Syntony predstavlja responsivno stanje koje je u harmoniji sa svojim okruženjem

„Syntony” - pristup stvaranju prostora kroz spoj različitih disciplina

Za “Vijesti” govori arhitekta, dr Vasilija Abramović, članica autorskog tima koji će predstavljati Crnu Goru na 17. Međunarodnom bijenalu arhitekture u Veneciji
1021 pregleda 0 komentar(a)
Vasilija Abramović, Foto: Privatna arhiva
Vasilija Abramović, Foto: Privatna arhiva

Crnu Goru će na 17. Međunarodnom bijenalu arhitekture u Veneciji predstavljati autorski tim - dr Vasilija Abramović, dr Ruairi Glynn i Parker Heyl sa projektom „Syntony”. Žiri je jednoglasno donio odluku da je na postavljenu temu Bijenala „Kako ćemo živjeti zajedno?“ i zahtjevno postavljeni početni odgovor „Ka transaktivnoj prostornoj percepciji“, najkompletniji odgovor dao odabrani autorski tim.

Autori projekta primenjuju u svojoj instalaciji najnovije tehnička dostignuća - prikupljanje podataka preko senzora, aktivaciju instalacije na osnovu sakupljenih podataka... O izgledu pobjedničkog projekta “Syntony”, njegovoj koncepciji i planovima za Bijenale arhitekture za “Vijesti” govori članica autorskog tima, arhitekta Vasilija Abramović.

Čime je inspirisan projekat “Syntony” koji je odnio pobjedu na crnogorskom konkursu za Bijenale arhitekture u Veneciji?

Riječ syntony potiče od grčke riječi „sin“, što znači „zajedno“ i „tonos“, što znači „ton“ ili „glas“. Syntony predstavlja responsivno stanje koje je u harmoniji sa svojim okruženjem, kao i zajednicu kojom se stvara nešto novo, kompleksnije od onih elemenata koji je čine. Inspirisani temom ovogodišnjeg Bijenala “Kako ćemo živjeti zajedno?”, profesora Hašima Sarkisa, kao i temom crnogorskog paviljona “Ka transaktivnoj prostornoj percepciji”, kuratorke dr Svetlane Perović, dali smo odgovorom jednom riječju - transdisciplinarnost. Projekat “Syntony” predstavlja pristup stvaranja prostora kroz spoj više različitih disciplina, u simbiozi sa arhitekturom, a ka cilju stvaranja jedne nove discipline, odnosno hibrida svih uključenih disciplina, ili - kako je ja volim nazivati - hibridne interaktivne arhitekture. Kroz saradnju naučnika iz oblasti neuronauke, percepcije, psihologije, robotike i sl, razvili smo niz novih interaktivnih eksperimenata za javnost kako bismo istražili prostornu percepciju pokreta, svjetlosti i zvuka, što su, zapravo, različiti vidovi talasnih dužina, koje su i simbol ovog projekta.

Kako Vi i Vaš tim planirate da odgovorite na postavljenu temu Bijenala „Kako ćemo živjeti zajedno” i zahtjevno postavljeni početni odgovor „Ka transaktivnoj prostornoj percepciji”?

Ono što karakteriše izložbene postavke na Bijenalu posljednjih godina jeste upravo brisanje postavljenih tradicionalnih granica koje dijele arhitekturu od umjetnosti, i teže ka uključivanju drugih disciplina i stvaranje novih multidisciplinarnih rješenja. Ono na čemu je fokus jeste upravo proizvodnja prostora koji je shvaćen kao vještina arhitekture i doživljaja u istom, a ukidanje fokusa na objekte.

Ono što karakteriše naš projekat jeste upravo fokus ka transdisciplinarnosti, nasuprot multidisciplinarnom pristupu. Razlika između multidisciplinarnog i transdisciplinarnog pristupa je veoma važna. Multidisciplinarnost, po definiciji, dekomponuje probleme na poddjelove, teritorijalno razdvaja područja istraživanja i jača disciplinske tradicije umjesto da ih izaziva. Transdisciplinarni pristup preklapa postojeća i stvara nova hibridna stanja kako bi se pokrenuli novi oblici kolaborativne prakse. Ovaj projekat teži prepoznavanju vrijednosti razmišljanja izvan međunarodnih i disciplinarnih granica za podsticanje radikalnih novih oblika prakse. U kontekstu Bijenala i postavljene tematike „Kako ćemo živeti zajedno?“, vjerujemo da bi crnogorska izložba mogla da djeluje kao mjesto razmjene znanja i kritičke debate o sposobnosti arhitekture da njeguje transdisciplinarna istraživanja, ali i predstavljanje instalacije koja će služiti kao primjer ove nove hibridne arhitekture. Smatramo da su transdisciplinarna istraživanja i pristup dizajnu prostora oko nas od suštinskog značaja za rješavanje sve složenijih i kompleksnih izazova sa kojima smo danas suočeni u društvu.

