“OBIČNE STVARI”, KNJIGA BOŽENE JELUŠIĆ

Katalog zabluda i moć istinskog razumijevanja

Mogućnost dijaloga je otvorena. Samo tako i jeste moguće ovladati izazovima višedimenzionalnog savremenog doba, razviti dijalog učesnika koji se zaista međusobno slušaju
724 pregleda 0 komentar(a)
Božena Jelušić, Foto: Krug mladih
Božena Jelušić, Foto: Krug mladih

Iako naslov i jednostavnija forma publicističkog teksta u prvom susretu sa knjigom „Obične stvari“ Božene Jelušić čitaoca mogu navesti da pomisli da je ovo autorkin kratki predah u radu do publikovanja naučno utemeljenijeg djela, pred nama je ozbiljna i minuciozna analiza naše nevesele stvarnosti, koja se može razumijevati onako kako je i pisana - angažmanom cjelokupnog teorijskog aparata književnih i ostalih humanističkih disciplina. Takvo stanje stvari nije motivisano samo činjenicom da je Božena Jelušić majstor najvišeg reda svoje profesije, razumijevanja književno-istorijskih i književno-teorijskih i obrazovnih metodologija, već i time da je iz njih proisteklo i majstorstvo u dekonstruisanju i tumačenju svih društvenih mehanizama, kojima nam pokušavaju posredovati odavno prevaziđenu jednostranu istinu o onome šta svijet treba da bude, a čije je krajnje ishodište, očekivano, samo volja za moć. (Ideologije koje opstaju, kako autorka ističe, samo ako u njihovo „u postojanje niko ne vjeruje“.)

Dvanaest poglavlja, koja objedinjuju tekstove odabrane za knjigu, proisteklo je iz jedanaestogodišnje prakse Božene Jelušić da svoja razmišljanja o dešavanjima u savremenoj Crnoj Gori i svijetu dijeli sa čitaocima „Vijesti“ i javnošću u formi kolumne. Njihova tematska raznorodnost prije je uslovna nego načelna, budući da simbolički trasira, ali i ironijski preispituje ono što život može da bude - siguran put od škole do kakve-takve sreće, programski nagovješten i uvodnim tekstom.

Obične stvari
Obične stvari(Foto: Butua.com)

„Teško buđenje“, autopoetički određeno kao priča, sažima iskustvo u kojem je Božena Jelušić najbolja, iskustvo učesnika i kreatora procesa obrazovanja - kao profesor jezika i književnosti, potom i medijske pismenosti, ali i kao reformator školskog programa. Autorka, u svakom trenutku nesebično posvećena odabranoj profesiji, precizno detektuje prednosti i mane školskih programa oblikovanih aktuelnim uzusima različitih društvenih sistema, istovremeno očitavajući fenomene stvarnosti i njihov promjenljiv odraz u prosvjeti i stavu prema prosvjetnim djelatnicima. Preispitujući sopstvenu ulogu i ulogu svojih kolega u obrazovnom procesu, Božena Jelušić, i onda kada za to nema previše razloga, ne posrće, i dalje smatrajući prosvjetnu djelatnost kao jednu od sigurnih i plemenitih zaloga moguće budućnosti uređenih društava (aktuelnost kafkijanskog zapleta ovoga puta ne umjetnika već „profesora u gladovanju“, kojem svjedočimo, samo je očekivana posljedica uočenog stanja stvari). Razlog je jednostavan; disciplina posvećena obrazovanju djece i mladih jedna je od osnovnih mogućnosti civilizacijskog napretka, pa i opstanka, što dokazuju obrazovni sistemi zemalja tzv. „prvog svijeta“, uprkos tome što kod nas jeste prepuštena tranzicionoj usjeklini, čijim klanicma još uvijek vijuga. Namjerno kažem obrazovanju, a ne edukaciji, budući da se čini da zaboravljamo da period školovanja nije samo vrijeme sticanja neophodnih znanja i vještina, već i obraza, pojma tako čvrsto utemeljenog u etičkom značenjskom registru našeg jezika, a nasušno potrebnog u pravilima igre savremenog svijeta. Stoga uvodni tekst ove knjige nije samo „bildungs“ forma o stasavanju, sazrijevanju, razočaranju, ali i ponovnom buđenju nade jednog nastavnika i intelektualca, čije ontološko polje igre jeste polje sumnje, (otuda i mogućnost identifikacije sa likom Ahmeda Nurudina iz Selimovićevog romana „Derviš i smrt“) ne samo lament zemlji opipljivije socijalne pravde, koje više nema, ne samo ni pokušaj razumijevanja novog sistema vrijednosti i bojažljiva predikcija mogućih ishodišta novih društvenih prilika. Ovaj tekst je prije svega duboko lična, iskrena i samokritična ispovjest - moralni svetionik, sa kojeg autorka posmatra, uočava i pokušava da razumije ne samo sopstvenu profesiju, već i komplikovane izazove posttranzicijskog društva.

Period od jedanaest godina tokom kojeg Božena Jelušić promišlja o našoj stvarnosti, kontekstualizovan vremenom nakon Referenduma o nezavisnosti iz 2006. god, nije ni dug ni kratak, ali je dovoljan da ukaže na dvije stvari. Prvenstveno, da se u malim prostorima, kakav Crna Gora jeste, vrijeme ipak manifestuje kao period dugog trajanja, sporih, malih, nekada nedostižnih ili beznadežnih promjena, bez obzira na napore usklađivanja sa novom vrednosnom paradigmom. Stoga i tekstovi svakog segmenta, iako hronološki niz odjeka na konkretna i različita dešavanja, tematizuju skoro pa identične probleme iz kojih izviru, ukazujući na nemogućnost ili nespremnost da se stvari mijenjaju ne samo formalno, već i suštinski, ne samo voljom pojedinca, već i normom sistema. Na drugoj strani, ideja o dugom trajanju ukazuje na to da i Crna Gora dijeli sudbinu mediteranskog podneblja, određenu prije svega geografskim položajem, a potom i istorijskom i društvenom zbiljom, koje mu se, kako Fernan Brodel ističe i upozorava, od kako je svijeta i vijeka prilagođavaju. I u jednom i u drugom slučaju, zadatost geografijom, odveć turbulentom istorijom, ali i civilizacijskim etičkim tekovinama, od kojih je samo jedna i demokratsko društveno uređenje, kreiraju stvarnosno polje savremene Crne Gore, koje autorka precizno i jasno iščitava u ključu suštinskog nerazumijevanja univerzalnog sistema vrijednosti, istorijski gledajući poteklog upravo sa obala Mediterana.

Kako bi se drugačije mogao razumijeti katalog zabluda i djelovanja u skladu sa njima, uz nedvosmislene, a rijetke primjere dobre i pravične prakse koje autorka ne zaboravlja, katalog koji narasta svakom pročitanom stranicom knjige, sem kao svjesno i dosljedno odbijanje da se nauči makar ono što bi već trebalo da se zna, a tiče se ideje pravde, ideje jednakosti, univerzalnih prava na život, obrazovanje, liječenje, prava na rad u skladu sa sposobnostima i vrlinama, prava na različitost, na tekovine kulture i uživanje u lijepom..., poteklim najprije iz klasifikacija antičkih filozofskih škola, bez obzira na njihova epohalna ograničenja, pa tek onda oblikovanim u sistemima sa predznakom drugih velikih kultura.

Stoga su i odabrane teme, „velike naracije“, prije svega problem obrazovanja, pitanje identiteta i jezika, problemi medijske prezentacije svijeta, aktuelna politika i ekonomija, najčešće prelomljene u tačkama u kojima je najjednostavnije uočiti suštinsku manjkavost sistema: kroz odraz na habitus najranjivijih grupa - mladih, siromašnih, stanovnika seoskih područja, pripadnika Drugih i Drugačijih bez obzira na polazište klasifikacije, po pravilu uvijek u manjini, individualca različitog kova koji ne pristaju na matrice partijskih umrežavanja, zaposlenih u obrazovanju i zdravstvu, pa i kulturi; dakle svih onih koji su ili na marginama ili se tretiraju kao „nužni balast“ društvenog aparata, čijim se registrovanjem zadovoljava, kao što pomenusmo, forma, a ne suština. Teško je izdvojiti jedan tekst za primjer. Ukoliko bismo pratili pomenuti niz, vidjeli bismo da nisu pošteđena ni djeca, koja, pješačeći do škole u 21. vijeku, uviđaju da svijeta jednakih nema, dok se sistem zanosi pogrešno usmjerenim ulaganjima; ni žene, neljudski ponižene na stranicama žute i svake druge štampe zato što ukazuju na javnu tajnu da je „sistem go“; ni velikani kulture, koji i nakon smrti opominju da „sve naše priče nisu pošteno ispričane“. Iako tri pomenute kolumne pripadaju različitim momentumima stvarnosti, targetiraju istovjetan problem nepravednog društvenog utemeljenja, koje prijeti da postane mentaliteska crta, iako smo se davno zavjetovali društvenim tekovinama humanijeg svijeta.

Posebna tema Božene Jelušić je prostor i to upravo onaj sredozemni, koji nam određuje sudbinu. Autorka svakom stranom ukazuje na to da naši trgovci prostorom još uvijek nisu shvatili da je Mediteran ontološki određen deficitom i da se država blagostanja ne može graditi prodajom onog što nedostaje. Precizna vivisekcija namjernih grešaka u koracima institucija u tretmanu i valorizaciji prirodnih i urbanih resursa nije data samo u studiji slučaja Budva, grada o kojem Božena sa najvećim znanjem, time i gorčinom piše, već i preostalog priobalja, pa i kontinentalnog dijela zemlje. Stoga joj ne nedostaje hrabrosti da glasu koji zaključuje da „Budvu treba pustiti“ dâ i lice, da prozove one „koji su grad satrli za ručak“ i opmene da „budvanizacija“ nije problem samo jednog grada, već i zemlje („crnogorizacija“), i onda kada se čini da je kasno.

Ranije pomenuto majstorstvo književno Božene Jelušić vidiljivo je i u kompozicionim i jezičko-stilskim rješenjima svakog teksta. Brojni mikro-žanrovi karakteristični za mentalitetski profil crnogorskog naroda, vic, anegdota, poenta, kratka priča i sl, kojima autorka zna da uvede u priču ili njima zaključi tekst, tačno su uvezani sa ozbiljnim sociološkim, kulturološkim, naratološkim, pa i ekonomskim i političkim analizama konkretnih situacija, analizama zasnovanim na zdravom razumu, na širokom spektru klasične, savremene i popularne literature različitih oblasti, ali i na multimedijalnom korpusu savremenog tehnološkog doba. Zadovoljivši formu i stil publicističkog teksta, autorka još jednom potvrđuje da poznavaoci svog zanata nemaju šum u komunikaciji sa različitom publikom. Međutim, ono na šta posebno treba svratiti pažnju jesu vješte jezičke i žanrovske konstrukcije, nazvaću ih metaforama, alegorijama i simbolima tranzicije, koji na najbolji način „hvataju“, odnosno dekonstruišu neke apsurde trenutnih prilika (sjetićemo se da jezikom i kategorišemo i razumijevamo svijet). Neke od njih su nam poznate od ranije, sa izvora žilavog narodnog duha, koji se sa nevoljom na najbolji način nosi ubitačnim humorom, ali i od budvanskih autora koje Božena pominje (kružni putevi „Nikad u dom“, „Dva eura“; od Trga Slovena do Trga robova; izbor da li će se biti kanta masti ili zrno pijeska). Ona, pak, nastavlja niz u najboljem duhu tradicije, pa će se zapitati kakav bi to bio hotel od pet zvjezdica na Mamuli, nekadašnjem zatvoru, kako to da crnogorske babuške ne slave život rađanjem, već zatiranjem, zašto svi idu u isto selo, a da tamo nisu krenuli, zbog čega je „Budvanski DNK“ postao simbol „šalabajzera tranzicije“, zašto smo u „Godo/Đekna državi“, a zašto je „raznobojna srča naša zvjezdana prašina“... Začudno je istinita i životna figura Živkovog graditelja, koji nam se bavi prostorom, iako odavno znamo kako završava „Čudo neviđeno“.

Knjiga Božene Jelušić danas važna je zbog još jedne stvari, koja neminovno nedostaje djelovanju u našoj javnosti. Niko od nas, kako razmišlja jedan autor, baveći se, između ostalog i, Hajdegerom, ne može da izbjegne korupciju sopstvenim vremenom, ali ujedno, nije i bezuslovno osuđen na nju (Prole, Dragan: „Jednakost nejednakog“). Autorka, stoga, bez potrebe za relativizacijom, ne izbjegava da prizna i kritčki preispita i sopstvene pogreške i zablude (kasna reakcija na medijski linč jedne žene, povinovanje autoritetu u krucijalnom momentu odbrane sopstvenih stavova, odnos prema novim školskim programima, analiza djelovanja političkih subjekata javne scene u kojem i sama učestvuje). Pristaje da govori i o gutanju gorke pilule posljedica sopstvenog političkog i medijskog eksponiranja, ne odustajući od principijelnih načela kojim se vodi u djelovanju za opšte dobro. Nije ovo puko posipanje pepeolom na putu dobrih namjera. Ovo je istinsko razumijevanje dubine problema, koji lome i savremeno crnogorsko društvo, još uvijek nesvjesno sopstvene odgovornosti uslijed nedjelovanja na polzu svima. Autorka, kao što priznaje i pokušava da razumije sebe, demistifikuje i razumijeva istovremeno i slabosti djelovanja i kolektiva i institucija. I onda kada se ukaže nada da promjena jeste moguća (tekst pisan po završetku budvanskih izbora na kojima je došlo do promjene vlasti, ali se i uvećao strah od mogućeg iznevjeravanja očekivanja) i onda kada su postupci različitih grupa najblaže rečeno zaista zastidni ili tragični (od prepisivanja kurikuluma za fizičko vaspitanje do selektivnih abortusa), neizbježno je društveni momenat sagledati i promisliti upravo kroz usud „ljudskog koje nikom strano nije“. Autorkin apel za jačanje institucija, za racionlanije korišćene prirodnih, kulturnih, političkih i ekonomskih resursa, pa i za nove mogućnosti demokratskog djelovanja na putu ka održivijem i pravednijem društvu, stoga i jeste jedini mogući, kako ga recenzent ove knjige naziva (Zenović, Predrag, dr: „Profesorica Božena i etika brige“, pogovor u knjizi „Obične stvari“), korektiv različitih partikularnih osobenosti, proisteklih iz egzistencijalnih uzusa koje nećemo ili ne možemo da priznamo.

Važno je i to što Božena Jelušić ne apsolutizuje svoju tačku gledišta na svijet. Sa njenim stavovima možemo da se složimo, možemo da polemišemo, mnoge da promislimo u domenu drugačijih simboličkih sistema, društveno-istorijskih poimanja ili političkih opcija. Mogućnost dijaloga je otvorena. Samo tako i jeste moguće ovladati izazovima višedimenzionalnog savremenog doba, razviti dijalog učesnika koji se zaista međusobno slušaju, ostaviti svoj doprinos budućnosti i prepustiti baklju, kako autorka to simbolički i čini u poslednjem tekstu, glasovima nosilaca novog životnog iskustva. Međutim, ne možemo prenebregnuti činjenicu da „obične stvari“ koje bole autorku ne bole sve nas i da iskazane muke nisu i muke svih nas. Ako se možda i ne osjećamo ugroženima, moramo imati na umu da smo, imajući u vidu globalni aspekt, i mi, kao društvo, samo manjina sa margine geo-političkih, najčešće nenaslućenih zbivanja, i da se može desiti da ne bude nikoga da se založi za nas, jer nismo reagovali „kada je trebalo kako je trebalo“.

Zbog mogućnosti mnogostrukih identifikacija, ovo djelo Božene Jelušić biće blisko čitaocima koji prepoznaju raspon zadatih etičkih koordinata od samoodgovornosti do opšteg dobra, a prijeko potrebno onima koji još uvijek ne shvataju u čemu je smisao bavljenja javnim poslovima. Samim tim, svetionik s početka ovoga teksta nije prostor samovoljne izolacije autorke, već i putokaz za jedino moguće razumijevanje svijeta u kojem živimo i pravac za djelovanje u njemu. Možda bi suvišno bilo dodati da je kao takav utemeljen u kategoričkom imperativu još jednog poznatog prosvjetitelja, koji naši „loši đaci“, zabavljeni „proslavom mature ili rasprodajom đedovine“, ponekad i vođenjem državnih poslova, uporno odbijaju da nauče.