ARHITEKTURA

Za koga navijamo mi nekršteni?

Ne velim da je Antitecture najbolji predlog - daleko je ideja da se CG predstavi praznim prostorom u Veneciji od najbolje - ali taj predlog, na neki uvrnut način, otvara čitave serije vrlo ozbiljnih pitanja
20717 pregleda 21 komentar(a)
Milo Đukanović u Veneciji, Foto: Predsjednik.me
Milo Đukanović u Veneciji, Foto: Predsjednik.me

Tekstom od prošle subote sam polučio standardnih 500 pregleda - što će reći da se život polako vraća u tzv. normalne tokove...

Došlo je vrijeme, dakle, da ozbiljno razmislim kako da doprinesem tom “zamahu u ostvarivanju ohrabrujućih rezultata”, koji pominje premijer Marković - slava mu i milost - a zatim i da odlučno zamahnem upravo u tom pravcu - u pravcu ostvarivanja ohrabrujućih rezultata - u ime Crne Gore, majke naše - vječna joj slava i milost.

Prethodno mi ipak morate dozvoliti još par redaka - vezano za prosvjede u organizaciji Mitropolije crnogorsko primorske, a povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Moram vam priznati da ta dešavanja vrlo negativno utiču na moju sposobnost da se koncentrišem nad najvažnijim pitanjima - pitanjima od sudbonosnog značaja za budućnost CG - a brinu me, dodatno, i krajnje nemaštovite reakcije istaknutih režimskih javnih djelatnika - redom - koji nikako da uzmu u obzir da ovo definitivno nisu one žalosne, toliko puta viđene, kratkometne žurkice u režiji nazovi-opozicije (ili u saradnji sa nazovi-slobodnim građanima). Ovo je nešto drugo, nešto neviđeno i nešto veliko. Bratija je, očigledno, naučila lekciju - i neće najsjesti na jeftine provokacije i trikove.

Očigledno je, takođe, da su prosvjedi - tzv. litije - vrlo blizu svom (političkom) vrhuncu. Najvažnije pitanje u ovom trenutku (tzv. svetinje na stranu, za sad), bilo bi sljedeće: kako tu silnu energiju vrlo suzdržanog (uzvišenog i otmjenog - kaže Aleksa Bečić) nezadovoljstva - koju je probudio i na noge podigao niko drugi do li mudri mitropolit Amfilohije - slava mu i milost - preobraziti u konkretan (politički) rezultat?

Povezani članci

15. Februar 2020.

Napredne metafore života u zajednici

Svjesni su tog pitanja (barem donekle) i politički predstavnici srpskog naroda u CG - koji, po definiciji, polažu ekskluzivno pravo na sva politička pitanja koja se tiču ovdašnjih Srba - i baš zato su sve učestaliji njihovi zaumni pokušaji da što prije uberu jeftine političke poene na račun sveprisutne (političke) energije koju, iz nedjelje u nedjelju, proizvode braća i sestre - pravoslavni, vjerujući segment crnogorskog društva - predvođen bratijom koja zdušno istrajava na stavu da litije nemaju politički karakter - što nije tačno, naravno - ali jeste savršen izgovor za držanje čelnika bratskih partija na pristojnoj distanci od organizacije litija - a pogotovo od eventualnog (političkog) profita. Ako se slažemo, dakle, da u srpskom taboru ne postoji zrela politička ličnost koja bi zajahala ovaj talas masovnog i iznenađujuće kultivisanog nezadovoljstva - nameće se pitanje: čemu onda sve ovo?

Svjedoci smo da u ovom trenutku ne postoji adekvatna politička platforma - s jasno definisanim političkim ciljevima - iza koje bi stala kompletna srpska vjerska zajednica u CG - kao i dio nezadovljnih Crnogoraca, naklonjenih “vjeri pradjedovskoj”. 

Ne stoji više ni teza o ugroženosti tzv. svetinja (nekretnina u vlasništvu MPC i unosnih poslova vezanih za nekretnine - iza kojih takođe stoji MCP), nakon što je mitropolit vrlo zorno demonstrirao svoju (političku) snagu. Ako su svetinje zaštićene - a jesu, nema dvojbe - koji je onda sljedeći korak?

Uzimajući u obzir samo dva momenta - izrazitu političku nezrelost lidera srpskih partija i posljedičnu političku obezglavljenost srpskog naroda u CG, te stanovitu dozu šarmantne infantilnosti u Amfilohijevom prosedeu (uz sve ograde, naravno) - bojim se da bi, na duže staze, insistiranje na šetnjama - radi šetnji - moglo da bude kontraproduktivno.

Usvajanje pomenutog Zakona - uz očekivanu reakciju MCP - rezultiralo je, iz vizure vlastodržačke elite, ključnim predizbornim pitanjem: da li ste za suverenu, multietničku, multikonfesionalnu i prozapadno orijentisanu CG - ujedno i članicu NATO - na čelu sa predsjednikom Đukanovićem - ili ste pak za prorusku teokratiju, potčinjenu Beogradu - na čelu sa mitropolitom Amfilohijem? Ako je to pitanje - a jeste, jer druga strana nije dodala ništa supstancijalno novo na standardne tvrdnje da je Milo lopov i sluga Zapada - i da bi, kao takav, trebalo da odstupi - onda mi - posebno mi nekršteni - navijamo za ovu i ovakvu CG, kakva je da je. Navijamo, nezvanično, i za Amfilohija, kakav je da je - da zatalasa malo ovu našu baruštinu, kad niko drugi neće...

Toliko o tome, za sad...

Što se tiče Međunarodnog konkursa za izbor autorskog tima, koncepta i sadržaja crnogorske postavke na XVII Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji, 2020. godine - podsjetio bih vas da se 11. februara, na Internet stranici Ministarstva održivog razvoja i turizma, pojavila Odluka žirija, uz obavezni Završni izvještaj - a pojavilo se i svih osam radova pristiglih na konkurs - u PDF formatu - što posebno pozdravljam.

Dakle, Sintoni (Syntony) jeste bio najbolji koncept - i jedini moguć u datim uslovima - ali meni je ipak najinteresantniji bio koncept naslovljen... fanfare molim: “Antitecture” - iza kojega stoje, redom: Semir Salemović, Nikola Joksimović, Jovana Đurđenović, Emira Salemović, Sanida Salemović, Jelena Damjanović i Adam Orlinski.

“U jednoj”, veli, “apsolutno zabrinjavajućoj atmosferi koja trenutno pogađa našu državu - a koja se tiče identiteta i percepcije prostora - smatramo naš prijedlog bojkota, tj. predstavljanja Crne Gore na Bijenalu (arhitekture - op.a.) u “praznom” prostoru kao jedino i nužno rješenje koje, kao takvo, šalje jasnu poruku i daje kritički osvrt, ne samo na socio-politička dešavanja već i na nepoštovanje nas, arhitekata, umjetnika... ograničenih u slobodi izražavanja”.

Molim vas, ne velim da je Antitecture najbolji predlog - daleko je ideja da se CG predstavi praznim prostorom na predstojećem Bijenalu arhitekture u Veneciji od najbolje - ali taj predlog, na neki uvrnut način, otvara čitave serije vrlo ozbiljnih pitanja koja direktno korespondiraju oficijelnoj temi Bijenala arhitekture: Kako ćemo živjeti zajedno? Kako ćemo mi - mi nekršteni - živjeti zajedno sa braćom Srbima? Kako će oni živjeti sa nama? Složio bih se, za početak, da je atmosfera u našoj državi zabrinjavajuća, u najmanju ruku - ali se ne bih složio da uzrok i ključne značajke takve atmosfere treba tražiti u identitetskim pitanjima (u opštem smislu) i u identitetu prostora (ma što to značilo) - a pogotovo ne u percepciji prostora (za razliku od prostorne percepcije - koja se pominje u Raspisu). Ideja o “praznom” prostoru - kao jedinom i nužnom rješenju - ne može se uzeti u obzir, naravno - ali ako krenemo baš od tog praznog prostora - ako zamislimo nekakav novi početak i poletimo neopterećeni prošlošću...

OK, nastavak u sljedećem, ili u nekom od sljedećih brojeva...