"NAJTEŽE JE PISATI O SEBI"

Susreti, riječi, sjećanja, život Branke Bogavac

Knjiga “Susret je najveći dar” čuvene crnogorske novinarke i publicistkinje predstavljena je preksinoć u Podgorici
477 pregleda 0 komentar(a)
Branka Bogavac, Foto: Jelena Kontić
Branka Bogavac, Foto: Jelena Kontić
Ažurirano: 31.10.2019. 10:41h

Nakon više knjiga o drugima i sa drugima, poznata crnogorska novinarka i publicistkinja Branka Bogavac napisala je knjigu “Susret je najveći dar”, ovoga puta to je knjiga o njoj, a predstavljena je preksinoć u Podgorici, u punoj sali Dodesta. “Dama sa ešarpom” čuvena po intervjuima sa najvećim umjetnicima 20. i 21. vijeka sada je napravila jedan razgovor sa sobom, a zahvaljujući ideji i podršci svoje kćerke sa kojom je razmjenjivala pitanja, odgovore, sjećanja.

“Te vrste knjiga je najteže pisati. Prvenstveno i iz razloga što za pisanje ovakvih knjiga autor mora biti iskren, otvoren, kritičan, samokritičan, mora se preispitivati, odnosno, znati preispitivati se. Mnoge knjige ove vrste, a to su knjige sjećanja, takozvane memoarske knjige, često ostanu polovične ili šuplje. Branki je uspjelo da svoj život, a i život svojih najbližih, bliskih i svojih sagovornika i mnogih ličnosti koje je sretala, na najljepši način pretoči u riječi”, kazao je književnik Miraš Martinović na početku večeri.

U ovoj knjizi život je pretočen u riječ - u riječi koje se nižu i oživljavaju sjećanja, djela, susrete, a umjetnica riječi počinje knjigu sa “Pišem da ne zaboravim ko sam”... Bogavac ovom knjigom ostavlja svoj trag, piše na dar i pravi izvor i uliv svega što je u životu prošla, kuda je prošla i sa kim.

“Sve je ispričano jednostavno, iskreno, tako da čitalac ima utisak da i sam proživljava ono što na ovom putu i u ovom životu dešavalo se Branki. Kada je prvi dio u pitanju, ova knjiga je višestruko značajna: osim onog ličnog i najličnijeg čitljiv je i vidljiv socijalni i društveni život, profil vremena, siromaštvo ali i bogatstvo, mjesta, predjeli, gradovi, ljudi, etno-jezička komponenta koja je veoma bitna i koja daje posebnu aromu i atmosferu u ovim spisima. Autorka je u pravom smislu svjedok vremena u kojem se ostvarivala slijedeći samo njoj vidljivu zvijezdu”, primijetio je Martinović.

Kako Bogavac govori o susretima koji su posebna životna bogatstva tako je prof. Zorica Joksimović svoje riječi u čast Branke Bogavac nazvala “U susret riječima”. Ona je istakla da su sve njene knjige “dragocjena literatura i inspiracija”.

“Riječi rođene iz jezika Branke Bogavac, na njenoj životnoj pozornici su dragcojene. Susreti riječi, susreti sjećanja... Za Branku ti susreti su bili velika privilegija, doživljaji, jedan oblik sreće. Jezik i riječi su njeno bogatstvo, da ne kažem napor već ljubav, da ga sačuva”, rekla je Joksimović.

Branka Bogavac je 1964. godine, kao stipendista kulturnih razmjena Jugoslavije i Francuske, pošla da živi u Parizu, gdje je do danas i ostala. Na Sorboni je završila slavistiku 1968. godine, a onda je tamo i magistrirala.

“Maternji jezik u stranoj zemlji sačuvala je prevodeći razgovore iz njenih intervjua sa nobelovcima, najznačajnijim i najrazličitijim umjetnicima 20. i 21. vijeka - da svom narodu pošalje ono najbolje od evropske kulture. ‘Susret je najveći dar’ je djelo koje je inspirativno u više pravaca: kulturološkom, etnološkom, sociološkom, filozofskom, posebno lingvističkom. Pisala ga je autorka koja posjeduje vještinu tihog tkanja bogate životne priče, jedne bogate Evrope. Ona svoj ručni rad kiti, posebno u prvom dijelu životopisa, riječima i izrazima koje današnje generacije nemaju priliku da čuju, a zavređuju spomene. U želji da oživi djetinjstvo, Branka spominje: gumno, razboj, luč, čoru, džaklicu, pjevu, mrs, vareniku i još mnoštvo riječi i sintagmi koje će metaforično prikazati život minulih vremena”, istakla je Joksimović.