Projekat “Syntony"
Projekat “Syntony”(Foto: Vaslija Abramović)

Kako će izgledati crnogorski paviljon na Bijenalu arhitekture, da li je rano govoriti o konceptu?

“Syntony” se sastoji iz dvije laboratorije posvećene eksperimentisanju sa talasnim oblicima i to sa svjetlošću, zvukom i kretanjem. Svako laboratorijsko okruženje sastoji se od sistema senzora koji sakuplja podatke o posjetiocima i interaktivno kontroliše talasne oblike u prostoru. Kroz predložene prostorne laboratorije, fokus je dat interaktivnoj kinetičkoj instalaciji koja istražuje ljudsku prostornu percepciju. Paralelni kinetički zidovi manifestuju četiri istovremene vizuelne iluzije talasa koji, putujući kroz prostor, konstantno redefinišu vezu sa okruženjem i posjetiocima. Pozicija posjetilaca prati se pomoću podnih senzora koji reaguju na pritisak, i daljim slanjem podataka pokreću ovaj kinetički prostor koji - u zavisnosti od trenutne okupacije prostora, broja ljudi kao i njihove blizine - može promijeniti brzinu, smjer i amplitudu talasa. Interakcija instalacije će se u realnom vremenu povezati sa pojedinim elementima iz Crne Gore, ali o tome ću govoriti više po otvaranju izložbe. Smatramo da će konačni ishod predstavljanja Crne Gore na 17. međunarodnoj izložbi arhitekture prikazati našu zemlju u najboljem svjetlu, ali i kao značajnog aktera na polju svjetskih dešavanja i novina u arhitekturi.

U obrazloženju žirija navodi se da “Syntony” predstavlja veoma visok nivo konceptualne i tehnološke zrelosti, koji artikuliše primjenu transdisciplinarne metodologije kroz integraciju znanja iz oblasti: arhitekture, umjetnosti, neuronauke, psihologije, robotike i dr... Možete li nam približiti i objasniti o čemu je riječ?

U svakodnevnom radu, ovdje u laboratoriji u kojoj radim, kao i u svim projektima kojima se bavim, sarađujem sa profesionalcima iz različitih disciplina. Ovdje, u Londonu, imam priliku da sarađujem sa vodećim profesionalcima iz svojih oblasti. Ovo je jako važno, jer kako sam spomenula ranije, arhitektura danas je pod uticajem mnogo kompleksnijih izazova koji moraju uključiti i integrisati druge discipline, počev od percepcija prostora, robotike, neuronauke i slično. Recimo, u mojoj skorašnjoj instalaciji “Edge of Chaos” (Ivica haosa) koja je bila izložena u Francuskoj, Belgiji i Holandiji, sarađivala sam sa fizičarem sa Harvarda, kao i dizajnerima interakcije.

Projektovani izgled crnogorskog paviljona u Veneciji
Projektovani izgled crnogorskog paviljona u Veneciji(Foto: Vaslija Abramović)

U svojoj instalaciji primjenjujete najnovije tehnička dostignuća (prikupljanje podataka preko senzora, njihovu obradu u realnom vremenu, aktivaciju instalacije na osnovu sakupljenih podataka...Kako će sve to izgledati u praksi?

Već nekoliko godina aktivno sam se bavila stvaranjem interaktivne arhtitekture - arhitekture koja može, u realnom vremenu, odgovarati na uticaje sredine u kojoj se nalazi, kao što su, recimo, klimatske promjene, ali ujedno može da odgovara i na konstantne promjene u korištenju prostora od strane onih koji u njoj borave. U praksi, ono čemu težimo je upravo stvaranje prostorne instalacije, koja će biti interaktivna odnosno “svjesna” posjetilaca koji se nalaze u njenoj blizini (senzori blizine, podni senzori pritiska i sl), njihovog trenutnog stanja, te će se, shodno tome, mijenjati i rekonfigurisati u prostoru. Ovakav tip arhitekture mi nazivamo “živim”, gdje prostor oko nas prestaje da predstavlja samo fiksni element, već može osjećati, misliti, reagovati, ali nas i informisati. Razlog jednom ovakvom pristupu leži upravo u saznanju kao i činjenici da svijet u kojem danas živimo nije isti kao onaj prije 100 godina, već daleko kompleksniji i brži. Samo uz pomoć najnovije tehnologije i pažljivog dizajna, naši objekti mogu pratiti ove promjene.

Moto izložbe “Kako živjeti zajedno” kroz ovaj projekat može se razumjeti kao simbioza života sa tehnikom i uzajamno preplitanje novih saznanja iz različitih naučnih disciplina i svakodnevnog života. Da li će pronalaženje prave mjere i izbora sredstava biti izazov za Vas i Vaš tim u realizaciji ovog projekta?

Ovako značajan projekat - predstavljanja Crne Gore na najpoznatijoj smotri arhitekture na svijetu - izazov je sam po sebi. Trenutno živim i radim u Londonu u Interaktivnoj laboratoriji arhitekture, koja je dio Bartlet škole arhitekture, proglašene najboljom školom arhitekture na svijetu (sigurna sam da Hašim Sarkis, dekan MIT arhitekture, i kustos Bijenala nije previše srećan zbog ove činjenice, budući da je godinama MIT bio na čelu ove povorke). Zahvaljujući jednoj od najboljih infrastruktura u Evropi, koju mi imamo ovdje u Londonu, izbor sredstava nam neće teško pasti. Ono na šta ćemo obratiti posebnu pažnju jeste upravo mjera, i moram reći da u toku par narednih mjeseci namjeravamo značajno unapređivati projekat “Syntony”, naravno u saradnji sa kustosom i komesarom crnogorske postavke.

Projekti poput našeg “Syntony” su začetak onoga što tek dolazi

Još kao studentkinja, bavili ste se arhitektonskom grafikom, arhitektonikom forme i arhitektonikom prostora. Da li je to bio početak ovog pravca kojim idete danas?

Ne bih rekla da je pravac mog puta, doktorata kao i svih projekata na kojima sam radila posljednjih par godina bio isključivo plod arhitektonske grafike, forme ili prostora. Ono što me je prvo zainteresovalo i nekako usmjerilo ovim putem jeste vjerovanje da arhitektura mora postati fleksibilna, svjesna svog okruženja i promjenjiva. Veliki dio mog rada fokusiran je na čovjeka koji živi i boravi u prostoru koji mi arhitekte stvaramo, ali prije svega, na uzajmnu interakciju tog čovjeka i prostora, a ne samo čovjeka sa prostorom. Ovdje u Londonu dosta smo posvećeni prenošenju ovih načela studentima, i mislim da pored arhitektonske grafike, forme i prostora, moramo uvesti tu neku četvrtu dimenziju - vrijeme - i staviti fokus na interakciju i iskustvo koje jedan prozor pruža.

Da li su radovi poput “Syntony” put ka novoj arhitekturi?

Sva dostignuća i avangardne ideje počinju prototipom. Bilo da se radi o namještaju - koji je dugo bio glavni metod istraživanja poznatih arhitekata - pa do današnjih instalacija, kroz ovakve eksperimente pokušavamo istraživati nove principe i tehnologije. Ne vjerujem u laboratorijsko “čisto” i “sterilno” okruženje, već u ono kompleksno, realno i okruženo ljudima. Zbog ovoga, projekti poput našeg “Syntony” su začetak onoga što tek dolazi i slijedi našoj građenoj sredini.

Uvijek u namjeri da stvori nešto novo i drugačije

Dr Vasilija Abramović je završila osnovne studije arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, kao najbolji student u generaciji. Školovanje je nastavila upisavši magistarske studije u Pragu, a nedavno je i doktorirala na istom fakultetu, na temu Interaktivna arhitektura. Od 2017. godine živi u Londonu, gdje predaje na prestižnoj Bartlet školi arhitekture, pri University College London kao i na školi arhitekture Univerziteta Vestminster. Bavi se istraživanjem i stvaranjem, kako je ona naziva “nove revolucionarne arhitekture”, koja se odnosi na arhitekturu budućnosti sa svojstvima adaptabilnosti, fleksibilnosti i mogućnosti odgovaranja na potrebe korisnika i sredine, koristeći najnovije tehnologije. U 2018. godini njena instalacija “Ivica haosa”, koja koristi i najnovija dostignuća u nauci, tehnologiji i arhitekturi, pobijedila je na međunarodnom takmičenju nazvanom “Kapetan Budućnosti” i bila na internacionalnoj turneji, posjetivši Francusku, Belgiju i Holandiju.

Dobitnik je više nagrada, među kojima su Nagrada 19. decembar, Nacionalne stipendije za izvrsnost Ministarstva nauke, kao i raznih istraživačkih grantova u Češkoj i Velikoj Britaniji. Vasilija Abramović stekla je radno iskustvo u arhitektonskim biroima u Podgorici, Pragu i Londonu, uvijek u namjeri da stvori nešto novo i drugačije.