Gluma je njegova radost i njegov dom još od djetinjstva koje je proveo posvećen cirkuskoj umjetnosti zajedno sa porodicom, kaže za “Vijesti” mladi glumac iz Srbije Aleksandar Jovanović.
On je gostovao na festivalu Regionalne unije teatara RUTA sa predstavom “Plastelin” Beogradskog dramskog pozorišta u kojoj igra, a za “Vijesti” je govorio o predstavi, ulozi u filmu “Taksi bluz” i otkrio da je u pripremi scenario za seriju, a pričao je i o odrastanju, pogledima na život, pozorište, društvo...
Predstava “Plastelin” donosi priču o djeci koja svoje djetinjstvo nijesu odsanjala do kraja, o djeci i mladima koji odrastaju i sazrijevaju u surovom svijetu nasilja. Kakav je tvoj osvrt na ovaj komad?
U pitanju je savremeni tekst koji govori o jednom procesu nasilja kroz koji jedno dijete nezaštićeno i iz nekih marginalizovanih djelova života i grada prolazi. To dijete prolazi kroz put nasilja i zlostavljanja, što psihičkog što fizičkog, a predstava iznosi i nemogućnost mladog bića da se izdigne iz mulja samo zato što nema jaku zaleđinu i zapravo na jedan metaforičan način govori o tome koliko je, prije svega djeci, teško da se izbore sa svim tim činiocima koji zapravo utiču na životne okolnosti i na život, ako se ne rodite pod srećnom zvijezdom, i sa čime sve morate da se suočite da biste našli neki svoj put.
Koji je glavni problem zbog kojeg društvo tako funkcioniše?
Problem je što čovjek uvijek mora prvo da pukne pod pritiskom da bi shvatio da je snaga u ujedinjavanju. Zapravo bi mnogo lakše bilo da samo učimo djecu da se okrenu ka drugma. Ne kaže Sartr za džabe “Pakao su drugi. Raj su drugi”. I zaista mislim da nam je jedini spas da se okrenemo ka drugima, jer mi samo imamo jedni druge. Tako neće dolaziti do presija do kojih dolazi. Voljeti sebe i poštovati sebe ne znači biti sebičan i gaziti po drugima. To je generacijski frust koji se prenosi i veliki pritsak zbog svih životnih okolnosti u našoj okolini i to je konstantni pritisak, ali pritisak koji nije osnovan i nije potkovan suštinom, već samo nekim spoljašnjim izgledom da bi se nešto postiglo, a u tome se gubi unutarnji momenat, veoma važan, da ti samog sebe ispuniš i da sam sa sobom budeš u miru, a samim tim i sa drugima. Poenta je da shvatimo da su zajedničke zasluge svih kada se izborimo za neku zajedničku slobodu ili promjenu. Pogrešno se tumači ona čuvena rečenica da je neophodno voljeti sebe i onda vodi ka sebičluku i raznim pritiscima. Ja imam 30 godina i ne znam ni jednu osobu koja nije razmišljala o psihoterapiji ili krenula na psihoterapiju, zbog velike količine pritiska koji počinje prvo u porodici, zatim tokom obrazovanja, pa na poslu, u okruženju i tako jedni drugima stvaramo pritiske a da toga nijesmo ni svjesni sve dok nas same i tebe koji vršiš pritisak taj pritisak jednom ne slomi.
Koliko je bilo teško iznijeti sve uloge koje ste imali kao glumci, s obzirom na to da se mijenjate u njima? Kako je to tebi palo?
Predstava je napravljena tako da postoji nekoliko cjelina u okviru ove priče i u svakoj cjelini je jedan od glumaca dječak Maksim, a ostali tumače likove oko njega. Ja sam u jednoj situaciji Maksim, u sljedećoj Maksimova učiteljica, drug i tako dalje... To je zanimljivo zato što smo imali mogućnost da sagledamo jedan problem sa dvije različite strane - iz ugla onog koji zlostavlja, bez obzira zbog čega i iz ugla onog koji se bori protiv toga, za svoju slobodu, sreću i mir. Predstava je glumački dragocjena jer svako zavrti po jedan krug, jedan ciklus. S jedne strane je bilo baš teško na momente jer ta fragmentarna struktura tjera da se na rez mijenjaš, po scenama i glumac nema taj psihološki razvoj gdje igra jednu pa drugu ulogu, već svako od nas na taj rez mijenja i raspoloženje, situaciju, odnose, sukobe, a baš to je bio veliki izazov i jedan ozbiljan glumački dril. Za nas je ovo bio ne samo rad na predstavi već jedan vid majstorske radionice.
Šta je gluma za tebe i kako gledaš na teatar koji je, rekla bih, prilično angažovan?
Gluma je za mene radost i dom. Imao sam sreću u svojoj karijeri da sam prve glumačke korake pravio na sceni Bitef teatra i Reflektor teatra koji se zapravo bave društveno angažovanim pozorištem. Ja mislim da teatar kao društveni fenomen zaista ima ulogu da posvećuje i stavlja u fokus određena važna pitanja i teme. Sebe smatram mladim i mislim da još uvijek imam mentalnu snagu koja mi je potrebna da istupim i da se borim, što u životu, što na sceni da se izborim za sebe i svoje stavove. Praveći ovakve predstave mi dajemo podstrek mladim ljudima, ali i starijim koji su malo zaboravili da duh borbenosti, pa im u fokus stavljamo da treba biti hrabar i boriti se za mlade, za stare, za svoj stav, sebe, za bolje sjutra. U suprotnom ovaj život nema smisla.
Smatraš li da su mnoge teme u našem društvu još tabu, a mnoge stvari se pogrešno gledaju?
Ja na svijet gledam slobodnim očima, bez naočara, bez ičega. Tako sam i vaspitan. Imao sam sreću da živim nomadskim životom jer potičem iz porodice koja se bavi cirkusom i luna parkom i mi smo svakog mjesca u drugom gradu i sa drugim ljudima. Učen sam da gledam ljude kroz njihova bića i djela, kakvi su oni suštinski, a ne kakav je po tome da li nosi periku, štikle, kositm klovna, džak na leđima. To je sve nebitno.
Kako je takvo odrastanje uticalo na tebe?
Uticalo je na mene i kroz način na koji ja gledam na svijet i na koji se bavim pozorištem. Nekada je to i mana jer me to možda ograničava u pozorištu u pojedinim trenucima, ali svakako je lična prednost jer sam odrastao u jendom svijetu koji mnogo ljudi nije imalo priliku da vidi. U početku sam se malo toga stidio jer sam se osjećao izopšteno, kao da ne pripadam toj nekoj zajednici kojoj bi trebalo. Najteže što mi je padalo jesu odlasci nakon svaka dva mjeseca iz jednog grada gdje si upoznao ljude, stekao prijatelje, dobio neku naviku, u drugi, novi grad. I dan danas mi je jako teško kad se neki procesi završe jer vučem iz mladosti to da ne volim da se rastajem sa ljudima jer ne znam kad ću ih sledeći put vidjeti. Sa druge strane osjećam se emotivno ispunjenim jer imam mnogo prijatelja na raznim mjestima i imam mnogo predivnih uspomena koje čuvam.
Možeš li uporediti umjetnost pozorišta i cirkusa?
Ja mislim da je razlika samo u estetskom smislu, a da je suština i pozorišta i cirkusa životna istina. Kada gledate atiste u cirkusu oni mogu da igledaju prelijepo i savršeno da izvode akrobacije, ali ako u njima nema istine i ne žive svoju tačku onda to u publici ne ostavlja nikakav trag. Tako je i sa pozorištem. Ako ne dobijemo zrno istine dok gledamo predstavu onda se nemamo sa čime identifikovati.
Najteže je bilo hodati u štiklama i uskoj suknji
U filmu “Taksi bluz” si igrao trans osobu. Koliko ti je bilo teško iznijeti tu ulogu, praktično na početku svoje karijere?
Zapravo mi je bilo prelako, jer kad dobiješ takav glumački zadatak koji je drugačiji, a pritom zabavan, on tebi daje motiv da se baviš tom ulogom uzbudljivije, dublje, više i dozvoljava mi da istražujem. Slobodan sam kao glumac, pa sam razgovarao sa pripadnicima trans populacije i lako mi je palo igranje nakon toga. To je moja prva veća uloga na filmu, a posebno mi je značila kao prilika da radim sa glumcima koji imaju mnogo više iskustva od mene koji su praktično carevi ovog posla. Bilo mi je odlično! Najteže mi je bilo hodati u štiklama i uskoj suknji. Trenutno se radi scenario i za seriju “Taksi bluz”, mislim da će to biti zanimljivo.
Bonus video:
