Pjesma Dušana Vasiljeva

“Čovek peva posle rata"

Teško da u poslijeratnoj književnosti ima bolje pjesme od te Dušana Vasiljeva, a teško da je neko bolje recitovao od Bekima Fehmiua

9120 pregleda 7 komentar(a)
Policija u Budvi, Foto: Arhiva Vijesti
Policija u Budvi, Foto: Arhiva Vijesti

Pjesma Dušana Vasiljeva “Čovek peva posle rata“ objavljena je prije tačno jednog vijeka, 1920. godine u časopisu Misao.

Teško da u poslijeratnoj književnosti ima bolje pjesme od te Dušana Vasiljeva, a teško da je neko bolje recitovao od Bekima Fehmiua.

Sva sreća pa taj snimak se lako može naći na YouTube-u. Prvi stihovi pjesme su: Ja sam gazio u krvi do kolena/i nemam više snova.

Antiratna poruka se najbolje šalje iz iskustva, a kad je iz iskustva, takva poruka i najjačee odjekne. Zato mi se često gade silne podgoričke NVO koje deklarativno trabunjaju protiv rata primajući fine novce za to. Ispaljuju opšta mjesta. Nekad mi se čini da se više bore za te plate nego “protiv rata“, jer da su se svi zaista borili, ne bi dozvolili da se danas u Crnoj Gori rat uopšte pominje kao opcija, kao nešto nemoguće. O ratu je većina uglavnom čula, iako neki od njega ili njegovog odsustva profitiraju.

Brojke ne lažu, a sa “dešavanja i pendrečenja“ u Budvi najgledaniji je bio jedan naizgled sporedan video, čovjek koji u kameru govori o ratu. Da, o “onom tamo“ ratu, Dubrovačkom ratištu. Na svim društvenim mrežama, ne samo u Crnoj Gori već u cijeloj bivšoj Jugoslaviji video u kom Budvanin Branko govori protiv rata postao je viralan, s pravom!

Razlog je iskrenost, jer su ljudi navikli na političare koji jure rejting, koji stalno na um imaju kampanju, na NVO koji sve želi da što bolje fotka kako bi potkrijepili izvještaj i opravdali postojanje, a sve to je gluma. Zato je jedan Budvanin svojim kratkim izlaganjem bio suština. On ne priča praznu priču, priča iz srca jer “nema oko a ima geler u glavi“. On je svjedok, on je kao još mnogi ostao kusur “one“ politike iz prošlog političkog života našeg dragog predsjednika koji je nekad mrzio šah zbog šahovnice. Jedan drugi Budvanin, onaj sveti Sveto je konstruisao povik “Rat za mir“. Oni su se izvukli, dobro su prošli, a bilo je i onih koji su stradali i sad vide da su stradali za tuđi interes i kapital.

To je čovjek poručio policajcima, da ne ginu za 300 eura, da ne znaju što je rat jer “granata, metak i bomba ne pitaju“. Bez patetike, jer stvarno ne pitaju. Kad vlast ide đonom i silom, a a narod pun gnijeva iz milion razloga, sve je napeto i dovedeno do ivice. Miriše rat, koliko god kome to zvučalo daleko. Nije čovjek tek tako prodimio i rekao što je imao, jer i on zna, proživio je i preživio. Upozorava jer, nekad je malo potrebno za veliku tragediju. Kad vidim državni dnevnik, jasno je da im ne ide u prilog da smire situaciju, jer plivaju na tenziji. Tenzija je dobra za rejting. Partija to zna. Bilo bi sjajno kad bi bilo nekog ko ima mozga u toj državnoj televiziji, da umjesto huškanja u sred dnevnika puste video u kom Bekim Fehmiu recituje pjesmu “Čovek peva posle rata“ Dušana Vasiljeva. Prošlo je sto godina kao tren. Bilo bi dobro kad bi svaki dan naš dragi dnevnik počinjao tom pjesmom, da je naučimo napamet svi i da je nikad ne zaboravimo!

Poslednji stih u pjesmi je: “Ostalo vam na čast!”.