RAZGOVOR ZA VIJESTI

Katarina Krek: Nastojim da svakom danu poklonim osmijeh

Crnogorska glumica Katarina Krek u razgovoru za “Vijesti” poručuje da ima spasa za čovječanstvo ako nastojimo da djelima budemo glasniji i da širimo samo zarazu solidarnosti i umjetnosti
1010 pregleda 1 komentar(a)
Umjetnost ju je učinila boljom osobom: Katarina Krek, Foto: Privatna arhiva
Umjetnost ju je učinila boljom osobom: Katarina Krek, Foto: Privatna arhiva

Možda ima spasa za čovječanstvo, smatra glumica Gradskog pozorišta Katarina Krek u razgovoru za “Vijesti” ističući da ključ leži u tome da “djelima budemo glasniji i da širimo samo zarazu solidarnosti”. Poznata crnogorska glumica ljubiteljima pozorišta bliska je kroz mnoge komade ali se ipak može reći da je u predstavama za najmlađu publiku možda najaktivnija i nezamjenljiva.

Iako su zavjese na pozorišnoj sceni spuštene, virtuelne u teatrima širom svijeta su podignute, a Krek smatra da se i u budućnosti napredne tehnologije mogu mogu koristiti, planirano, brižljivo i u skladu sa prirodom umjetnosti. Crnogorska glumica za “Vijesti” otkriva da slobodno vrijeme kod kuće, kojeg i nema u izobilju, koristi praveći lutkice i scenografije od papira pokazujući da ne zanemaruje najmlađe ljubitelje pozorišta, a svoje znanje i iskustvo prenosi studentima koristeći se raznim internet platformama. U svemu tome, pronašla je vremena da “Vijestima” prenese svoje utiske o aktuelnoj situaciji epidemije virusa korona, a koju svi zajedno osjećamo i protiv koje se borimo, govori o pozorištu, svom pozivu koji za nju predstavlja i igru, ali i terapiju ističući da je izolacija podnošljivija uz umjetnost. Sa porukom da ne zaboravimo na preporuke struke, kako sada, tako i u budućnosti, Katarina Krek poručuje:

“Pomozimo svima kojima je pomoć potrebna, podijelimo namirnice, sredstva za dezinfekciju, ali i lijepu riječ. Aplaudirajmo svake večeri u 20 časova ljekarima, ali i bolesnima i ljudima u samoizolaciji kako bi znali da nisu sami - i ne odmažimo im kao zajednica”.

Priroda nas opominje: Katarina Krek
Priroda nas opominje: Katarina Krek(Foto: Privatna arhiva)

Sve nas je zadesila ista situacija i u tome smo trenutno svi jednaki. Kako ti gledaš na sve ovo?

Gledam kao na priliku da usporimo. Ono što je sigurno jeste da nas priroda opominje. Moraćemo da mijenjamo navike, da živimo više u skladu sa prirodom i da napredne tehnike koristimo u humanijem pravcu, zbog suživota s prirodom. Ovo se u dobroj mjeri odnosi prvenstveno na one koji upravljaju kapitalom, čini mi se. A globalna pandemija upozorenje je svima. Koliko će taj alarm značiti i lomiti kapitalizam ili ne ostaje da se vidi. Želim biti optimista i trudim se da doprinesem pozitivnim primjerom koliko je moguće, iako svjesna da sam mrva u svemiru. Slušam kako je “Parazit”, film koji je dobio Oskara, ujedno i skrenuo pažnju na izuzetno loše uslove u kojima žive mnogi stanovnici Južne Koreje, i doveo do kolikih-tolikih promjena. Možda, ali samo možda, ima spasa za čovječanstvo. Toliko i o optimizmu koji zaista nastojim da gajim...

A kako kao glumica vidiš ovaj period za kulturu i umjetnost? Nekako je sve stalo i izolovalo se, ali pozorište je i sada prešlo na stepenicu iznad i pronašlo način da dođe do svoje publike...

Džon Stajnbek reče na ovu temu: “Teatar je jedina institucija na svijetu koja je umirala hiljadama godina, a nikad nije podlegla. Za ovakav opstanak i uvijek novi rast potrebni su istrajni i posvećeni ljudi”. Tako je u bilo kojoj sferi ali u umjetnosti naročito- dodala bih. Teatri širom svijeta okrenuli su se YouTube kanalima ili nekim drugim platformama za streaming predstava. Nije to idealno rješenje, znamo svi to dobro. Ali jeste jedino koje je trenutno moguće. Moglo bi se polemisati na tu temu, no mislim da joj ne treba tražiti mane. Radujem se i novom regionalnom online festivalu “PIR” koji je pokrenulo Gradsko. Voljela bih da u budućnosti koristimo naprednije tehnologije i sa više planiranja, uz brižnije postavljeno svjetlo, dodatnu brigu o zvučnosti i čujnosti, te kadriranje - učinimo predstave i u online izdanju vjernijim i bližim po kvalitetu doživljaja istima koje se igraju uživo. To su izazovi budućnosti. Treba ih imati na umu - ne zbog pariranja televiziji i filmskoj umjetnosti koliko zbog prilike koju nam tehnologija nudi da se kao pozorišni radnici “pokažemo” u što vjernijem svjetlu. Imamo priliku da vidimo da djeca, a i odrasli, lijepo reaguju na nastojanja pozorišta da makar malo doprinese. To nije zanemarljivo...

S obzirom na to da se baviš i edukacijom mladih, ali nerijetko i igraš u predstavama za najmlađe... Kako gledaš na taj segment svog poziva? Koliko se mlađa publika razlikuje od “odrasle”?

Odrasli su skloni da se smiju, da ih čak i potrese odraz u ogledalu i da opet s lakoćom nastave gdje su stali, ili možda ne s lakoćom, ali mnogi (i ja među njima ponekad) uljuljkaju se u opravdanja. Čini mi se da djeci neke spoznaje ostaju duboko urezane i dovode do trajnih promjena u svakodnevnici i načinu na koji posmatraju svijet i djelaju u istom. To sam naročito imala priliku da vidim radeći projekte drame u obrazovanju - interaktivne predstave po školama širom Crne Gore. Odatle i nada da ako baš ne može promijeniti cijeli svijet, a ono makar sigurno može dovesti do korjenitih promjena pojedinca. O igri za djecu/odrasle ne bih. Znam da je možda fakat da su djeca “zahtjevnija” no nastojim da jednako prilazim igri nevezano za to kojem je uzrastu namijenjena....

Kako tvoj poziv utiče na tebe kao ličnost? Koliko se unosiš u ulogu u kojoj se nađeš, u radnju, vrijeme?

Vjerujem da se uz talenat dobar dio elemenata, tehnike, zanata može naučiti. Ali, onda moramo pustiti svoje nepresušno, emotivno, šareno biće da živi scenski život. Tehnika je tu da nikad ne omanemo. Sve je u meni, svaka uloga, svaki karakter - kao što u svakom čovjeku leže svi mogući porivi - razlika je u tome što nastojim da živim široko čulno i da isto tako istražujem svijet oko sebe ali i svoju nutrinu. Što sam starija i zrelija to se više prepuštam intuiciji i stalno istražujem nove mogućnosti prilaska samoj sebi, pa i samoj igri. Gluma mi je igra, ali i terapija - skakutanje po nepoznatom koje tek treba da spoznam i poznatom koje tek trebam ponovo da otkrijem. Mika Antić bi rekao: “Ako odlučiš da stvaraš moraš imati dokaza da svaku stvar još jednom dotičeš prvi put”. Od stručnih putokaza u poslednje vrijeme okrećem se ispitivanju sebe kroz sistem Ivane Chubbuck (The Power of the Actor), ali i Harolda Guskina (How to stop acting). I eto preporuke kad je stručna literatura u pitanju.

Smatraš li da putem svog poziva, ali i pozorište i umjetnost sami po sebi, mogu uticati na društvo, na pojedinca i na koji način?

Vidimo da je sada karantin podnošljiviji upravo zbog umjetnosti. A opet, na globalnom nivou u prvi plan u posljednjoj deceniji izlaze starlete, influenseri... Umjetnost je mene kao djelatnika, ali i “konzumenta” iste, učinila boljom osobom. Kako mogu izgubiti vjeru da stvaranjem možemo još nekog zaraziti...

Budimo djelima glasniji i širimo zarazu solidarnosti

Koja bi bila tvoja poruka čitaocima u ovoj, ali i svakoj drugoj društvenoj situaciji preko koje prelazimo?

Trenutna situacija (a nažalost što je ona bila potrebna) dovela je do toga da se pita struka. Nastojmo da na to ne zaboravimo i počnimo tako što ćemo uvažiti preporuke epidemiologa. Cijela situacija s različitim spiskovima dovela je do otvaranja mogućeg nepreglednog ambisa svega onoga što je dugo njegovano u društvu, a ne koristi ničemu. Budimo djelima glasniji i širimo zarazu solidarnosti. Pomozimo svima kojima je pomoć potrebna, podijelimo namirnice, sredstva za dezinfekciju, ali i lijepu riječ. Aplaudirajmo u 20 časova svake večeri ljekarima, ali i bolesnima i ljudima u samoizolaciji da znaju da nisu sami - i ne odmažimo im kao zajednica...

Da živimo u skladu sa prirodom: Krek
Da živimo u skladu sa prirodom: Krek(Foto: Privatna arhiva)

Strah pred nepoznatim je prirodan, ali nije koristan

Kako provodiš vrijeme kod kuće? Šta posebno okupira tvoju pažnju?

S početka sam čitala mnogo vijesti, no to me je, uprkos stečenim informacijama, u dobroj mjeri uznemiravalo. Strah je prirodan pred nepoznatim, ali na duge staze nije koristan. Poštujem preporuke epidemiologa i nastojim da svakom danu poklonim osmijeh. Pravim lutkice i scenografije od papira da bih klincima preko YouTube kanala Gradskog pozorišta Podgorica ispričala priču... Radim sa studentima preko svih mogućih platformi i rad sa njima podsjeća me da vrijeme nije stalo i da će doći trenutak da se vratim igri, a i da dolaze nove mlade talentovane i kvalitetne kolege.

U posljednje vrijeme šire se i mnoge preporuke za način na koji možemo koristiti slobodno vrijeme, da li bi ti nešto preporučila, bilo za čitanje, gledanje, slušanje?

Nezahvalno je preporučivati. Pitanje je senzibiliteta... Ja još uvijek nemam koncentraciju da čitam... No, radujem se trenutku kada ću se knjizi vratiti i to će biti bilo koja Erlenda Lua ili Fredrika Bakmana. Ulazak u srž malih, a suštinskih i primjenjivih životnih filosofija Lua, kao i ogoljena istina čovjeka koja istovremeno uspije da mi izmami osmijeh (a i grohot) Bakmana....