UMJESTO IN MEMORIAMA

Tako je pjevao Ranko Jovović

4140 pregleda 9 komentar(a)
Ranko Jovović, Foto: Dan
Ranko Jovović, Foto: Dan
Ažurirano: 15.02.2020. 10:12h

Ranko je bio pjesnik tako osobenog tona. “Munja i elegancija.” Bila je subverzivna njegova potreba (i umijeće) da sve kosmičke sile upakuje u krajnje ličan iskaz.

Jesenja

Čovjek stoji na mostu. Gleda u rijeku - Rijeka teče: Odavna - danima, godinama, milenijumima - Mutna i plaha, bistra i tanka: teče, živi, Mijenja se i mre možda - Odvajkada, kao nešto na izgled prosto. Doba je jesenje: zagušljivo prigradsko; Vraćamo se iz filmova, ulazimo u kafane; Jedemo sendvič salamu, Pijemo mlaku vodu, vino - Ljubimo se i grdimo. (Oni se pare uz tamno sječivo mjeseca Plaču kao loze u prisojima) Velimo - Sjutra će biti kiše (ja velim) I penjemo se u krevet. Biće teže: glib, poplava na sve strane, Zapušena kanalizacija Dunuće mrtva jugovina. Biće i teže: besparica, prazni želuci, Prazne ruke, glava, Bez ognja u zidovima. Biće najteže: ako se moji udovi polome Ako me jesen pokosi po grlu. Dobri čovječe na mostu, Dragi čovječe - Dobro veče: Okreni se i idi svojoj dragoj. Ionako, rijeka pisnuti neće, A ti ćeš ubiti svoje zdravlje - (padaće otepali udovi) Izvijaće se misli. Pregaziće te ostali začuđenici - Može svašta: doba je jesenje i namjere Postaju mračnije. Gle, kako ja sjedim kod kuće - Istina, ja vezan ja svakovrsnim lancima - Ne mogu dalje. No ipak nekako sjedim I tebe volim. Volim i svijetlost pri kojoj sam, I mrak stepeništa i podruma - A da ih ništa ne pitam. Dobri čovječe: I riba i divljač se sklanja, Sve živo bježi s puta - Putevi umiru jedan po jedan. (Mnogo štošta strada) Tvoja draga broji sive talase: Crne mačke skakuću Po trulim balvanima, vrište - Tvoja draga jeca - Doba je jesenje i ljubav je sve kraća. I zemlja bi nekud: pišti pritisnuta Kao žaba Gnji u srcu. Bježi dobri čovječe, Doba je jesenje i sve nisko pada. (Psa mi, 1981)

Divlji plač

Pozdravljamo divlje pesnike sveta! Sunce, vazduh, pastira, đavola, anđela, Kozu, ovcu, konja, orla, svraku Boga nad i u njima. Pozdravljamo svetlost zaslepljujuću Što poput večnog struji naniže, Pozdravljamo uru kad horde brđana Uleteše u ovaj grad Kad nateraše bronzanog lažiboga Na kapiji gradskoj Da po božanski izveže: Graditelji, zdravo! Pozdravljam vas, o divlji pesnici Bodeže, oklope, sedlanike, Bičeve, topuze, boksere, drenovače, Misli vaše zavereničke, senke hitre - Sav taj prirodan materijal Odiskon Osvajača Naročito pozdravljam. I čekiće vaše teške, elastične I križeve i eksere čekića Pozdravljam. Besne mađije na vašim čelima Pred kojim proplakaše gradski urođenici Pozdravljam krikom novorođenog divljana. Sa dna ovog šupljeg dna Gde čovek i nešto žive udruženi Gde čovek i ništa rat vode Pozdravljam divlji plač Razgovetnih, oblačnih, tavnih. (Divlji plač, 1977)

Zapis o Ranku 

Bilo je to vrijeme koje je danas gotovo nemoguće čak ni objasniti. Ranku Jovoviću dugujem neke od najljepših i najinspirativnijih sjećanja na djetinjstvo i odrastanje. 

Danas to zvuči kao što je nama nekada zvučao XIX vijek - ali, bila je privilegija u tim godinama slušati njegove priče o poeziji i ljubavi, provoditi čitave noći u roditeljskom domu, a sa pjesnicima, ostalim umjetnicima i pobunjenicima. Na posveti napisanoj na Dodiru tame potpisao se - “skoro striko Ranko”. 

Taj strašni pečat, odrastanje bez oca i teret takvog usuda u Crnoj Gori, nosio je kao lični znak, onaj koji ti pripada. I koji ne možeš, niti želiš, izbjeći. Ako treba objašnjenje začuđenima, a ovdje je to uvijek nužno, bilo je to vrijeme kada današnje linije podjela naprosto nisu bile u prvom planu, niti presudne. San o Slobodi pripadao je svima. Danas nisam siguran da je tako. 

Ranko je bio pjesnik tako osobenog tona. “Munja i elegancija.” Bila je subverzivna njegova potreba (i umijeće) da sve kosmičke sile upakuje u krajnje ličan iskaz. Divlji plač (1977), Psa mi (1981) i Poljubac za Anu Ahmatovu (1985) predstavljaju vrhunac Jovovićevog pjevanja. 

Tu je, po mišljenju potpisnika ovoga teksta, najblistaviji pjesnik, a zahvaljujući ovim knjigama, čvrsto vjerujem da će njegova poezija biti trajno osuđena na nove čitaoce. Takođe, bio je tada, prije svega, u poeziji i u životu, temeljni antidogmatik. 

I to na svim nivoima i to je možda njegov ključni doprinos ovdašnjoj poeziji. Ipak, pjesnički smiraj ga je, u određenom smislu, oslonio na dogmu, nacionalnu i religijsku. 

Ali i tu je iznad svega bio pjesnik, čak i ako vam opsesivni krug njegovih tema iz te faze nije blizak. Mladi Jovović je pjevao: 

Gdje je moja ljubav, gdje je tvoja ljubav 

Gdje je to vrijeme što hoće da spriječi 

U vatru da skočim izroniću gubav - 

Ja Ranko Milošev od smrti se liječim. 

I, prije neki dan je - izliječen od smrti. Za sva vremena. 

Samom smrću, poezijom i ljubavima kojih se nikada nije odrekao. 

Srećan ti novi jezik, Rajnere! 

Poezijom iskupljen, za sva vremena, Jovoviću! 

Balša Brković