SAVREMENA PROZA: O NOVOM ROMANU NIKOLE NIKOLIĆA

Neprozirni velovi istorije

Gubljenje aure apsolutne istine, zastupane u stavovima pojedinih likova, Nikolić će provući kroz dodatnu stilsku, ironijsko-humornu percepciju i tako produbiti svoj analitički radijus
733 pregleda 1 komentar(a)
Slika Romana Đuranovića, Foto: Duško Miljanić
Slika Romana Đuranovića, Foto: Duško Miljanić

(Nikola Nikolić: „Sirene za uzbunu“, Nova knjiga, Podgorica, 2019)

Dugo se smatralo da je za validnu analizu istorijskih događanja, kao uslov objektivnosti, sveobuhvatnosti i postupnosti istorijskog narativa, neophodna određena vremenska distanca. Međutim, tempo života postaje sve ubrzaniji, otuda i ubrzanija potreba za njegovim tumačenjem, naravno, i kroz stvaralačku vizuru. 

Kad je u pitanju najnoviji roman mladog crnogorskog pisca Nikole Nikolića, „Sirene za uzbunu“, ne možemo govoriti o tipičnim detaljima koji će sastavljati klasičnu istorijsku liniju. Iz razloga, pored ostalog, i što se drama romana odvija, prije svega, na individualnom planu - unutar generacijskih i porodičnih relacija, a prostorno fiksirana u lokalnim granicama jednog grada i njegovih prigradskih terena. Ali, s druge strane, svu tu dramatsku isprepletenost ljudskih života iznjedrila su, kao posljedicu, ratna dešavanja 90-tih na ex-jugoslovenskim prostorima. 

U Nikolićevoj prozi, ona se (dešavanja), ipak, prepoznaju kao indikacija nemilog, tragičnog iskustva kojeg smo neposredno doživjeli i dosljedno definisali kao prvorazredni istorijski fakat. Koliko god to bili, u neku ruku, „okrajci“ jednog surovog rata (u Crnoj Gori je, ipak, izbjegnuta direktna neprijateljska konfrontacija), oni su u svojoj događajnosti proizveli dovoljno psihološkog frustrirajućeg naboja i uzavrele egzistencijalne presije za jednu, koliko porodičnu, toliko i društvenu storiju. Uz to, iskazana u prvom licu, sva ta dešavanja postaju katarzično sugestivna i, kao takva, potvrda snažne imaginacije i literarne zrelosti samog autora.

Ne baš jednostavne kompozicione strukture, kao ni postavke literarne građe, Nikolićev narativ se odvija kroz fleš-bek segmente i fabulu, nivelisanu u nekoliko pravaca: najuži porodični milje - kuća, roditelji; zatim bliži rodbinski krug - ujak, stric; potom škola - vršnjačka, osnovnoškolska polumaturska generacija, učionička atmosfera; te stambeni prigradski kvart. A na aktuelnom, društvenom fonu - bombardovanje, do raspuknuća pritajene psihotičke tenzije, napeta atmosfera u obližnjim kasarnama, iščekivanje sirena za uzbunu, a iz pozadine, kao epicentra, naleti ratne mašinerije koja je već zahvatila region. Ovakva, dosta široka romaneskna struktura uspjela je da se, kroz linearni presjek Nikolićeve vizije, obdrži u svoj svojoj dinamičnosti i dramatičnosti, pokazujući nam time da se autorova imaginacija ne samo oslobodila početničkih slabosti, već da je akceptirala najvrednije stvaralačke parametre savremene proze.

Iako Nikolićev roman, po sižeu i kompoziciji građe, ne zagovara pošto poto avangardni diskurs, on je, kroz krajnje sinhronizovano djejstvo forme, ideje, jezičko-stilske punoće, otvorio beskrajne mogućnosti savremenog književnog pisma. Tu ni ekstenzija fabule, a ni učestalost dijaloških situacija, kojih nije mali broj, niukom slučaju ne narušavaju monolitnost slike koju autor slaže sloj po sloj. Pogotovo u drugom dijelu romana, gdje psihoza, strah i neizvjesnost otvaraju „duh iz boce“ i biva što biva: frontovski rat je tu, iza plota, a naše „dvorište“ je rezervisano za bombardovanje unaprijed planiranih ciljeva, za sirene, presabiranja, traženje balansa i spasa po suterenima, podrumima... tu su i izbjeglice, drugi nas napadaju, mi se branimo... slika našeg dnevnog mikrokosmosa uveliko je pomjerena - počinju sudari mišljenja, psihološka trvenja, emocije na sve većoj distanci, konfrontacije kao zapaljive iskre... Deskripcija se uliva u pritajenu dramu, čiju nit autor pažljivo strukturira i niveliše.

Kao i svaku dramsku situaciju, tako i ovu obdržavaju iznijansirani karakteri likova, bazirani na dubokoj psihološkoj opservaciji. U svakom poglavlju rađaće se preispitivačka filozofija o životu, smrti, istoriji, ljubavi, identitetskoj matrici, ali i o drugim, trenutno nametnutim, okolnostima, kao što su rat, vojska, granice, patriotizam, smisao žrtve. To će, s druge strane, kroz čitav roman uzrokovati blaže ili jače konfrontacije među likovima, a i društveno-političke okolnosti će, na svoj način, tonirati atmosferu tjeskobe, razdora, nemoći, beznađa. Na primjer, dijaloške sekvence između majke i oca odisaće, čas prigušenim, čas glasnim, disonantnim tonovima, kao i između oca Bora i strica Sekule, a pogotovo ideološke konfrontacije između Bora, komšije Labuda, ujaka Davida… 

Nikola Nikolić
Nikola Nikolić(Foto: Privatna arhiva)

Mozaički majstorski ugrađivana, sa svim fleš-bek insertima, Nikolićeva dramaturgija iznosi na vidjelo sirovu, okoštalu supstancu još uvijek nedovršenih istorijskih priča na ovim prostorima. I kao što svaka zbilja ima, manje - više, i svoju drugu, humorno-ironijsku stranu, tako će i Nikolićev istorijski traktat, kroz raspravu glavnih protagonista, doživljavati svoj situacioni obrt: mnogo toga što je bilo zarobljeno u kandžama prošlosti, sada će, u novim tektonskim urušavanjima istorijskih fakata i pravde, poprimiti relativizirajući status. Gubljenje aure apsolutne istine, zastupane u stavovima pojedinih likova, Nikolić će provući kroz dodatnu stilsku, ironijsko-humornu percepciju i tako produbiti svoj analitički radijus.

Čak i u jednoj benignoj, dječački nevinoj konstataciji koju je Simon izrekao pred svojim školskim drugovima, tinjaće upozoravajuća misao koja će, kao sjenka, pratiti radnju romana do samog kraja. Prema njoj, svijet će imati jedna pravila “…do prije par dana. Dok nije ovo počelo” (napisaće autor na 45. str), a već sjutra moraće se rukovoditi drugačijim, jer “Jednostavno, djelovalo mi je neozbiljno da kao balavci i dalje pikamo loptu… dok se ne tako daleko demonstrira zastrašujuća preciznost” (str.46). Osjećajući u vazduhu, ali i u sopstvenom stomaku, alarmirajuće damare te “zastrašujuće preciznosti”, autor će stoički zaključiti: “Nekako mi je glupo da ostanemo isti kad je sve drugačije” (str.45).

U romanu su, zapravo, svaka scena, događaj, atmosfera pažljivo planirani i postupno, karika po karika, uvezivani u alarmirajući scenski mozaik. Kako roman odmiče, priča postaje zgusnutija, autorova percepcija dublja; dijalozi prelaze u svojevrsne meditativne partiture; strah i neizvjesnost u iščekivanju sirena za uzbunu i praska avionskih bombi razgolićuju se u sopstvenoj humorno-parodijskoj slici; portreti likova pred nama su u svojoj maksimalnoj životnosti; autorov smisao za detalj, kao primjer zrele, dovršene literarne transpozicije, pokazuje se u dubokoj sugestivnosti... Očigledno je da Nikolić uspijeva da svoju priču, započetu u više nivoa, s jednakom strukturnom dosljednošću dovede do završnice i da, istovremeno, intenzitet svakog njenog segmenta obdrži na visokofrekventnoj ravni, zaokupljajući na taj način čitaočevu pažnju do kraja. A sama priča, iako usmjeravana iz nekoliko perspektiva, iskristalisala se u tri glavna fokusa, tri etička fenomena, simbolizovana kroz tri lika: samog naratora, alijas autora, Davida, sa svim njegovim karakternim premisama, i Fljore, čiji životni stoicizam nadvladava osjećaj gubitka i nepravde.

“Sirene za uzbunu”
“Sirene za uzbunu”(Foto: Nova knjiga)

Kao tinejdžer, i sam učesnik i svjedok dešavanja devedesetih, kada su sirene za uzbunu diktirale čovjekov životni ritam, Nikolić je kroz prizmu sopstvenog opipavanja svog i društvenog pulsa, kroz ubrzani tempo sopstvenog zrenja “ubrzao spoznaju i sebe i svijeta”, kako će naglasiti u svojoj recenziji i prof. dr Slavica Perović. Osnovna premisa te spoznaje je u nesrazmjeru veličine ljudskog duha i nerazumnosti “njegove primjene”, a što stvara pogibeljne kratere u istoriji čovječanstva. A mozaik-tačke takve nerazumnosti (u čijoj permanentnosti je i sadržana najveća tragika) potvrđuju da nema završenih istorijskih priča i da samo apartne, individualne projekcije i percepcije, kako istorije, tako i pojedinačnih života, mogu da ponude istinsku svježinu svjedočenja i, iako propadljiv, autentičan emotivni zapis. Otuda i misao da samo istorija pojedinca čini stvarnu istoriju čovječanstva. Takav stav uveliko je obilježio i Davidovu sudbinu, a koja se samo nastavlja na spekulativnu frekvenciju samog autora, tj. naratora.

Davidova životna filozofija bila bi - disati punim plućima, drugim riječima, pratiti sopstvena uvjerenja i principe, a sve ostalo što bi se, kao prepreka, našlo na tom putu, prihvatiti kao višu zemaljsku igru, na koju obična jedinka niti može uticati niti u njoj učestvovati. Istina, ovu misao dijeli i Sekula, s tim što pojedincu ne odriče pravo na “mogućnost snalaženja” dok je u igri velikih. Međutim, Davidov je stav da kalkulacije sa životom, kao i sa smrću, ne mogu osigurati čistotu etičkih normativa. Ta činjenica, međutim, ne sprečava autora da se upita da li je Davidova smrt (na ratištu, u odbrani svoje zemlje i svog naroda) uzaludna ili razložna, smislena. To pitanje lebdjeće do samog kraja romana. A i poslije.

Tu je i treći rukavac autorovog presabiranja o životu i čovjekovom balansiranju između tradicijskih naslaga, njegovog subjektiviteta i opšteg civilizacijskog dostignuća... Riječ je o Albanki Fljori, učenici, izbjegloj sa Kosova (zajedno sa roditeljima), čija će se životna situacija pretapati u već započetu priču o ljudima, narodima, nacijama, ali i zabludama, stereotipima i nadobudnim projekcijama koji ih najčešće prate. Ako su mladalačka iskustva samo etapa u našem sazrijevanju i odrastanju, onda je svaka avantura, pa i ona najgrublja, stepenica više u čovjekovom odmjeravanju sa svim onim što će mu doći u susret. Pa i rat, čija je pravila igre najteže apsolvirati. Pasaže o Fljori moguće je sažeti u jednostavno pitanje: Kako ovaj naš mali život ispod zvijezda učiniti podjednako prisutnim i u očima Drugog i na taj način ga osloboditi bar dijela nesuglasica (i nepoznanica) koje ga neizostavno prate?

U svom romanu “Sirene za uzbunu” Nikola Nikolić je veoma hrabro razgrnuo jedno, još uvijek svježe, istorijsko povijesmo, transkribujući ga zrelim spisateljskim umijećem u zavidno prozno štivo. Štivo koje je naša literarna javnost nestrpljivo čekala i, na svu sreću, dočekala. Ukratko, riječ je o piscu na kojeg crnogorska književnost i te kako računa.

Preporučujemo za Vas