Crnogorska umjetnica Jelena Jovančov predstaviće se na Međunarodnom bijenalu umjetnosti u Pekingu (8th Beijing International Art Biennale - BIAB) koje je zvanično otvoreno juče. Ona učestvuje sa skulpturom „Proljeće“ koja je dio umjetničkog projekta „4 godišnja doba“, a koja nosi “jasnu ekološku poruku i implicira na zaštitu životne sredine i prirode”.
Ovogodišnje, 8. Međunarodno bijenale umjetnosti u Pekingu nosi naziv “Colorful World and Shared Future“. Bijenale će trajati od 30. avgusta do 23. septembra, a održava se u Nacionalnom muzeju umjetnosti Kine u Pekingu (NAMOC National Art Museum of China). Pored međunarodnih umjetnika iz 110 država, biće upriličeno i nekoliko specijalnih izložbi... Jovančov je na ovom Bijenalu prvi put učestvovala 2012. godine koja je održana sa temom “Future and Reality“ a onda i na šestom bijenalu 2015. godine “Memory and Dream“, a sada se predstavlja po treći put, što za nju predstavlja posebno zadovoljstvo.
“Obzirom da je riječ o žiriranom bijenalu, koje je ujedno i najveće Bijenale savremene umjetnosti u Aziji, svakako da kao umjetnik osjećam ličnu pa i moralnu satisfakciju”, ističe ona.
Ovim povodom crnogorska umjetnica, koja češće izlaže van Crne Gore pa je domaća publika rijetko ima priliku upoznati, govori za “Vijesti”.
Učestvujete na Međunarodnom bijenalu umjetnosti u Pekingu, ne po prvi put. Predstavićete se skulpturom „Proljeće“ iz ciklusa „Četiri godišnja doba“. Kakvu poruku šaljete ovim radom i šta želite da postignete kod gledalaca?
Spomenuta skulptura je realizovana kao dio umjetničkog projekta „4 godišnja doba“. Skulpturom dominira zelena boja koja nosi jasnu ekološku poruku i implicira na zaštitu životne sredine i prirode. Čovjek je posjekao jedan život u korijenu. Bez razmišljanja o prirodi i njenoj ljepoti. Sve u namjeri da sebi obezbijedi udoban smještaj, komforan namještaj, ugrijan prostor... Čovjek je iz ličnih interesa uništio nešto najsavršenije. Prirodu. Konstantno je narušava i uništava. A kao produkt toga imamo sve ‘igračke oko sebe’. Uglavnom da bi nam stvorile udobniji i sigurniji život? Skulpturu „Proljeće“ sam predložila za ovo bijenale jer od svih radova koje sam do sada stvorila najviše odgovara zadatoj temi. Zajednička budućnost čitavog svijeta ogleda se u očuvanju prirode jer mi drugi dom sem ove planete nemamo. Ako ne budemo mislili o njoj vjerujem da nas ne čeka mnogo perspektivna budućnost.
Kazali ste da je „čovjek iz ličnih interesa uništio nešto najsavršenije - prirodu“. Koliko je potrebno podjećati ljude na to i da li je ovaj rad neka vrsta Vaše borbe da se čovjek (ponovo) okrene prirodi, da li je to Vaš aktivistički pristup ovoj temi?
I te kako je potrebno. Mislim da smo svi svjedoci vrlo ekstremnih temperatura koje iz godine u godinu rastu. Naučnici ističu da pošumljavanje može potencijalno da smanji globalno zagrijavanje gotovo za trećinu. Globalno zagrijavanje sigurno nije pojava koja će se desiti za 50 godina. Ono nam se dešava sada. Upravo. Ako sada ne počnemo da preduzimamo konkretne poteze mislim da će opstanak čovjeka na zemlji biti upitan. Mnoge životinjske i biljne vrste su već nestale. Vidimo da su zbog sječe šuma mnogi predjeli pretvoreni u goleti...
Konkretno za ovaj projekat „4 godišnja doba“ može se reći da je pristup temi aktivistički. Osim potrebe da se skrene pažnja na očuvanje prirode i životne sredine kroz rad se vidi i niz konkretnih postupaka: oblaganje rada (kolažiranje) celulozom-papirom. Zatim, nisam imala dodatnih mehaničkih obrada na samom drvetu. Pokušavala sam da sačuvam oblik drveta onakvim kakav on jeste pronađen u prirodi. Umjetnici svojim idejama i/ili aktivizmom mogu da skrenu pažnju na probleme ali konkrentne poteze mora da uradi društvo u cjelini.
S obzirom na to da je Crna Gora ekološka država, a da se u posljednje vrijeme sve više radi na uštrb prirode, koliko kao takvi razmišljamo o prirodi i cijenimo je?
Rekla bih da je Crna Gora imala odlične predispozicije da postane ekološka država ali taj koncept nikada nije zaživio do kraja. Ne bih mogla reći da država u kojoj postoji ovoliko otpada koji se ne odlaže na adekvatan način može da zasluži kvalifikaciju ekološke države. Ekološke države svoj otpad tretiraju na potpuno drugačiji način i uglavnom ga recikliraju. Mi u praksi vidimo da sav otpad, tipa staklo, plastika, papir, elektronski otpad i razni drugi, završavaju zajedno u istom kontejneru. Vidimo da nije rijedak slučaj da nam komunalne ili otpadne vode završavaju u moru. Ostajemo polako i bez manjih rijeka ili se tok istih mijenja. U mojoj okolini postoji primjer da se čitavo brdo odvaljuje i nestaje. To će uticati i već utiče na mijenjanje mikroklime. Svake godine primjećujemo sve veće olujne vjetrove. Neplanska i nelegalna gradnja takođe ima negativne posljedice po životnu sredinu. Mnogi od hotela na obali mora pravo su estetsko ruglo a još su dodatno devastirali pejzaž.
Poznati ste i po grafikama. Koliko Vam je teško, izazovno ili kako povezujete ta dva “žanra”?
Može se reći da se bavim originalnom slobodnom grafikom i da ona čini veći dio mog umjetničkog opusa. Većina ljudi kod nas ne zna ili ne pravi razliku između orignalne slobodne grafike i sa druge strane crteža ili pak reproduktivne ili primjenjene grafike. Nažalost, izgleda da je obrazovni sistem dosta podbacio jer gotovo da ne mogu sresti osobu u Crnoj Gori koja zna što je originalna umjetnička grafika. Ono što je nezahvalno u grafici, posebno mislimo na originalnu je to da umjetnik mora jako puno da uloži u opremanje radnog prostora koji se razlikuje od slikarskih atelja. Većina umjetnika koji su studirali grafiku više se njome ne bave. Glavni razlog sam već navela: kopleksan radni prostor i alat koji grafika podrazumijeva. Procesualna je a, ujedno ima dosta zanatskih vještina na koje umjetnici gledaju sa dosta nevjerice. Grafika uglavnom traži disciplinovane i organizovane ljude.
Pored grafike, bavim se fotografijom, skulpurom i imam nešto manji broj slika - ulja. U principu sve su to umjetnički izrazi i biram ih obično zbog konkretne ideje koju namjeravam da realizujem. Rekla bih da se potreba prelaska iz dvodimenzionalnog rada, kao što je grafika, u trodimenzionalni dogodila sa eksperimentalnim grafikama na kojima sam radila intervencije sa kolažima, organdinom i prošivanjem koncima. Na tim eksperimentalnim radovima iz perioda 2006-2008. moglo se naslutiti da će neki od narednih koraka biti skulptura ili objekti.
Uskoro učestvujete na Bijenalu u Kazanju gdje ćete se predstaviti sa tri grafike. Koji radovi su u pitanju?
Učestvujem na Petom međunarodnom bijenalu grafike u Kazanju koje će trajati od 12. septembra do 10. novembra. Na ovom grafičkom bijenalu predstaviću se sa tri izabrane grafike „Iz ciklusa Refleksi“ iz 2015/16. godine, a koje su realizovane u tehnici mecotinte i linoreza. Grafike iz spomenutog ciklusa su sa motivima barke i pokazuju potrebu da se izađe iz realnog svijeta. Svedena je i konstruktivno - geometrijska kompozicija. Glavne izložbe održaće se u Nacionalnoj galeriji “Khazine” (ogranak Nacionalnog umjetničkog muzeja). Organizatori bijenala su Ministarstvo za kulturu Republike Tatarstan, Ruska akademija umjetnosti - odsjek regije Volga, Nacionalni umjetnički muzej Republike Tatarstan i Savez umjetnika Rusije u Republici Tatarstan. Kustosi bijenala su Alexander Artamonov i Olga Ulemnova. Nakon bijenala grafike ostaju u Nacionalnom muzeju u Kazanju kao dio stalne kolekcije.
Postavlja se pitanje opravdanosti postojanja FLU
Kakva je situacija u umjetnosti u Crnoj Gori, prema Vašem mišljenju?
Generalno vrlo loša i jako je nezahvalno uopšte komentarisati ovu temu. Umjetnici moraju raditi neke druge poslove, izlaze potpuno ili djelimično iz struke. Postavlja se pitanje opravdanosti postojanja Fakulteta likovnih umjetnosti kod nas. Čini se da je taj fakultet već „napravio“ dovoljno kadrova za narednih 20-30 godina. Imamo sve više završenih sudenata umjetnosti, a sve manje potencijalnih radnih mjesta u kulturi, umjetnosti i sličnim poslovima kojima bi se mogli baviti. Imamo „izuzetne“ slučajeve umjetnika sa funkcijama i tutulama a isti iza sebe nemaju umjetnička djela niti izložbe.
Nadalje, tržište umjetnina je potpuno neuređeno. Ne postoje komercijalne galerije koje kupuju umjetničke radove, niti muzeji vrše otkup umjetničkih djela iako bi trebali.
Zakon o kulturi u članu 84. jasno precizira da Ministarstvo, odnosno nadležni organ opštine, dužno je da na osnovu javnog konkursa, za potrebe muzeja i galerija čiji je osnivač država ili opština, vrši otkup likovnih djela i muzejskih predmeta. Sredstvima iz budžeta Crne Gore, odnosno budžeta opštine, i to na predlog stručne komisije. Nisam nailazila na neke javne tendere kod nas koji se tiču pomenutog otkupa. Ne postoje ni menadžeri koji se bave prodajom djela ili promocijom likovnih umjetnika. Tako da su likovni umjetnici sami sebi postali menadžeri. Autorski honorari se ne plaćaju. Ne vidim da postoje ni sponzorstva koja bi pomogla realizaciju izložbe ili njenu produkciju...
Za koga su crnogorske galerije i muzeji?
Češće se predstavljate u inostranstvu nego u Crnoj Gori. Zbog čega?
Pa moram priznati da sam se prijavljivala i na izložbe u Crnoj Gori ali sam često bila odbijana. Sa druge strane, rijetko sam pozvana u našoj zemlji. Očekuje se da umjetniku koji je tek stupio na umjetničku scenu bi trebalo i moralo da se otvaraju vrata u državi u kojoj se školovao, jer ako to nije tako svi moramo da se zapitamo za koga su crnogorske galerije i muzeji? Tako sam odlučila da svoj rad plasiram vani. Mislim da nisam pogriješila jer sam makar pokazala nekoliko činjenica. Može da me odbije neka galerija u Crnoj Gori ali zato me je prihvatilo više od 40 država širom svijeta. Istina, većinom su to međunarodne selektivne/žirirane izložbe što ujedno znači i da je teže proći. Prolazila sam u iznimno velikim konkurencijama gdje su stručne komisije vrednovale radove. Ujedno, predstavljajući umjetnički rad u inostranstvu umjetnik predstavlja svoju državu i njenu savremenu kulturu. Šteta je da nemamo više umjetnika koji izlažu vani jer svojim radom to zaslužuju. Uvijek volim da kažem da zemlja koja nema svoju savremenu kulturu nije ni savremena država. Sa druge strane, predstavljajući se vani uspjela sam da svoje radove, uglavnom grafike sačuvam u stalnim muzejskim kolekcijama.
Kakva je publika, umjetnička javnost i struka vani i kod nas?
Mislim da teško možemo praviti poređenje što se publike tiče. Ipak, mi smo država sa malom populacijom tako da je i taj broj publike koja dolazi na izložbe jako mali, a sa godinama sve više opada. Dodala bih još samo da se umjetničke izložbe i konkretno sva kulturna dešavanja obično više posjećuju u ekonomski stabilnijim i bogatijim društvima. Kod nas to nije slučaj. U redu smo najsiromašnijih država u Evropi, a to je onda jasan pokazatelj, ili makar jedan od, da se kultura gurnula „pod tepih“.
Ono što je primijetno kod nas je da uglavnom umjetnici dolaze na izložbe drugim kolegama. Što naravno svi poštujemo, ali smatram da je krajnje vrijeme da dobijemo i publiku koja cijeni, poštuje i voli likovne radove a da im pri tom to nije zanimanje/profesija.
Bonus video:
