portreta. - Vjerujem, biću iskren, da se komunizam urušio zato što je potcijenio jezičko javno stvaralaštvo. Oni koji potcjenjuju jezik, sebi jamu, time, kopaju. Odbiti stvaralački i kritički jezik, znači, ukratko, odbiti posljednju garanciju ljudskog bića.

Diplomatsko svjetlo

U tom svjetlu vidim rad najboljih diplomata jugoslovenskih, među koje spada Veljko Mićunović (1916-1982), ambasador SFRJ u SSSR-u (1956-58/1969-71) - i u SAD (1962-1967). On je ostavio za sobom najkvalitetnije diplomatske memoare u crnogorskoj, možda i jugoslovenskoj, modernoj tradiciji - Moskovske godine 1956-58, te Moskovske godine 1969-71, sa solidnim portfoliom diplomate: vizija, informisanost i obavještajna potkovanost, stil i, najzad, hladni rezon - u profesiji koja traži hladnu glavu.

Takav profil me privlači od početka službe u koju sam stupio kao ambasador prije 22 godine: vidim ga kako predaje akreditive Vorošilovu (“Samo dan nakon posjete Molotovu primio me je nominalni šef sovjetske države K. J. Vorošilov radi predaje akreditiva”, up. Moskovske godine 1956/58, Jugoslovenska revija, Beograd, 1984, 43); “Kada sam rekao Vorošilovu da Crnogoraca ima svega oko četiri stotine hiljada, bio je teško razočaran. Ja sam ‘napravio ustupak’ i kazao da nas ima i do pola miliona, no smo rastureni po Jugoslaviji pa je Beograd, u Srbiji, najveći crnogorski grad.” (Ibid., 45); vidim ga nadnesenog nad jednom privatnom depešom: “Danas poslije podne dobio sam telegram iz Beograda da mi se rodio sin. (…) Predbacujem sam sebi za ovakvo raspoloženje u kojem mi na momente izgleda kao da se sav svijet odjednom pozlatio, i to samo zbog toga što se meni rodio sin” (4. maja 1956, MG, 63) - predbacuje sebi što je državnu obavezu potčnio radosti od rođenja sina? - to je onaj spartanski doživljaj države, dostojan poštovanja, za one koji znaju, o čemu se, ovdje, riječ vodi; “U toku svečanih prijema povodom Titove posjete prisustvovalo je, i u Kremlju na sovjetskom prijemu, i kod nas na prijemu u Sovjetskoj gostilnici, po hiljadu i više ljudi” - za današnju diplomatsku, praksu, ni u snu, to, nije moguće; “Na Zapadu je počela bjesomučna kampanja u prilog ‘mađarskog ustanka’ (MG, 31.okt. 1956)” - autor stavlja pod navodnike mađarski ustanak, a prećutkuje sovjetsku krvoločnu intervenciju; za diplomatu je bitno, da dodam, kako se postavi u trenutku kad se stvari dešavaju, a ne kako interpetira pošto voz prođe; “Pozvao me Andropov, član CK KPSS, da ga posjetim” (Ibid, 2. okt. 1957) - ovo svjedoči da je Mićunović dio jedne široke diplomatske istorije, jer ga poziva na razgovor jedan svjetski igrač, koji će, trideset godina kasnije, dovesti, na vlast, Gorbačova. Vidim ga u delikatnim situacijama: “U jučerašnjem razgovoru primijetio sam Hruščovu da me je začudilo onako dugo zadržavanje maršala Žukova u Albaniji, gdje je proveo skoro više vremena nego u Jugoslaviji. Aluzija je bila jasna: zadržali su Žukova deset dana u Albaniji, i još tolilo u Jugoslaviji, dok ovdje za to vrijeme nijesu pripremili što je neophodno za njegovu političku likvidaciju” (Ibid., 359) - i ovdje Mićunović briljira, jer u osjetljvom trenutku ima za sagovornika jednog od šefova dvopolarnog svijeta, a pravi sagovornik je momentum koji se u diplomatiji cijeni; dobro je informisan, kada govori o kineskom mentalitetu, povodom prijema kod Mao-Ce Tunga (20. nov. 1957): “Naši su dugo nastojali da što korektnije obavijeste Mao-Ce Tunga. Stekli su utisak da Mao o osnovnim stvarima, što se unutrašnjeg položaja u Jugoslaviji tiče, nije imao ni pojma. Možda je taj utisak bio pogrešan, teško je pogoditi šta Kinez o nečemu zna ili ne zna dok razgovarate s njim”; vidim ga kako prima vijest o prijevremenom povlačenju iz Moskve, kako je čita, tačnije, kako je čuje (7. juna 1958) - “Još prije nekoliko dana Radio-Beograd objavio je vijest da sam postavljen za člana komisije SKJ za međunarodne veze. Svakome je poslije ovoga bilo jasno i u Moskvi i u Beogradu da ću uskoro biti povučen u zemlju”. Vidim Mićunovića kako čita saopštenje u sovjetskoj štampi o kraju Imre Nagya, mađarskog premijera koji je, dvije godine ranije, vodio narodnu revoluciju protiv sovjetskog gušenja slobode i bio pogubljen, mada, kao vješt diplomata, on ostavlja prostor i za drugačije viđenje: “Ima i pretpostavki da je Nagy bio ranije pogubljen ili da je podlegao za vrijeme istrage, a da je vijest o pogubljenju objavljena tek sada”; vidim ga u oproštajnoj posjeti šefu sovjetske države, Hruščovu, u ambijentu neshvatljvom za današnje standarde kurtoaznih posjeta, čiju formalnost ne može ublažiti ni topla španska riječ despedida (oproštaj): “Kod Hruščova sam ostao u ‘oproštajnoj posjeti’ skoro čitav dan. Za to vrijeme imali smo tri sastanka ‘u četiri oka’, ne računajući tu ručak sa porodicom Hruščova. Prvi razgovor sa Hruščovom bio je u bašti njegove vile. Zatim je Hruščov predložio da se okupamo u moru prije ručka;” vidim ga kako se drži podalje od Hruščova u vodi, pošto mu je ovaj ispričao, dvije godine ranije, dok je još Žukov bio na vlasti (Hruščov ga je smijenio na vrhuncu moći), kako mu se u toku plivanja maršal stalno približavao, te Hruščov priznaje da se, posmatrajući Žukova iskosa, pitao u sebi: “Zašto mi on prilazi tako blizu?”

Moskovske godine, najznačajniji tekst ove vrste u nas, poslije Đilasove političke književnosti, koja je inspirisala disidentski pokret u SSSR-u, Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj, izašle su na engleskom u Njujorku i Londonu u prevodu Davida Floyda, a imale su uspjeha i na drugim jezicima, pored ostalih na kineskom. Knjiga je objavljena u nešto liberalnijoj hrvatskoj klimi, ali je primljena sa promjenljivim raspoloženjem (“Živeći u lječilištu Igalo, sreo sam jednog dana u poljeće, 1978. godine, na pješačkoj stazi, tri svoja ratna druga, crnogorska partizana. Na moje pitanje kuda će, odgovorili su da idu u Dubrovnik da tamo kupe moju knjigu, jer je u Crnoj Gori, na žalost, nema”).

Bjekstvo od jezika

Komunistička ikonolatrija, bježeći od jezika, bila je orijentisana na profanu i površnu sliku obmane. Oni su stvorili radničku klasu, i obmanuli je, tako što joj nisu dozvolili pristup u jezik već su je skrenuli u cenzuru. Oni nisu znali, ili nisu htjeli znati, da čovjek, čak i u privatnom životu, kamo li javnom, živi pomoću riječi i zahvaljujući dijalogu; da je govor, i to pošten govor, a ne laganje, jedino opravdanje za represiju vlasti, a bjekstvo od govora, ili lažni govor, zapravo ruganje građanstvu; nisu slutili da je jezik “najopasnije od svih dobara”, kako su govorili mladonjemački pjesnici, koji su ga zvali imanje zato što je on uslov istorije, uslov trajanja čovjeka i naroda na istorijski način; hapsili su svoje najbolje drugove koji su saopštili da javno polje nije ništa drugo, do jedan veliki razgovor, a politika ništa drugo do jezički događaj na nivou naroda; - tamničili su Đilasa (nije slučajno što im je smrtonosni udarac zadao njegov jezik, imanje koje kažnjava), Edvarda Kocbeka (“Tukidid je pojavu kuge u Atini/Pripisao značenjskoj promjeni riječi”), tolike druge, da im se broja, ni groba, ne zna. Nisu htjeli znati da je pozivanje na istoriju laž, ako se pak ne pozivamo pošteno, pomoću jezika koji je garant istorije. Itd. itd. - mogao bih nabrajati do sjutra.

Ukratko, evropsko jezičko stvaralaštvo smatra svojom čašću da se bori protiv autokratije: torturu portreta demontirao je Jaroslav Hašek, satiričar svjetskog formata, u Dobrom vojniku Švejku, romanu koji je razorio falusni patos jedne monarhije (Švejk pita krčmara kud je portret cara Frana Josifa nestao sa zida, ovaj odgovara: “Sklonio sam ga na tavan da ga ne seru muhe!”)

Satira, jezik taj pogani!

Govorno stvaralaštvo - jedina umjetnost koja ratuje!