“Jedan grad. Očigledni su kamenje i ljudi. Ali iza igara svijetla i sjenki postoje male priče. Slike dva fotografa zamagljuju godine i skrivaju lokacije”, tako je najavljena izložba crno–bijelih fotografija u foajeu Nikšićkog pozorišta mađarskih fotografa Ota Kajzera i Imrea Kinskog, koji su, svako na svoj način, u različitim vremenskim epohama ispričali “Budimpeštansku bajku”.
Fotografije Kajzera koje su nastale između dva svjetska rata i one koje je Kinski foto-aparatom zabilježio gotovo vijek kasnije pričaju iste priče - “kamenje koje se kotrlja sa istim divljenjem i ljubav prema ljudima”.
“Vjerujem u diplomatiju kulture i da je ovo najčistiji i najjednostavniji put da bismo se što bolje upoznali. Vjerujem u to da svaki koncert i izložba nisu samo za autora već i za publiku veliko zadovoljstvo. Volim Budimpeštu i jako sam ponosan na njene stanovništvo. I vi znate da je svako mjesto takvo kakvi su njegovi stanovnici, a građani Budimpešte su jako puno puta izgradili svoj grad nakon raznih rušenja. To je grad koji živi i nadam se da njegov odsjaj možete prepoznati na fotografijama”, kazao je Kajzer.
Na fotografijama vrijeme kao da je stalo - izmaglica, mostovi, ptice nade, ljudi…Isto raspoloženje, ista ljubav prema gradu, prema njegovim stanovnicima.
“Izložba prikazuje priče iz Budimpešte, priče o Budimpešti”, kazao je ambasador Mađarske u Crnoj Gori Jošef Neđeši koji je podsjetio da će od juna do kraja septembra trajati manifestacija “Nedelje mađarske kulture” u sklopu koje će biti organizovana 24 događaja i predstavljeni različiti umjetnici Mađarske.
Jelena Đukanović, direktorica JU “Muzeji i galerije” koja je zajedno sa Nikšićkim pozorištem bila partner Ambasadi Mađarske da organizuje ovu izložbu, pozdravila je mađarske goste kao i posjetioce izložbe i najavila da će uskoro biti organizovano novo “druženje” sa fotografijama Mađarske, ovoga puta kroz foto-istorijat.
Kada mu se rodilo prvo dijete, Imre Kinski je od supruge dobio na poklon prvu kameru. Pored gradskih pejzaža i žanr scena, stvarao je i fotografije sa motivima prirode, kao i makro-fotografiju za koju je konstruisao vlastitu kameru pod nazivom KINSECTA. Imao je istančan osjećaj za prepoznavanje i bilježenje specifičnog duha mjesta, svakodnevicu običnog čovjeka.
Pisao je članke i eseje, bio je poliglota, govorio je pet jezika, a njegove fotografije su objavljivane u prestižnim svjetskom časopisima National Geographic i American Photography. Uspio je da ovjekovječi Budimpeštu, a kutiju sa negativima je povjerio svojoj porodici i tako su ostali sačuvani “trenuci i sjećanja”. Iako je dospio na američku emigracionu listu nije uspio na vrijeme da napusti Mađarsku i u januaru 1945. posljednji put je viđen u rodnom gradu.
Izložba “Bajke Budimpešte”, koju čini 40 crno-bijelih fotografija biće otvorena do 7.jula.
Dvije sudbine, ista ljubav - Budimpešta
Za razliku od Imrea Kinskog, koji je nestao u Holokaustu, Oto Kajzer je naš savremenik.
Kajzer je nakon završenih studija fotografije “zanat ispekao” u fotografskim radionicama iskusnih budimpeštanskih fotografa. Radio je na filmu, bavio se izdavaštvom, osnivač je više kultirnih i fotografskih stručnih časopisa. Objavio je skoro 40 fotografskih albuma i izlagao je u preko 50 zemalja. Često radi sa piscima, pjesnicima, muzičarima sa kojima sarađuje na esejima i kratkim filmovima.
Posljednje decenije sve više je okrenut reporterskoj fotografiji. Posebno se posvetio reportažama i radu posvećenom umjetnicima mađarskog porijekla. Uspio je do sada posjetiti 250 mađarskih umjetnika u 15 zemalja. U posljednje vrijeme posvetio se misiji očuvanja bogate kulturne baštine i uspio je da ovjekovječi mađarsku kulturnu baštinu Karpatskog bazena kroz fotografisanje tvrđava, palata, crkvi, malih gradskih trgova i seoskih porti.
Bonus video:
