“Dvanaest odaja Nila”, roman prvijenac američke spisateljice Inid Šomer govori o izmišljenom prijateljstvu između Florens Najtingejl i Gistava Flobera, u vjerno dočaranoj atmosferi putovanja Nilom 1850. godine. U stvarnom životu Gistav Flober i Florens Najtingejl se nikada nijesu sreli, ali mašta Inid Šomer premostila je jaz stvarnosti i zapalila jedno strastveno prijateljstvo koje će izmijeniti život i Floberu i Najtingejlovoj. Zajedno, uz cijelu ekipu nezaboravnih likova, stvarnih i izmišljenih, ove dvije srodne duše proći će kroz neke od svojih najmračnijih bura i najgrozničavijih nadanja. Ovaj hipnotički privlačan roman, pun pustolovina, iskričav zbog izvanrednog senzibiliteta dvoje putnika, pruža čitaocima prekrasnu prozu, neobuzdanu maštovitost i šarenu tapiseriju slika iz Egipta u XIX vijeku. Izvanredna senzualnost i prefinjena psihologija krase ovaj siloviti preokret u pripovijednoj prozi XXI vijeka.
Američka spisateljica Inid Šomer je autorka četiri knjige poezije i jednog romana. Njena djela objavljivali su Njujorker, Atlantik montli, Pariz rivju i mnoge druge publikacije. Kao pisac gost predavala je na Univerzitetu Arkanzasa, Državnom univerzitetu Floride, Državnom univerzitetu Ohaja i drugima. Živi u Tampi na Floridi.
Vi pišete i poeziju i prozu, na koji ste žanr više fokusirani, na prozu ili poeziju?
- Uvijek sam pisala i poeziju i prozu, iako se moji počeci vezuju za pisanje poezije. Za mene, poezija se uvijek na kraju svodi na jezik i sposobnosti jezika da utjelovi ili ukaže na istinu, dok je fikcija o vremenu i liku, konkretno, kako i zašto se ljudi mijenjaju.
Objavili ste četiri knjige poezije, vaše pjesme se najviše pojavljuju u najprestižnijim američkim časopisima. Kako se motivišete za intenzivniji angažman u ovom poslu? Kako to doprinosi vašoj popularnosti kao pjesnikinje?
- U Sjedinjenim Državama vrlo malo ljudi čita poeziju. Mnogo je manje popularna od fikcije. Moja peta knjiga poezije, pod nazivom “Bez obale”, izlazi sljedeće godine. Ja sam veoma uzbuđena zbog toga, ali ne očekujem da će je mnogo ljudi pročitati. Obično su pjesnici jedini koji kupuju knjige poezije! Prošle godine sam objavila antologiju erotske poezije koju su pisale žene i to se dobro prodaje, pretpostavljam da je seks prodaje! Više od osamdeset različitih žena uvršteno je u ovu kolekciju.
Poznati ste kao pjesnikinja koji ima izvanrednu vještinu u pisanju lirike. Postoji li poseban razlog zašto se okrećete poeziji više nego bilo kome drugom obliku književne kreacije?
- Okrećem se poeziji jer sam fascinirana jezikom. Volim način na koji jezik, posebno poetski jezik sa svojim slikama i metaforama, može uhvatiti istinu koju logika ne može uhvatiti.
Vaši tekstovi su napisani dobro izgrađenim riječima i izražavaju svoja iskustva, osjećanja i misli. Kako možemo razumjeti vaš duboki osvrt na čovjeka koji je osuđen na patnju?
- Nijesam sigurna da se slažem s tom idejom da su ljudi osuđeni na patnju. Oni su takođe programirani da osećaju radost, zadovoljstvo, uzbuđenje i empatiju za druge i ja smatram da nam kreativno pisanje daje način da uđemo u emocionalne živote drugih ljudi, da iskusimo njihove živote, pukim okretanjem stranica. To je zaista prilično čudno.
Čini mi se da u vašim pjesmama prevladava čežnja za ljubavi, ponekad i ljubomora, razočarenje. Koliko sam u pravu?
- Da u pravu si. Sve ljudske emocije su prisutne i pokušavam da ih dočaram mojim čitaocima.
Da li ste ikada pisali poeziju socijalnog karaktera, pjesme koje opisuju siromašno okruženje, društvenu nepravdu, kriminal, bolest, itd?
- Iako se osjećam strašno zbog socijalne pravde i drugih tema koje pominjete, ja im se direktno ne obraćam u mojoj poeziji i fikciji. Međutim, moji likovi imaju interakciju na takav način da se bave temama kao što su rasna i društvena klasa. Ja isto tako vjerujem da smo u zlatnom dobu poezije u SAD-u, sa novim glasovima kakve nikada nijesmo čuli ranije. Davanje svima glasa je ono što čini pravdu u svijetu.
Neko je rekao da glad stvara najbolje stihove, međutim, bilo je više gladnih ljudi od sitih, ali ipak nijesu očekivali stihove. Šta vas najviše ohrabruje da pišete dobre pjesme, sigurno ne glad? Možda bol? Ili ljubav?
- Imala sam sreće da nikada nijesam iskusila glad. Ali jake emocije i uvjerenja, bez obzira na njihov izvor, često su me motivisali da pišem. Svakako, i žalost i ljubav, kao što ste spomenuli, moćni su izvori za pjesme. I ja shvatam da su naša osjećanja često konfuzna, što čini poeziju odličnim sredstvom za istraživanjeje, poezija nije, strogo govoreći, logična.
Za prvu zbirku priča “Imaginarni ljudi”, dobili ste nagradu Ajove,a za drugu, “Turistička sezona” Zlatnu medalju Floride, kako to komentarišete?
- Mislim da je jedan od razloga što su ove knjige osvojile nagrade to što su priče u njima žive i čine se autentičnim djelovima života. Uvijek pokušavam da dam u mojim kratkim pričama osjećaj dubine, da su poput veoma sabijenih romana, i uvijek ostajem vjerna ličnostima mojih likova. Takođe se ne bojim da koristim humor u svojim pričama.
Osnova vašeg romana “Dvanaest odaja Nila” je izmišljena priča o odnosu između Florens Najtingejl i Gistava Flobera. Rijeka Nil je često za mnoge pisce bila fascinantna rijeka na kojoj su pisane razne priče. Ploveći rijekom stvarana su prijateljstva, ljubavne veze, ali i domaći sporovi, neprijateljstva. Šta je vas ohrabrilo da napišete ovaj roman?
- U početku sam namjeravala da napišem kratku priču o Floberovom putovanju Nilom. Onda sam otkrila da je Najtingejl bila tamo u isto vrijeme. Oboje geniji, ali u to vrijeme niko od njih nije našao svoj poziv u životu. Oni su bili oboje depresivni kada su otišli do Nila i oboje su se osjećali kao gubitnici. Ova sličnost mi se dopala. Htjela sam da znam kako su njihova putovanja u Egipat uticala na njih, jer svako od njih je počeo značajan posao po povratku. Flober je napisao “Gospođu Bovari”, a Najtingejl je počela da radi u javnoj sferi, uprkos tako snažnom neodobravanju njene porodice.
Inteligentna i zabavna avantura u ovom romanu smještena je u Egipat sredinom devetnaestog vijeka. Zašto baš u tom vremenu?
- Devetnaesti vijek je imao trajni uticaj na ljudsku istoriju. To je bio stvarni početak moderne ere. Industrijalizacija, kolonizacija, nauka - sve to karakteriše 19. vijek.
Kako je Florens Nejtingejl postala dama sa lampom, heroj, spasilac mnogih vojnika ranjenih u Krimskom ratu?
- Postala je izvanredna osoba koju danas poznajemo tako što je išla protiv skoro svega što je njena porodica zahtijevala za nju. U njenoj eri, na sestrinstvo se gledalo kao na domen slobodnih žena i prostitutki. Ona je stvorila sestrinstvo kao legitimnu profesiju. Njena druga dostignuća su impresivna, i pored bolesti i invalidizama, radila je cio svoj život. Predstavila je ideju o čistoći u upravljanju bolnicama. Planirala je veći dio zdravstvene zaštite za Indiju. Tokom svog života ona je u suštini postajala sve više i više, uzdižući se do velikih intelektualnih visina. Bila je i čudesan pisac. Njena “Pisma iz Egipta” su remek djelo putopisa.
Na koji način se radnja priče temelji na istinitim događajima?
- Iako je odnos između dva glavna lika fikcionalan, sve drugo u romanu je istinito - vjerna su njihova putovanja i istorije, ljudi u njihovim životima i još važnije, istinite su njihove jedinstvene ličnosti kako sam ih ja shvatila. Trebalo mi je sedam godina da napišem ovu knjigu i većinu tog vremena sam potrošila na istraživanja o Egiptu, njihove biografije, knjige koje su čitali i pisali, itd. Čak sam našla kopiju vodiča koji je Florens imala sa sobom u Egiptu. Kupila sam je na internetu i to je bilo neprocjenjivo! Kako bih inače saznala za način oslobađanja od buva u nilskim kućama? Ili da su buve bile problem na Nilu? To je moja nada da su istina i fikcija priče tako uklopljene u knjigu da su besprijekorne. Dok sam završila knjigu, sve mi se u potpunosti spojilo u mašti.
Flober je bio tragač za zadovoljstvom u bilo kom obliku
Jedan od glavnih likova romana “Dvanaest odaja Nila” je Gistav Flober, ozloglašeni ženskaroš. U periodu u kome se odvija radnja romana, ženskaroši su među ženama bili vrlo popularni muškarci, a za pisce vrlo atraktivni likovi. Imate li objašnjenje za to?
- Da, Flober je bio ženskaroš. Bio je tragač za zadovoljstvom u bilo kom obliku i posebno je uživao sa prostitutkama. Morate znati da su muškarci i žene rijetko gajili prijateljstva u 19. vijeku. Htjela sam da kroz Flobera i Najtingejl istražim ideju prijateljstva i ljubavi. Zbog načina na koji je društvo na Zapadu u tom trenutku bilo uspostavljeno, muškarci i žene su vodili veoma odvojene živote i naravno, izbor za žene bio je izuzetno ograničen. Najtingejl je morala da se izbori sa svojom porodicom da bi mogla da radi bilo šta drugo osim da svira klavir, crta ili veze. Ona je odgajana da bude neka vrsta ukrasnog predmeta. Kada je počela da radi u svijetu, njena porodica se duboko stidjela nje.
Mislite li da je tema muškarac čiji je hobi da zavede što više žena, do danas neprevaziđena, privlačna i zanimljiva mnogim čitateljima?
- Pa, ovo ponašanje bi se danas osuđivali kao u pokretu #MeToo. Ali unutar 19. vijeka, to je bila rutina. I to je često bilo opasno, kao u Floberovom slučaju. Dobio je sifilis na Nilu. To je jedan od razloga zašto se nikad nije oženio.
Bonus video:
