Čim se rodilo
Odmah se umorilo Nebesa kopalo Uveče u bunar propalo (Sunce Radoša Modričanina)
Stigli su Bunari Radoša Modričanina. Knjiga koju sam rado čitao u mladosti. Nakon toliko godina, odjednom, žeđ za tom knjigom, koju je Radomir Andrić obajvio sa dvadeset i devet godina. Godine 1973, kod beogradske Prosvete, u prestižnoj ediciji Savremene poezije - dobro znane knjige sa bijelim koricama. Urednik Stevan Raičković, rencenzenti Milorad Pavić i Miodrag Pavlović. Nije bilo lako u ono vrijeme objaviti knjigu kod Prosvete. Svako ko je to uspio, bio je pjesnik. Andrićeva je odmah zapažena. Mi, tada mladi pjesnici, rado smo je čitali. Meni je posebno bila bliska. Bliskost potvrđuje činjenica da sam poželio da je čitam, poslije toliko godina, knjiga...
Iako rođen u vodom neoskudnim predjelima, ispod Komova, gdje su izvori česti, bunari su me fascinirali. Među inima kojih se u ovom času sjećam su Crni izvori, izvorište na planini Margariti, u okviru komskog kompleksa (gdje od trećeg gutljaja trnu zubi!). Pa dolina kojom protiče Lim - „modar kao vena proširena“, najljepši epetitet za koji znam da je dat jednoj rijeci, pjesnik Marko Vešović ga je dao ovoj, dok ga drugi Vešović, Radonja, nazva „Gajtan vode u dolini“... Bunari u bezvodnim predjelima Crne Gore, u kamenoj pustinji, gdje voda u san dolazi, gdje se posebno žedni... pa oni u duši, u jeziku, bunari nebeski... Bunari koje sam kopao po prošlosti. Žeđ kao stanje fizike i metafizike. Stanje duha. Fascinirali su me jednako i oni što kopaju bunare, što bunare u zemlji, tražeći vode, osluškujući one njene tokove, dozivajući je. Malo niže mogu li Dubine te varaju Al ti hrabro zagazi (Što tiše)
Eto, desi se, sjetimo se neke knjige, osjetimo za njom žeđ. „Vodo žedna mene“, stih Lazara Vučkovića, koji se u 27. godini utopio u Ohridskom jezeru, da bi prije kraja predosjetio smrt, potvrdio je pjesmama u knjizi Izgubljeno more. Pa Dis i njegovi predosjećaji, Utopljene duše.
Traganje za knjigom
Kako da dobavim knjigu? Prilikom raznih seljenja, moj primjerak se davno izgubio. Prisjećao sam se vremena u kome sam čitao Bunare. Sjetio se zemljaka, pjesnika Dragomira Dala Ćulafića, čiju sam knjigu Pozni šetači volio u mladosti, zbog rukoveti savršenih soneta i pjesme Helderlin. Kontaktirao sam ga, rekao mi je da je nedavno vidio Radomira na književnoj večeri u Beogradu. Nije imao knjigu, zvao je Radomira, prenio moju želju. Radomir je imao primjerak, rekao da će se potruditi da do mene dođe, makar kopija. Knjigu mi ubrzo šalje Slobodan Stojadinović, elektronsko izdanje sa lijepim ilustracijama.
Slobodan piše kako mu je drago što šalje Bunare, u vrijeme kada se malo intresuje za knjige.
Ponovo sam pio sa bunara - neobičnog bunardžije Radoša Jakovljevića. A ko je Radoš? U bilješci na kraju, autor daje odgovor: „On, bunardžija Radoš Jakovljević iz rasinskog sela Modrice više od trideset godina svoje milode ili šare ostavljao je na bunarima, i to je, dakako, svima, samo ne njemu, bilo smešno i neobično. Jer nije ko i drugi sejao, nije kalemio, već je ‘samo nešto smišljao što ni sami bog ne zna.’”
Knjigu sam čitao, osluškujući iskonske ritmove, zvuke gatki, čaralica, molitvi, bajki, onih što su ih izgovarali, da bi vodu izmamili iz dubine, ugasili žeđ. Čudo Radoša, kako pjeva zaumne pjesme, dok u zemlji bunari, zagonetke koje su razumjeli - voda i on. Čuo iskon samu, zlatnu nit koju ona prede, spaja žednike i utopljenike. Žive i mrtve. Žubor davno presahlih bunara, pod zemlju odjeglih izvora, one što vape kraj presahlih rijeka. Vidim šare koje je Radoš risao i poruke što ih je upisivao po bezvodnim selima i predjelima, kuda je putovao, dozivajući vodu, sluteći njene tokove. A sa njim Andrića, pjesika - saputnika, došaptivača, koji riječi u izvore pretvara, kopa sa Radošem po vječnosti. Obojica zaumnim opčinjeni.
Andrić o Radošu dalje zapisuje: „Niko ga nije razumeo u nastojanju da simbolima utisnutim u lica bunara nadokandi druge svoje nemaštine i neradosti koje mu je podario život. Tako su bunari, koje je on likovno opremio, spomenici životu, veza sa istorijom i tradicijom ovog kraja. On je nemi pesnik, neimar i noćbdija svega onog što su njegov duh i njegove ruke oživele na bunarskom kamenu. Sudeći po onome što se nalazi na ovim neobičnim obzidama, ima se utisak da je Radoš predstavljao sve što mu je bilo drago i blisko, a što opet, na drugi način, nije mogao da pridobije u svojoj postojanoj ljubavi. Čovek, prosto, kao u čudu, pred ovim njegovim bunarima zastaje u nemoći da objasni sebi ili namerniku otkuda jednom neukom čoveku želja i potreba da nekim drugim jezikom, neupotrebljivim i nejasnim za svoju sredinu, zaustavi tok vremena i da mu podari značenje umetnosti... Spomenike svoje opčinjenosti vodom ostavio je po selima: Kobilje, Zdravinje, Trmčare, Dvorane, Petina, Sušica i Modrica. Po funkcionalnom obeležju mogu se uvrstiti u lepše plodove srpskog narodnog stvaralaštva.“
Tužan je udes Radoša Jakovljevića, nazvan Modričaninom po Modrici u kojoj je rođen. Više od trideset godina je kopao bunare, dozivao vode, sašaptavao se sa njima, pjevao, blagosiljao. Vodila ga je misao - misija, tamo gdje on dođe ne smije biti žednih. „U Radoševom životu, radu i smrti, ima neke uklestoti koja izvire iz legende o vodi koja neminovno traži žrtvu. Slavio je vodu, al voda nije imala milosti za njega - utopi se i osta još mnogo neukrašenih bunara“, završava Andrić svoj zapis. U stihovima ovako vidi njegov kraj:
U bunarskoj tepsiji Neimarov osta vid Na mistriji krilatoj Bunardžija odlete Pod glavu mu proleće Pusti bunar podmeće U bunarskoj tepsiji Spava čovek ničiji Zora koja ne sviće Lozicom ga opliće (Smrt bunardžije)
Sve što mnogo volimo, ubiće nas. Prevelika ljubav se najčešće pretvara u smrt. Opsjednut vodom i željom, bunardžija Radoš Modričanin, našao je u njoj smrt. Dok čitam pjesme, vidim sjen bunardžije kakako izranja iz modrih predjela Modrice, promiče pored bunara koje je kopao, bdi nad njima, popravlja, zabrinunt da mogu presahnuti.
Oko svoga bunara Majstor Radoš tumara Neuhvatljiv nevidljiv Niti mrtav niti živ Nosi čekić i dleto Kopa zimu i leto (Zračni sužanj)
Riječi iz kojih iskon izvori. Bunardžija srećan, ozaren. I vidljiv i živ.
Radomir Andrić je ovom knjigom podigao najljepši spomenik Radošu Modričaninu, ispisan pjesmom, jačom od smrti. Mir neka je duši Bunardžije u plavetnom nebeskom bunaru. Svim dušama vode, života i ljubavi žednih.
Žednicima kojih će uvijek biti. A hvala Andriću za ovu knjigu. Mala pohvala djelu vrijednom pažnje!
(Herceg Novi, januar, 2020)
Bonus video:
