Slavica Milošević, mlada crnogorska spisateljica izuzetno bogatog opusa i raskošnog stila, vrijeme provodi kod kuće u Baru čitajući nove knjige, tražeći još novije naslove, a ne zapostavlja ni sopstvenu potrebu da piše, gleda filmove i slično...
Početkom godine za “Vijesti” je govorila o svojoj zbirci poezije “Plava pomorandža” čije je drugo izdanje objavljeno, a tada je najavila i novi komad iz sopstvenog pera - tragikomediju “Pošto život”. Sada je to predstavljanje na čekanju usljed prinudnih mjera borbe protiv virusa korona, a Milošević “Vijestima” priznaje da je ova situacija za umjetnike prilično komplikovana.
“Ukoliko ste umjetnik u radnom odnosu što je moja situacija, teško da ćete moći da aplicirate za određene projekte, što ne razumijem. Ja jesam afirmisana umjetnica koja ima iza sebe oko 11 naslova, ali ukoliko ne dobijate platu zarad umjetnosti kojom se bavite, (kao što je moj slučaj) logično je da morate da radite drugi posao kako biste preživjeli”, navodi ona.
Milošević još od ranije bloguje za izraelske medijske kuće “Jerusalem Post Opinion” i “Times of Israel”, a u posljednje vrijeme je i češće pisala za njih, ali i na sopstvenom blogu slavicamilosevic.com.
“Nedavno sam kontaktirala jednu djevojku iz Izraela koja je imala ideju da okupi umjetnike i da svako u skladu sa svojim pozivom uradi nešto, te da taj novac bude doniran. Smatram da je ideja fantastična, međutim trenutno je neizvodljiva, prema njenim riječima, jer joj se samo u jednom danu javilo više od stotinu umjetnika. Smatram da bi bilo divno kada bismo mi umjetnici ovdje smislili nešto kako bi pomogli da se ova situacija lakše prebrodi. Da li će se to desiti kada ovo prođe, da osmislimo neki događaj, ili nešto drugačije, ne znam. Bilo bi divno, kada bi nekoliko slikara doniralo slike, kada bi pisci donirali knjige… Ne spominjem muzičare jer smo imali par njih u našoj zemlji koji su imali online koncerte kako bi prihod od istih donirali, svaka im čast na tome. Oni bi trebalo drugim umjetnicima da budu primjer”, poručuje Milošević.
Milošević je rođena 1992. godine na Cetinju. Njeno stvaralaštvo karakterišu različiti konteksti, žanrovi i stilovi pisanja, a sa posebnom pažnjom se posvetila intertekstualnosti i kolažiranju, dok je ranije za “Vijesti” najavila i da se u budućnosti planira baviti “hibridizacijom teksta” zbog toga što ne želi da se potlači formi, ističe ona. Među objavljenim knjigama ima i dvije drame, kao i knjigu na engleskom jeziku. Za “Vijesti”, Milošević ovoga puta govori o cjelokupnoj situaciji u kojoj smo se našli, izdvaja preporuke za čitaoce, a prenosi i utiske saradnje sa izraelskim medijima.
U prethodnom razgovoru za “Vijesti” najavila si da ove godine planiraš publici da predstaviš svoj novi rukopis, tragikomediju “Pošto život”. Kako ti sada djeluje taj plan, da li i koliko ova situacija čini težom položaj umejtnika, pa i egzistenciju mnogih stvaralaca?
Ukoliko bude bilo volje, biće i predstave kada se pandemija završi. Bilo je par ljudi koji su dali podršku realizaciji iste, veoma sam im zahvalna, ali za to treba mnogo više energije, rada i volje. Međutim, ako zaista riješim da bez obzira na povremena obeshrabrivanja predstava bude odigrana - biće, jer kao što rekoh veoma sam uporna i vjerujem u ono što radim. Ukoliko ste umjetnik u radnom odnosu, što je moja situacija, teško da ćete moći da aplicirate za određene projekte, što ne razumijem. Jesam afirmisana umjetnica koja ima iza sebe oko 11 naslova, ali ukoliko ne dobijate platu zarad umjetnosti kojom se bavite, (kao što je moj slučaj) logično je da morate da radite drugi posao kako biste preživjeli. Doista je riskantno da ništa ne radim i čekam kada će kakav konkurs, odnosno projekat, biti objavljen u toku godine. Nažalost, luksuz da živim od svoje umjetnosti sebi ne mogu da priuštim, zbog navedenih aspekata.
Kao književnica, kako gledaš na ovaj period, koliko je ovo ispit, koliko podsjetnik na nešto, zbog čega?
Mislim da je ovo ispit na kojem konstantno pokazujemo koliko smo savjesni, brižni... Takođe je ispit na kojem imamo šansu da preispitamo neke postupke. Trebalo bi da se zapitamo zašto se čudimo što se priroda obnavlja, zar smo toliko sebični da uništavamo našu planetu.
Da li bi ovu situaciju pretočila u neko djelo i ukoliko bi, kako bi to izgledalo, šta bi bilo u tvom fokusu?
Da bih napisala određeno djelo, potrebna mi je inspiracija. Ova situacija me ne inspiriše. Pisci su navikli na samoću i tišinu tako da za mene ova (socijalna) izolacija u tom kontekstu nije nešto “tragično”. U fokusu bi bili oni ljudi za koje kažemo da su “prva linija odbrane”. Hvala im što rizikuju svoje živote da bi zaštitili naše. Ništa manje u fokusu ne bi bili ni obični ljudi koji dostojanstveno i smireno iznose ovu situaciju.
Poznato je da pišeš za “Jerusalem Post Opinion” i “The Times of Israel”... Da li imaš neku komunikaciju sa njima, uvid u stanje tamo, a mimo onoga što se kod nas plasira?
Prethodnih nedjelja sam objavila par tekstova za Tajms of Izrael. Pratim šta se dešava u Izraelu, mediju su vrlo ažurni. Pratim kakvo je stanje kod njih, ono što mogu istaći jeste da svako u ovome pokušava da nađe neku svijetlu tačku i motivaciju. Postoje razne inicijative, razne radionice online, koncerti online, a sve to kako bi olakšali stanovništvu da lakše prebrodi ovu situaciju.
Nedavno sam kontaktirala jednu djevojku iz Izraela koja je za ideju imala da okupi umjetnike i da svako u skladu sa svojom umjetnošću uradi nešto, te da taj novac bude doniran. Smatram da je ideja fantastična, međutim trenutno je neizvodljiva, prema njenim riječima, jer joj se samo u jednom danu javilo više od stotinu umjetnika. To je jedna sjajna energija, odlučili su da realizuju svoje ideje kada se sve ovo završi. Biće mi drago da podijelim jednu takvu priču na mojim blogovima.
S obzirom na to da i pored poslovnog angažmana imaš dodirnih tačaka sa tamošnjom kulturom - šta te posebno impresionira, šta je blisko našim ljudima, šta ne znamo, šta bi voljela da je drugačije?
U Izraelu sam naučila da se zauzmem za svoje snove i da istrajem u njima. Dakle, vjera da možemo snove da pretvorimo u realnost, posvećeni rad i istrajnost kako bismo to ostvarili, jer ništa nije nemoguće. Tel Aviv je proglašen za prijestonicu veganske hrane, s obzirom na to da praktikujem takvu ishranu, nedostaje mi to, kao i spontanost ljudi za rad. Za rad su potrebne dobre ideje i energija, to je nešto što pokušavam ovdje da prenesem kao suprotnost onome da je škola mjera znanja. Škola jeste bitna, međutim mnogi kada je završe nažalost nemaju dovoljno vjere u svoj talenat i znanje kako bi hrabro krenuli da se bore za sebe. Ukoliko se sami ne zauzmemo za sebe, niko neće to uraditi umjesto nas.
U posljednje vrijeme se i dodatno baviš novinarstvom pišući na svom blogu intervjue, a uz to i izdvajajuš određena djela, ja bih rekla kao neku ličnu preporuku... Kako ti je došla inspiracija za to, šta te je poguralo? Čini mi se da si počela sa tim i prije ograničenog kretanja usljed pandemije?
Tačno. Što se intervjua tiče, na tu ideju sam došla tako što je trebalo da imam saradnju sa vizuelnom umjetnicom Majdanom Ljuljđuraj. Majdana nesebično dijeli ideje koje podstiču na rad, a to mi se izuzetno dopalo. Umjetnici moraju da sarađuju, a ne da dozvole sujeti da ih dijeli. Došle smo na ideju o realizaciji jedne specifične promocije mojih knjiga povodom drugog izdanja “Plave pomorandže” u kojoj bi učestvovali umjetnici raznih branši. To me je inspirisalo sad kad ne možemo trenutno ništa da uradimo, da testiram sebe pišući intervjue.
Umjetnici da se udruže da bi se situacija lakše prebrodila
Da li bi za čitaoce izdvojila neku književnu preporuku, film ili seriju možda, muziku, nešto drugo? Čini se da sada više vremena možemo odvojiti za takve stvari, što je možda i bolje nego konstantno pratiti situaciju sa pandemijom...
Što se tiče filma: “Tri boje”. Vjerujem da će ta trilogija mnoge podstaći na razmišljanje.
Što se tiče naslova, napomenula bih da su mnoge biblioteke otvorile svoje elektronske arhive knjiga, jedna od njih je i “The New York Public Library”. Poručila bih umjetnicima da bi bilo divno da smislimo nešto kako bi pomogli da se ova situacija lakše prebrodi. Da li će se to desiti kada ovo prođe, pa da osmislimo događaj ili da bude malo drugačije, ne znam. Bilo bi divno, kada bi par slikara doniralo slike, kada bi pisci donirali knjige… Ne spominjem muzičare jer smo imali par u našoj zemlji koji su imali online koncert kako bi prihod istih donirali, svaka im čast na tome. Oni bi trebalo drugim umjetnicima da budu primjer. Idealno je vrijeme da shvatimo da nam je darovan dar da bismo imali mogućnost da dajemo drugima onoliko koliko je u našoj moći. Ne služi umjetnost nama, nego mi njoj. Ukoliko je ignorisanjem određenih situacija “iznevjerimo”, vjerujem da će se ona odreći nas, ako samoživost prevlada, naš talenat i stvaralaštvo će ostati kao jedna bezlična mrlja.
Bonus video:
