Pozorišni kritičar i nekadašnji direktor Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Aleksandar Milosavljević, jedan je od rijetkih koji širi glas crnogorskog teatra van njegovih teritorijalnih granica. On je nedavno boravio u Crnoj Gori povodom Bijenala crnogorskog teatra gdje je, uz glumicu Oliveru Vuković i pisca Stefana Boškovića, bio član žirija.
Milosavljević za “Vijesti” priznaje da žiri nije imao lak zadatak, ali i da bi nagrade Bijenala izgledale drugačije da je izvedena predstava “Hamlet”. On govori o pozorištu, njegovoj ulozi i položaju ističući da smatra da bi crnogorski teatarski prostor trebalo “provjetriti” predstavama iz inostranstva.
Vaša koleginica iz žirija, Olivera Vuković, na proglašenju dobitnika nagrada rekla je da su sve odluke donesene jednoglasno, odnosno usaglašavanjem žirija... Kakvi su Vaši lični utisci sa Bijenala, da li Vam je bilo teško u ulozi žirija?
Bilo je teško zato što je bilo nekoliko predstava koje su se stvarno izdvojile, i to ne mali broj predstava koje su po raznim osnovima konkurisale za razne nagrade. Nije nam bilo lako. Srećom, u žiriju su bili ljudi sa kojima sam se jako lijepo razumio i jako lijepo smo se dogovarali i razgovarali. Ono što bi se moglo tumačiti kao rasprava bili su zaista profesionalni otvoreni i iskreni razgovori. Nekoliko odluka nijesmo lako donijeli, nijesmo se ni ubjeđivali već smo iznijeli argumente i to se, naravno, ispostavilo kao najlakši način da se dođe do rješenja. Kada suočite argumente, onda razmišljate o tuđim i prihvatite ih ili pobijete svojim.
Da li ste se nekim posebno iznenadili, nekom predstavom ili glumcem/glumicom, pošto znamo da pratite crnogorski teatar?
Pratim crnogorski teatar i veoma dugo se bavim pozorištem i kritikom i radom sa glumcima. Iz tih razloga me nemojte shvatiti pogrešno, ali zbog toga za mene ove godine nije bilo velikih iznenađenja, jer sam pratio razvoj glumaca. Ipak, možemo reći da je mladi glumac Stevan Vuković za mene iznenađenje, on je baš iskočio! Gledao sam ga u dvije predstave i mogao bih da ga izdvojim kao iznenađenje, mada, nije imao ni gdje da igra jer je mlad. On mi je nekako paradigma za tu generaciju novih glumaca koji imaju svježinu, znanje, energiju, ali i ono što ja naročito cijenim kod glumaca, ne samo mladih, nego glumaca uopšte, to je ta neka sloboda na sceni. Kad ga vidite u dvije predstave, u dvije potpuno različite uloge, u dva potpuno različita zadatka, onda vidite koliko je on zaista slobodan, u najpozitivnijem smislu. Mislim da je pred njim odlična karijera.
Koliko je potrebno i na koji način podstaći mlade glumce?
Samo ulogama! I to najrazličitijim ulogama i radom sa što različitijim rediteljima.
Sad bih se vratila na to da pratite crnogorski teatar. Dozvolite mi da kažem da ste Vi neka vrsta glasa ili eha crnogorskog pozorišta u regionu. Šta to crnogorsko pozorište može da ponudi i kako je išla evolucija teatra u Crnoj Gori, prema Vašim zapažanjima?
Evolucija je išla prirodnim putem, još prije možda 15 i više godina, uspostavljanjem nečeg što je osnova sistema.Tako je to bilo zamišljeno u Crnoj Gori i ja sam to veoma podržavao i idalje mislim da je to jedan jako dobar način da se definiše struktura pozorišnog života. Imate nacionalni teatar koji je elitističan u najpozitivnijem smislu te riječi, kroz repertoar on se obraća ne samo prijestoničkoj publici (odnosno, u vašem slučaju Podgorica nije prijestonica već glavni grad - njegovoj publici) i ima misiju da tu elitističku viziju teatra širi po cijeloj državi. Onda imate, nekada Dječije, sada Gradsko pozorište koje u sebi sadrži mnogo manje elitizma. Naglasio bih opet da pod elitizmom ne mislim ništa rđavo, naprotiv... Gradsko pozorište koje lavira između bulevarskog (opet u pozitivnom smislu) i repertoarskog za širu publiku. Imate festivale koji su jako značajni kao mjesta gdje se prikazuju predstave ali su veoma značajni i kao producenti, odnosno, koproducenti raznih predstava i imate Cetinje - Akademiju, Zetski dom, mjesto gdje se može eksperimentisati sa mladim glumcima ili studentima. Sa njima se može praviti upravo ono što Zetski dom i radi, predstave na tragu eksperimenta koji je nekada i radikalan, a koji je teško ugurati na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta, ali mu je prirodno mjesto, tom eksperimentu, upravo na Cetinju, na mjestu mladosti, hrabrosti i istraživanja.
Rekla bih da u posljednje vrijeme pozorišta idu ka osavremenjavanju. Sa jedne strane, koliko je i na koji način to dobro, a sa druge strane koliko je potrebno zadržati ono iskonsko u nacionalnom teatru, ono što se od nezavisne produkcije očekuje da ponudi, i slično?
Ja tu nemam recept. Dok sam vodio Srpsko narodno pozorište ja sam u sve tri pozorišne jedinice - drami, operi i baletu, forsirao najmanje po dva repertoarska toka. Jedan je bio namijenjen klasičnoj publici koja je građanska, ima izgrađen stav o pozorištu i želi u pozorištu da vidi potvrde svog stava... Sa druge strane ne možete praviti ni samo takve predstave jer onda ne formirate mladu publiku koju bi privukao neki drugi senzibilitet i drugačiji pogled na pozorište. Onda sam sa svojim saradnicima u svim pozorišnim jedinicama kombinovao. Nemam rješenje ili pravi odgovor na Vaše pitanje. Ipak, treba imati u vidu da vi ovdje imate mnogo lakšu situaciju - vama je Cetinje na pola sata od Podgorice, lako je doći u Cetinje i lako je dovesti predstavu sa Cetinja. Preporučio bih, svakako, da je bolje otići na Cetinje. Ja Cetinje mnogo volim, pogotovo Zetski dom koje je čarobno malo pozorište. Kad u toj klasičnoj, maloj građevini vidite predstave poput “Kapitala”, onda je jasno da imate ambivalentan odnos prema tradiciji. Nju poštujete na izvjestan način, uostalom, samom činjenicom da igrate u zgradi kralja Nikole i njegovog pozorišta, a sa druge strane sadržaj kojim ispunjavate to zdanje je nekada šokantan. Meni je to vrlo inspirativno i mislim da je to veoma dobro. Naime, često mi prijatelji iz Crne Gore kažu da je problem Crne Gore što je mala, a ja opet mislim da je to velika prednost. Može se lako doći, lako otići, otputovati, imate dobru mrežu festivala, pogotovo ljetnjih (znam da Budva ima već profilisanu budvansku publiku koja već zna šta od koga može da očekuje). Međutim, ono što je važno i što mislim da bi bilo dobro za Crnu Goru, iako je skupo, jeste provjetravanje ovog prostora gostovanjem predstava iz inostranstva. Kad kažem “inostranstvo” ne mislim na Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, to je domaći prostor, već mislim da treba skupiti pare i dovesti predstave iz Njemačke, Mađarske, Rumunije. Sa tehničke strane, imate sve predispozicije. Mislim da bi to bilo značajno klincima koji stasavaju, mislim i na publiku, i na glumce, i na reditelje - vi imate sjajnu infrastrukturu mladih reditelja. Primjera radi, vidjeli smo sa predstavom “Sobe” da oni prave alternativnu scenu za sebe, nezavisno od institucija... Mislim da bi bilo još bolje kada bi mogli stalno dovoditi predstave iz inostranstva. U Beogradu tu funkciju ima Bitef. Nekada, u srećnim vremenima kada se za kulturu opredjeljivalo više novca uobičajeno je bilo da gostuju predstave bez ikakvog povoda, samo u sklopu repertoara. Na tim gostovanjima se moja generacija učila i stasavala. Jednim dijelom vi to imate na ljetnjim festivalima, prvenstveno u Budvi, ali toga bi trebalo da bude više... Ne da bi mladi nešto naučili u smislu da neko tamo radi nešto bolje a oni njesu dovoljno dobri - ne, već radi razmjene informacija, čak i kad vidite lošu predstavu to je korisno.
Ono što je meni zanimljivo za pozorište je vrijeme i vremenski termini kada se govori o njemu. Govori se o dužini predstave, takođe, ljudi često kažu da je pozorište trenutak koji prođe jer svaka predstava u jednom trenutku “umire”. A onda imamo i tu činjenicu koja svjedoči da je pozorište oduvijek tu i da je ono konstanta.
To je dijalektika. U potpunosti ste u pravu. To je poptuno apsurdno. Ne postoji umjetnost koja je toliko skopčana - za trenutak. Vi možete da snimite koncert Iva Pogorelića ili Rubenštajna i da ga slušate i poslije 100 godina. Snimak pozorišne predstave ne možete gledati jer je teatar topla, a televizija hladna umjetnost i nikada, kakva god da se adaptacija snimka pozorišne predstave napravi, vi to nikada nećete doživjeti na pravi način. Sa druge strane, predstave koje su nastale prije 20, 30, 100 godina, nastale su upravo u trenutku i za trenutak. Pozorište uvijek najneposrednije i najdirektnije komunicira sa sopstvenom stvarnošću. Moramo da nađemo nešto specifično u Šekspiru, ne da ga postavljamo identično kao što je u svom vremenu igran. Ana Vukotić je, na primjer to uradila. Njen “Hamlet” je Hamlet za ovaj trenutak. Neizmjerno mi je žao što ta predstava nije izvedena. Gledao sam premijeru i siguran sam da bi spisak nagrada drugačije izgledao da je izvedena ta predstava.
Kako biste prokomentarisali ulogu pozorišta danas? Možda teatar ne mora da bude šokantan, ili glumci, ali sa druge strane, nekada nam je baš to potrebno - nešto da nas šokira?
A šta nas danas može da šokira nakon svih rijaliti emisija, rijaliti stvarnosti koje živimo i naslova u tabloidima i dnevnim novinama? Pozorište treba da postavlja pitanja, po mom mišljenju, i ono ne treba da daje odgovore. Potrebno je da pozorište postavlja pitanja koja se tiču vremena u kojem komad nastaje. Zadatak pozorišta je u tom smislu da provocira, neki put da šokira, nekada baveći se društveno osjetljivim temama, nekada baveći se i klasičnim temama ali na šokantan ili pozitivan način... Pozorište je mjesto gdje vi dođete da provedete sat, dva, tri, četiri, u slučaju “Galeba” Tomija Janežića onda i sedam - osam sati, ali po mom mišljenju uticaj pozorišta ne prestaje kada se ugase svjetla i spusti zavjesa već kada dođete kući pa vas još po nedjelju dana proganjaju scene, drži radnja. To je za mene pravo pozorište, uzbudljivo pozorište, ono što je Piter Bruk rekao “živo pozorište”, a ne mrtvačko. Pozorište koje komunicira sa svojim vremenom.
E sad, Vaše pitanje implicira i na to kakva je društvena pozicija pozorišta. Nikakva. Baš kao što je i pozicija kulture nikakva. To nije samo slučaj u Crnoj Gori, u Srbiji, to je globalna pojava. Jednostavno, Država (sa velikim “D”) se izvlači iz kulture, prepušta to tržištu, što može biti dobro za neke oblike, poput bulevarskog pozorišta, o kojem ja nemam loše mišljenje, ali to je pozorište koje nastaje kao industrija. Ja to pozorište veoma uvažavam, ali mnogo više volim istraživačko, hrabro pozorište u koje ulazite kao u avanturu, a nemate pojma kako će to na kraju da ispadne. Mislim da je to pravi izazov i za stvaraoce. Država je sve manje zainteresovana da finansira tako nešto. Ja očekujem da klincima, poput ovih koji su radili predstavu “Sobe”, dosadi da čekaju da dođu do institucija i da počnu da se okupljaju, stvaraju, proizvode po podrumima, stanovima, prave svoje predstave, otkrivaju nešto što je već otkriveno ali oni to ne znaju i imaju pravo na to. Na kraju krajeva, svaki put kada nešto otkrijete na osnovu svog čitanja, svog senzibiliteta, poimanja, svog vremena, to je vaše otkriće, a to je posebno uzbudljivo. Mislim da je to budućnost. Naravno, institucije treba da postoje, ali mislim da će one još dugo vremena biti ukalupljene. Vi imate sreću da u CNP-u nemate sterilan repertoar.
Kakav je, onda, položaj kulture i kako se država ili države ophode prema kulturi?
Sve češće se u Evropi primjenjuje američki model odnosa prema kulturi gdje nemate ni ministarstvo kulture, ni budžet za kulturu, već je sve prepušteno tržištu. To Amerikanci sebi mogu da dozvole zato što Amerikanci uvoze kulturu iz Evrope i cijelog svijeta. Govorim pojednostavljeno. U Evropi zemlje koje drže do svoje kulture i do sebe shvataju da je kultura bazična stvar, da je to nešto što definiše identitet nacije, države... Ili raznolikih nacija koje nastanjuju jednu državu. Te države i te kako vode računa o svojoj kulturi i ne pada im na pamet da se kulture odreknu, jer treba nešto da ostave potomstvima koja dolaze i treba da ostave osjećaj pripadništva nacionalnom identitetu... Kad su Slovencima pred ulazak u Evropsku uniiju dali sugestiju da imaju previše pozorišta u odnosu na broj stanovnika i da bi trebalo da ih smanje, oni su odgovorili da im ne pada na pamet, zato što je pozorište za Sloveniju značajno kao prostor za održavanje jezika i kulturnog identiteta. To je ozbiljan odnos prema kulturi u kompletu, iako je primjer pozorišta. Možete se odlučiti - ili ćete tolerisati i ulagati u rijaliti šou ili ćete voditi računa o tome da je kultura mnogo ozbiljnija od rijalitija. Do toga smo došli. Ja živim u Srbiji i to je moja stvarnost.
Hvala Vam na ovom razgovoru. Da li biste nešto dodali, konstatovali, poručili na kraju?
Jedino što mogu to je da poželim mladim ljudima koji ovdje rade da rade još hrabrije i još energičnije. Ništa drugo nego samo da vode računa o sopstvenom osjećaju i sopstvenim osjećanjima. Ako rade nešto što ih interesuje, onda će to zainteresovati i šire mase.
Ljudi nemaju kritički stav prema bilo čemu
Primijetila bih da je pozorišne kritike ili sve manje ili se sve manje prostora daje kritici...