Prof. dr Draško Došljak kazao je da Bogavac “nije samo pasionirani intervjuer velikih i stranih imena, već i nježni liričar koji toplo opisuje oca, majku, brata, sestre, prijatelje, sudbonosni susret na Trgu Zvijezde, susret koji traje do danas”.

“Od oskudnih vremena do susreta sa najznačajnijim ličnostima našega doba. Knjiga o pisanju, književnosti, slikarstvu. Knjiga o životu u kojoj su smještene fotografije kao potvrda trajanja”, rekao je on.

Miraš Martinović je dodao da je autorka opisala i mnoštvo ličnosti i susrete sa njima, izbliza...

“Ovakve knjige je nemoguće pisati na brzu ruku, uspostaviti nit života, dovesti u kontekst događaje, ličnosti, godine, što nije lako. Sve je nekako važno, i sitnice i slučajni susreti pa do onih velikih”, kaže Martinović.

Branka Bogavac je, uz Dada Đurića i Danila Kiša, jedina iz Crne Gore koja je odlikovana ordenom “Viteza umjetnosti i književnosti” 2013. godine.

Zorica Joksimović:

“Visoko priznanje koje čini čast Crnoj Gori i ukupnoj crnogorskoj kulturi, prema riječima akademika i pjesnika Sretena Perovića, u telegramu čestitke za orden Viteza umjetnosti i književnosti. Da naglasim: Gorda crnogorka je za tu priliku dostojno nosila košulju s ošvicama. Ima li ljepše počasti?”, pročitala je Joksimović na večeri. Bogavac se na kraju večeri zahvalila svim prisutnima što su došli i podijelila neke od situacija u knjizi koje su za nju ostale posebno upamćene. Razgovor je, i nakon više od sat i po vremena, nastavljen nezvaničnim druženjem.

Snovi sve pokreću

Govoreći o najnovijoj knjizi Branke Bogavac, prof. dr Draško Došljak rekao je „da je sadržaj opredijelilo da ovo bude velika knjiga.

“Branka ne prikriva ništa. Nijedan detalj. Stoga je ovo knjiga obnovljive energije, u kojoj Branka, ‘dama sa ešarpom’, pokazuje da sjećanja nijesu izgorjela, da snovi sve pokreću i da je smisao u rečenici Žana Genoa: ‘Možete ostariti, ali zabranite sebi da se ponašate kao starac’”, istakao je Došljak.

On je dodao da vjeruje da će njeni višetomni “Razgovori u Parizu” imati “istu sudbinu kao knjige Margerit Diras čiji su obožavaoci išli dotle da njene intervjue igraju u pozorištu”.

Dobar znalac balkanskog duha

Prof. dr Draško Došljak podsjetio je prisutne u punoj sali Dodesta da je Bogavac, pored zalaganja za afirmaciju francusko-jugoslovenske kulture i angažmana na tom polju, pored toga što je kao direktorka Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu promovisala kulturu ovog kraja, štitila Balkan - Jugoslaviju od sebe same.

“Učinila je tada, u jesen 1991. godine najviše što je mogla. Oni koji su mogli više, uradili su manje. U Jelisejskoj palati, Branka se obratila predsjedniku Miteran: ‘Gospodine predsjedniče, spasite mir u Jugoslaviji, spasite Jugoslaviju od rata, jer su Milošević, Tuđman i Izetbegović spremni da zarate iz ličnih ambicija... Na to je Fransoa Miteran rekao da je poslao Komisiju za mirovnu konferenciju za Jugoslaviju. Nije shvatio da nama treba Kineski zid da nas razdvoji da se ne bijemo, a ne komisija’... - Svjedoči i ovo da je Branka Bogavac, koja pronosi francuski duh, dobar znalac duha balkanskoga”, istakao je on.