KNJIŽEVNI OGLED

Očevi i sinovi u novoj crnogorskoj prozi

Dok je literatura prethodnog perioda sve mjerila ideološkim aršinom, sadašnji trenutak olabavljenog prisustva ideologije omogućio je raznovrsniji, rekli bismo, i više eksperimentalni pristup stvarima
766 pregleda 0 komentar(a)
Balša Brković na portretu Dimitrija Popovića, Foto: Vijesti
Balša Brković na portretu Dimitrija Popovića, Foto: Vijesti

Među temama koje zaokupljaju savremene crnogorske pisce, nesumnjivo je da tema porodičnih odnosa predstavlja jednu od najznačajnijih. Nema, istina, uvijek centralno mjesto i nekako kao da je u sjenci velikog ljubavno-erotskog tematskog kompleksa koji je u prvom planu, ali kako je eksplikacija tog ljubavno-erotskog u nama uslovljena i na više planova zavisna upravo od porodičnih odnosa, to je doticanje šume relacija unutar porodice prosto neizbježno.

Dok je literatura prethodnog perioda - misli se na literaturu socijalističke ere oslonjene na NOB-osnovu - sve mjerila ideološkim aršinom, sadašnji trenutak olabavljenog prisustva ideologije omogućio je raznovrsniji, rekli bismo, i više eksperimentalni pristup stvarima. Više se zalazi sebi pod kožu, da parafraziramo Igora Mandića i njegovo autobiografsko djelo. Ima, naravno, podilaženja čitalačkoj publici i njenom nezasitom interesu za fabulu, dakle, površnim ljubavnim i erotskim štivom, ali i doprinosa da ono bude shvaćeno u svoj njegovj kompleksnosti. Spisateljica Slavica Perović, uočavanjem i solidnom elaboracijom glavnih momenata ovdašnjeg mentaliteta, kao i ukazivanjem na nekoliko kulturno-istorijskih krugova koji su u dugom, brodelovski mišljenom vremenu, utjecali na formiranje upravo tog mentaliteta, ukazuje odakle treba početi (Slavica Perović, Life Lift, Nova knjiga, Pdg, 2012). Naravno, nije uvijek lako prepoznati u djelovanju literarnih junaka ove, kulturološki vrlo raznorodne utjecaje, ali pisac je u svakom slučaju obavezan da ih u opisu djelovanja svojih junaka uzme u obzir ukoliko želi da njegovi junaci imaju prirodno zaleđe i da logično izviru iz njega.

Očevi i oci u slučaju Stefana Boškovića i njegovog romana Šamaranje

Slučaj Stefana Boškovića i njegovog romana Šamaranje(Pobjeda, Podgorica. 2013) nekako kao da je naručen za početak elaboracije u naslovu navedene teme, jer je topos u kom se sve odvija ova sadašnja, tranzicionim preobraćajem zahvaćena Podgorica. Ambiciozno bogaćenje i agresivnost kao konstanta u pozadini su svega, daju neku vrstu ubrzanja svemu, ljubavnim odnosima, enormnoj potrebi za seksom i erotikom, i prethodnom, socijalističkom društvu, svakako tuđim porodičnim odnosima. Istina, Bošković se ne bavi odgovorom na pitanje zašto baš ta i tolika erotska glad njegovih junaka, zadovoljava se registracijom raznovrsnosti načina utoljavanja te gladi, što čitaocu nije neinteresantno, obzirom da osvjetljava jedan, relativno nov i manje poznat milje - milje porno-kulture i porno industrije. Tim prije što taj milje osvjetljava u njegovoj najnovijoj, elektronskoj verziji i sa istinskom pasioniranošću. Ali to nije ono što nas prvenstveno interesuje, jer tek u pozadini svega je ono što je u našem fokusu interesovanja. Odnos njegovog glavnog junaka Maksima Grahovca prema ocu, ono je što je pod lupom. O majci ionako nije napisano ništa. Zašto, moguće je samo nagađati. I djed je tu, nije živ, ali se spominje zbog nespornog uticaja na formiranje ličnosti glavnog junaka. Dakle, otac, djed, prijatelji, oni iz mladosti i ovi kasnije stečeni, sve sami muškarci. Oni primarno čine ozračje u kom se glavni junak Maksim Grahovac formirao. Ima se dojam kao da je odrastanje jednog djeteta i mlade osobe povjereno muškom monaškom redu. Žene koje ulaze u njegov život su ili ljubavnice ili djevojke, ima i prijateljica poput prevoditeljice Sanje, ali i ta veza ima svoju erotsku konotaciju jednim dijelom.

Relacija mladog - da li toliko mladog, obzirom na starosnu dob od 30 godina - Maksima prema ocu, kako doznajemo od njega samoga, zapala je u ćor-sokak. Njih dvojica žive u istom stanu (ćelija je izraz koji koristi sam glavni junak za očevu sobu) samo zato što nema drugog rješenja, i nijedan od njih dvojice ne čini ništa da pomjeri miroljubivu, ali trulu, i razvojne komponente lišenu koegzistenciju. Svaki od njih dvojice živi svoj život, otac prerano ostario i gušeći svoj eros, kako onaj seksualni, tako i onaj stvaralački uopšte, ugrađuje ga u religioznost koja nije od one barokne vrste koja pokreće svjetove, dok sin svoje resurse, svoj nesumnjivi stvaralački naboj (piše izvanredne erotske priče), koristi samo djelomično. On je vječno nezadovoljni asistent na fakultetu Dramskih umjetnosti na Cetinju, osoba je koja stalno oklijeva da načini nešto radikalno u svom poslovnom, kao i životu uopšte. Pa čak i kad sretne Ninu, istinsku ljubav u periodu života koji nam je kao čitaocima dat da pratimo, sve završi u još jednom erotskom istraživanju i dopuni seksualnog iskustva koje Nina, iako prethodno udavana žena, nije imala. Iskustvom trojke, kako se to u romanu zove. Zajedničko svim relacijama koje glavni junak ostvaruje, utisak je, da su antidinamičke, da su zapale u neku vrstu status kvoa. Pogotovo relacija prema ocu je nezdrava i problematična.

I u trenutku kad pomislimo da će sve završiti bez biblijske katarze u toj relaciji, da će svako od njih dvojice ostati da se moli pred svojom ikonom, otac pred stvarnom, onom Jovana Krstitelja, sin pred kompjuterom u kom su u brojnim kilobajtima pohranjeni omiljeni porno-sajtovi, Bošković nas, a prije svega svog junaka, izvodi iz mulja zapretenih i potisnutih emocija. On majstorski, literarno veoma opravdano, dopušta svom junaku da pokaže ljubav prema osobi sa kojom je genetikom, a i mnogo čim drugim, vezan. Okviri skromnog stana u kom otac i sin žive zajedno samo zato što nijedan od njih ne nalazi drugo rješenje, i koji je zapravo neka vrsta zatvora u kom kopne njihove vitalne životne snage, kao da se razmiču, Očeva bolest, moguća smrt, u trenutku su odvrnuli već uveliko zarđali emotivni ventil. Sinovljev, gotovo brutalni izljev emocija i ljubavi prema ocu, otvorio je sasvim sigurno novo poglavlje u njihovom odnosu, nagovijestio mogućnost da dotada paralelni svjetovi oca i sina nađu dodirnu tačku. Tačku koja je više od ribarskog izleta, upražnjavanog povremeno, kao do tada.

Prije nego što završimo ovo poglavlje našeg mini-književnog ogleda, žadržaćemo se na jednom važnom momentu. Momentu kako je sam Boškovićev otac osmislio, ili možda bolje rečeno, dramatizovao svoju očinsku ulogu. Ovo ističemo zbog toga da bismo bili na fonu nekih modernih socioloških teorija koje nas uvjeravaju da svi mi već samim stupanjem na životnu scenu dramatizujemo i osmišljavamo svoj lik (Erwing Goffman). Uz to igramo različite uloge i igre (Erik Bern), od kojih je uloga oca ili majke samo jedna. Inplementirajući ovu teoriju na roman Šamaranje i lik oca mogli bismo zaključiti slijedeće: 1. Otac je u stalnom nastojanju da bude daddy, ili naš neautoritarni tata koji nema ambicija da na višem planu, postavljajući uslove, određuje sinovljev život. 2. On nije u stanju da pat-poziciju u odnosu sa sinom razriješi i pogura kako bi sinovljev, a tako i njegov vlastiti život, krenuo u nekom više dinamičnom pravcu. Barikadiranje u dvije sobe istog stana i paralelni životi dvojice muškaraca, teško da mogu poroditi nešto konstruktivno. Dobar crni humor je jedini pristojan produkt svega, a i on je rezultat puke volje da se ova emotivna žabokrećina samo preživi, ali ne i napusti u korist nekog ambicioznijeg i produktivnijeg miljea. 3. Previše je neizrečenog, prije svega s očeve strane. Ostavlja se utisak da je on taj koji drži rješenje ovog, prije svega emotivnog gordijskog čvora.

Građanski red i njegovo poštovanje. Otac Josif u slučaju Balše Brkovića

Kod pisca Balše Brkovića, koga smo uzeli kao neku vrstu antipoda u obradi teme oca u savremenoj crnogorskoj prozi, porodični milje je, rekli bismo, mnogo kompleksniji. Ličnost oca Josifa u romanu Privatna galerija (Durieux, Zgb, OKF Ce, Buybook Sa. 2002), data je kao neka vrsta miksa autoritarnog oca i dobročudnog tate, i to u omjeru koji je negdje 70:30% u korist ovog prvog sastojka. On je čuvar porodičnog reda, neko ko se beskompromisno bori da se struktura tog života održi. Valjda se zbog toga i zove Josif, obzirom da je aluzija na sovjetskog diktatora više nego očigledna. Ovo ne možemo drugačije protumačiti jer nam autor ne daje dovoljno podataka, pogotovo o mjeri u kojoj je otac Josif imao svedominantnu ulogu u njegovom djetinjstvu. Naravno, ovdje ne treba zaboraviti da u ovom porodičnom ambijentu postoji i majka. Dobra, postojana majka koja svojim obilnim nedjeljnim ručkovima i istinskom brigom za sinove, pa još i maloljetnog unuka, daje itekako ravnotežu porodičnoj šemi. Ona omogućava da se čitav taj muški dio porodice, taj tipični (?) crnogorski mačo-lobi, odupre svim izazovima i mračnim silama koje nosi tranzicija kao životni kontekst i placenta koja okružuje plod koji se zove normalna porodica.

Edipalni kompleks je u ovoj porodici unaprijed riješen u korist oca Josifa, iako je majčin stav prilično ambivalentan. Pošto je primarno vestalka domaćeg ognjišta, a otac Josif, koliko nam se čini, ne ruši osnovne principe porodičnog reda, stvari ostaju u svojim zacrtanim okvirima - okvirima koji su istovremeno rastegljivi da ne popucaju od psihičkih naboja u međusobnoj interakciji aktera, ali i čvrsti da odole pritisku vanjskog svijeta. Ona ne nalazi valjane razloge za pobunu, pravi i dalje svoje fine deserte i proširuje, inako već prilično šarolik nedjeljni meni. Josifovo pisanje erotske poezije nije razlog za konfrontaciju, vjerovatno sve ionako ostaje na nivou verbalnog delikta koji je bolje prećutati nego sankcionisati. Majčina tolerantnost i pravilno korištenje dugogodišnjeg bračnog iskustva, plus još izvanredna kulinarska vještina, svakako su elementi koji suspenduju eskalaciju tiranskih ambicija oca Josifa. Vojničkim rječnikom rečeno, sukob ostaje latentan i u granicama kontrole.

Kao što je otac kod Stefana Boškovića slab i nekako difuzan, tako je majka kod Balše Brkovića onaj slabiji faktor, doduše nije tako konfuzna kao on, ali je svakako ona ta koja traži mir i porodičnu harmoniju postavlja visoko u sistemu vrijednosti do kojih drži. U svakom slučaju iznad principijelnosti koja je u očevom vrijednosnom sistemu na pijedestalu.

Prisustvo majke, i ponavljamo, njene domaće kuhinje, svakako su utjecali da mačo kultura ne završi u orgiji sirovog nasilja kao u Boškovićevom Šamaranju. Tu zapravo i nema sirovog nasilja u prvom planu kao kod Boškovića. Naravno, ako ne računamo ubijanje alkoholom i ostalim opijatima koji su u romanu Privatna galerija u takvom i tolikom opticaju, da iako ne ubijaju u bukvalnom smislu, uništavaju isto tako efikasno djelatne i kreativne snage nekih aktera. Erotski svijet Brkovićevog glavnog junaka vjerovatno zato je i manje turbulentan nego kod Boškovića, sve u srazmjeri u kojoj je i porodična slika više mirna i građanskim redom ispunjena. Iako smo skloniji da se priklonimo ovom svijetu u kom vlada građanski red i damo mu prednost u odnosu na dvojac krnjeg porodičnog gnijezda u verziji Stefana Boškovića, ne možemo a da ne registrujemo postojanje evidentnih nedostataka u Brkovićevom svijetu građanskog reda. Tako lik brata narkomana, koji zamalo da potone u overdosisu heroina, teško da može računati sa konopcem spasa koji će mu baciti porodični brod. U svakom slučaju ne otvoreno i stavljanjem na porodični forum razgovor o tom problemu. Zašto je to tako, da li je riječ o iskrenom strahu da se red ne raspadne, ili se radi o okretanju glave od očiglednih problema, ili je možda samo strah i neznanje od nepoznatog u pitanju? Sudar tradicionalnog porodičnog svijeta, čiji su predstavnici otac i majka, sa izazovima modernog svijeta, drogom u prvom redu, traži ne samo stalno opdatiranje znanja, nego i suočavanje s njim, s tim problemom, što opet podrazumijeva djelovanje, za koje svijet roditelja često nije spreman, a ni edukovan u dovoljnoj mjeri.

Vraćanje u djetinjstvo

Naravno, vraćanjem filma u djetinjstvo objašnjava se sve. Korak-po-korak, otkriva nam se kao čitaocima zašto je glavna, ali i ostale ličnosti, takva kakva jeste. Postupak koji sugeriše psihoanaliza oslonjena na Frojda, samo inplementirana na literarne junake, pokazuje se supervalidnim sredstvom. Iako je Bošković prilično štur u davanju detalja iz djetinjstva, osim ponavljanja priče o djedu koga je Maksim jako volio i Rajana, druga iz djetinjstva i mladosti koji naglašava kontinuitet u razvoju ličnosti glavnog junaka, te više puta ponovljena priča o čitanju priče za laku noć, omiljenog rituala upražnjavanog s ocem, neki detalji iz tog istog djetinjstva ipak nedostaju. Majke, ponavljamo, nema nigdje ni u tragovima, svjesno ili nesvjesno pisac je izbjegao da joj da bilo kakvo mjesto u junakovom životu. Ličnost literarnog ja, obzirom da je roman pisan u prvom licu, razvija se u romanu Šamaranje u čudnom, isključivo muškom okruženju. Teško je, osim potragom za nesvjesnim i onim što nam kao čitaocima nije povjereno, razumjeti zašto je sve tako kako jeste, zašto muškarci popunjavaju sve sfere u djetinjstvu Maksimovom. Spomenuti Rajan, njegov drug iz djetinjstva, dobija ulogu blagog ujaka, za kojim dječak očigledno čezne. Da li je možda nedostatak faktora koji se zove majka u životu junaka onaj faktor koji nas uvodi u svijet pretjerane seksualnosti, i isto tako pretjeranog nasilja, kako onog latentnog, tako i onog vidljivog, wildwestovskog, koga je ovaj roman pun, teško je ne registrovati i ne povezati, makar fakta bila i jako oskudna.

Otac koga nema. Slučaj Brana Mandića i njegovove zbirke priča Feb je čekao olovku

Oba autora, i Bošković i Brković, daju nam viđenje odnosa otac-sin iz perspektive odrasle osobe, dok iz zbirke priča Feb je čekao olovku Brana Mandića (Žuta kornjača, Podgorica, 2016), dobijamo jedan vrlo važan ugao gledanja na ovu problematiku, naime, ugao djeteta. Koristeći se prilično originalno tehnikom romana svijesti, Mandić prikazuje (seksualni?) razvoj jednog dječaka koji raste bez oca. U pričama Slučaj Marka Mađara i Eternius autor nas na jedan vrlo interesantan, i u psihoanalitičkom smislu dovitljiv način, uvodi u svijet jednog dječaka i jednog mladog čovjeka kojima je zajedničko da su odrasli bez oca. Obojica posežu za psihološkim trikovima da tu prazninu popune. Iako nam kao čitaocima nije uvijek lako pratiti faktuelni red stvari u ovim pričama, jedno je jasno: oba junaka osjećaju da je nešto u redu stvari poremećeno. Da same majke, ma kako bile odgovorne i dovitljive u popunjavanju praznine izazvane nedostatkom stvarnog oca, nisu dovoljne u njihovim životima, da je neophodno pristupiti rekonstrukciji osnovne, mama - tata - dijete porodice, makar samo fiktivno i za svoj račun.

Majka vrlo često u stvarnosti puni, kao u slučaju majke Lese iz priče Eternius, obje porodične sfere, i mušku i žensku. Majci Lesi, koja nikada nije mama, nego uvijek majka, ili pak narodni heroj Lesa B, ovo i ne pada naročito teško, obzirom na njene očigledne maskuline osobine. Posebno je interesantno kako se seksualno biće mladog Jova iz Eterniusa i dječaka iz priče Slučaj Marka Mađara, ovog čiji identitet uzima razne forme (st.114), formira i koja je korelacija izostanka realnog oca upravo u razvoju njihove seksualnosti. U slučaju novinara i poznatog publiciste Jova nema, kako izgleda, nikakvih devijantnih pojava, moguće seksualne inverzije o kojoj govori Frojd upravo u slučajevima jake i dominantne majke (S. Frojd: O seksualnoj teoriji, Matica srpska, 1970). Ako ne računamo promjenu velikog broja partnerki (glumica), sve završava vezom sa Sanjom sa kojom se glavni junak skrašava (vjerovatno samo za izvjesno vrijeme). Od tih devijacija nema traga ni kod dječaka iz priče Slučaj Marka Mađara, ni on ne pokazuje inverzivni afinitet, iako se kreće u krugu ljudi koji su upravo homoseksualnog, dakle, inverzivnog afiniteta (Angel, vlasnik igraonice). Obe priče su važne ne samo zbog toga što se bave seksualno-psihološkom osnovom razvoja djeteta koje odrasta bez oca, nego je njihov značaj prije svega u tome što na maestralan način prikazuju strategije koje dječačka mašta i ukupan dječiji ego, ovaj koji se brani od spoljnog svijeta, suprotstavlja ovom očiglednom nedostatku. Tako na pr. u priči Slučaj Marka Mađara sve počinje definicijom samog sebe kao gubitnika (st.114), tobože samo zbog toga što se ima samo jedan testis, i nastavlja traženjem oslonca u svijetu mašte, odnosno svijetu super-heroja, koji mogu svaki očigledni hendikep i udarac spoljašnjeg svijeta da izdrže.

(Kraj naredne subote)

Preporučujemo za Vas