Hajde da spojimo te dvije vaše konstatacije. Ako sve manje prostora dajete kritici nje će i biti sve manje. Slučajevi u Srbiji su takvi da su mnogi mediji izbacili kritiku, a onda i rubriku “Kultura” i pretvorile je u “Estradu” ili “Zabavu”. Dalje, mnogim mojim prijateljima je ponuđeno da pišu pozorišne kritike, ali za džabe. (smijeh) Mnogi od njih i bi to radili za džabe, ali kad bi imali drugi posao od kojeg će da žive. Trenutno jedan od najboljih makedonskih kritičara, moj dobar prijatelj, jednostavno neće da popusti u tome. On ima drugi posao i mogao bi, ne bi mu bio problem da piše za džabe, ali smatra da je to prosto ponižavajuće prema pozorištu, ne prema njemu samom. Sa druge strane, ne treba zaboraviti da u svim tranzicionim društvima, pa i u crnogorskom, kritički diskurs se guši... Ne samo kritika u pozorištu, već uopšte, ljudi nemaju kritički stav prema bilo čemu, nema kritičke misli. To je veoma komplikovano pitanje. Ja sam jedan od osnivača društva Pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije i u dva mandata sam bio predsjednik... Mi imamo veliki problem kako da animiramo mlade ljude, koji ne moraju nužno da budu završili dramaturgiju, mogu to biti i književnici, fizičari koji vole pozorište i imaju nešto da kažu o pozorištu, kako da ih animiramo, uvedemo i održimo u tome. Za pozorište je kritika izuzetno važna. Ne postoji umjetnost koja je toliko u životvornom kontaktu sa kritikom - kad napravite film on je snimljen, knjiga kad se izda ona se čita, muzika, likovna umjetnost, sve... Jedino glumac u teatru može da reaguje na opaske, primjedbe i razmišljanja kritičara. Zbog toga je važno da glumci i reditelji vjeruju kritičarima, da među njima ne postoje frontovi, a nažalost, najčešće postoje. Kritičar ne može učiniti da se suština predstave promijeni, ali niz detalja može da se koriguje i poboljša. Ne postoji umjetnost koja to može kao pozorište, ali kada ne postoje šablonski odnosi i razgovor iz rovova.
Serije ugrožavaju pozorišni repertoar jer odvode glumce
U posljednje vrijeme u ekspanziji su TV serije i filmovi. A da li pozorište trpi zbog toga možda, da li to nanosi krizu pozorištu? Mada, rekla bih da krize (kada je publika u pitanju) i nema da bismo se zabrinuli (više nego inače).
Da, i te kako ima krize. Vi govorite sa stanovišta publike... No, serije konkrento ugrožavaju pozorište dramatično i ja očekujem da se ove sezone u srbijanskom teatru dese dramatični preokreti kada je to u pitanju jer ja ne znam kako će više ljudi ne samo pravit nove predstave, već kako će održavati repertoar kada su im glumci na snimanju. Dok sam bio upravnik Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad je bio pošteđen, a Beograd se suočavao sa tim. Sad je već svuda problem napraviti mjesečni repertoar. Reći ću vam jedan podatak koji je frapantan: u ovom trenutku se u Srbiji snimaju 22 serije. Te serije se ne snimaju za Srbiju, već za region. Region ne može da apsorbuje 22 serije. HBO se povukao iz ovog dijela Evrope. Jednostavno ne može! Kad imate snimanje 22 serije zamislite samo glumce, pa to dramatično utiče na funkcionisanje pozorišta.
Kako je moguće to izbalansirati?
Vrlo jednostavno. U Sloveniji je donesena uredba po kojoj vi kao glumica ili glumac ne možete da snimite ni reklamu ako ne dobijete dozvolu iz vaše matične teatarske kuće. Pa neka se odluče. No, moram naglasiti, tamo su plate znatno veće nego i u Srbiji i u Crnoj Gori. Ne kažem, veći su i ti honorari koje slovenački glumci dobijaju za serije i filmove, ali ako možete sebi da obezbijedite socijalnu stabilnost od plate koju dobijate iz pozorišta onda možete nešto i da odbijete.
Bonus video:
