ARHITEKTURA

Rupa koja se širi

Sve je jasno. Auto na osami - srbijanske tablice - to je zapravo najvažniji detalj - i ko ne bi poželio da pljune u rabotu klerofašisti, kojemu je na umu samo jedna misao - da porobi CG
 

9357 pregleda 49 reakcija 12 komentar(a)
Pogled sa starog puta za Danilovgrad na ušće Zete u Moraču i željeznički most na Morač, Foto: Borislav Vukićević
Pogled sa starog puta za Danilovgrad na ušće Zete u Moraču i željeznički most na Morač, Foto: Borislav Vukićević

Do not go gentle into that good night./ Rage, rage against the dying of the light.

Dylan Thomas

Uvaženi predsjedniče Crne Gore, gospodine Đukanoviću, osjećam strahovitu potrebu, a ujedno i obavezu - da vam se obratim po vrlo znakovitom pitanju...

Znam da hara COVID-19. Znam da je vrućina. Znam da se, uz sve redovne obaveze, pripremate za izbore - za još jednu sjajnu pobjedu, u beskrajnom nizu vaših izbornih pobjeda nadzemaljskog sjaja. Znam da se pripremate i za teške bitke - za bitke koje će, sasvim je izvjesno, uslijediti nakon izbora. Znam da nije trenutak. Sve znam, ali ovo je jače od mene.

Oprostite, molim vas.

Dakle, ta plaža dolje na Morači, ispod Duklje - zapravo cijeli taj potez od željezničkog mosta, pa nizvodno, sve do ušća Zete u Moraču - to je naše mjesto. Ljeti smo tamo skoro svakog popodneva, ljetima unazad. Gospođa, ćer i ja - cijela familija.

Ta plaža je velikodušni dar prirode, koji čini naše male i nebitne živote značajno podnošljivijim - pogotovo kad upeče. I ne samo to - taj potez je pozornica za direktno opštenje sa bogovima. Sa jedne strane su hladna, čista voda i topli bubulji, a sa druge strane je simfonija praelemenata - i sve to pod budnim okom par tisuća godina povijesti. Spas i za tijelo i za naše izmučene duše - od kojega nas dijeli svega 10 minuta vožnje. Što je nevjerovatno, morate priznati...

U prošlu nedjelju, 28. juna, na Vidovdan, kad je udario varopek - prvi ozbiljan varopek ove godine - samo smo se pogledali...

Lajt varijanta - bez fizičke zaštite od sunca (tipa: suncobran) - isključuje, u ovo doba godine, pojavljivanje na našem mjestu prije 16:45 (što varira, naravno, kako ljeto odmiče). Ovoga puta smo bili tamo oko 17:00. Narednih dva i po sata su proletjeli. Primijetili smo da vrijeme neumitno teče tek kad se sunce sakrilo iza Veljega Brda. Ali nijesmo žurili. Uživali smo. Odlagali smo povratak u besmisleni grad...

 Pogled sa željezničkog mosta na Morači nizvodno
Pogled sa željezničkog mosta na Morači nizvodnofoto: Borislav Vukićević

Ne znam, gospodine Đukanoviću, da li ste se ikada našli u prilici da bezbrižno i lako - bez ijedne primisli - hodate prema vašem autu - koje ste, kao i nebrojeno puta do tada, ostavili na proširenju uz cestu. I odjednom se sve pretvara u moru - hodate, a polagano se gasi nada da će se nekim čudom ispostaviti da je to što liči na razbijeno zadnje staklo vašeg auta - u stvari opčinjavajuća igra odsjaja.

Zapamtiću, znam, tih 80 metara - koliko nas je dijelilo od rupe u staklu - zato što sam vjerovao, želio sam da vjerujem, svaki taj metar sam ispunio vjerom da će se usud, kao nekom čarolijom, raspršiti kad se približimo. Međutim, ispostavilo se da je sudar sa nemilom činjenicom neizbježan: RUPA!

Rupa veličine pesnice! Rupa koja je, iz trenutka u trenutak, postajala sve veća - jer se uporno mrvilo to nešto što je jednom bilo staklo, a sada je pretvoreno u gomilu sitnih tirkiznih perli koje se jedva drže na okupu - sve dok rupa nije narasla na nekih 50 posto površine našeg zadnjeg stakla.

Borio sam se predsjedniče da ne povjerujem u tu rupu. Opirao sam se - i to ozbiljno - nisam htio da prihvatim to što sam na koncu ipak morao prihvatiti. I eto nas gospodine Đukanoviću - cijela familija - stojimo, bez riječi, i zurimo u tu rupu koja se polako širi...

Sve je jasno. Auto na osami - srbijanske tablice - to je zapravo najvažniji detalj - i ko ne bi poželio da pljune u rabotu klerofašisti, kojemu je na umu samo jedna misao - da porobi CG. Ko ne bi poželio da opomene mrskog zlotvora da je ovdje - i te kako! - razvijena svijest o njegovim zlim namjerama.

Nikad više 1918!

Gospođa i ja nijesmo progovorili ni riječ. Nije bilo potrebe. Naša ćer - koja u septembru puni sedam godina - uporno je pokušavala da nekako formuliše pitanje, ali nije uspijevala. Bilo je tu previše svega - i ničega. Na kraju je konstatovala - Gle! Rupa! Sad možemo... ali isprva nije uspijevala da konstruiše ideju o tome kakvu korist možemo da izvučemo iz činjenice da ta rupa postoji. I opet je konstatovala - Sad imamo rupu! Par trenutaka kasnije je dodala - Kroz rupu će ulaziti vazduh u auto!

Uz zle slutnje - postojalo je i nešto komično u toj situaciji. Cijeli naš kosmos - sve ono što smo vjerovali da jesmo - svelo se - u tih par dugih trenutaka - na tu šireću rupu na zadnjem staklu našega auta. Sve što nas je onespokojavalo - sve što se dešavalo još od 27. decembra prošle godine - od dana kada smo od vas, gospodine Đukanoviću, dobili novogodišnji poklon - kontroverzni Zakon o slobodi vjeroispovijesti - uključujući i potonje nemile scene u Budvi - kojima ste opet vi kumovali, molim vas, jer je sasvim izvjesno da se u ovoj CG, vašoj CG, ništa ne dešava bez vašeg blagoslova - sve je to tog trenutka bilo u toj rupi.

Neko očigledno nije izdržao - morao je da nam da do znanja da ga boli. A to što gospođa i ja nemamo apsolutno nikakve veze sa njegovim bolom - jer nijesmo izabrali stranu, niti namjeravamo da biramo - to, očigledno, ne znači ama baš ništa.

I nas boli, naravno - ali na drugi način. Nas najviše boli to što nam je ukinuta sloboda. Moramo uzeti u obzir mogućnost da nam je dato do znanja da nijesmo poželjni na mjestu koje smo zavoljeli i koje smo se usudili da smatramo za naše.

Ipak moramo uzeti u obzir da se lako može desiti, ako stvari odu u pogrešnom pravcu, da mi - cijela familija - postanemo mete. Opomenuti smo - i tu opomenu moramo shvatiti ozbiljno - sve do trenutka kada saznamo što se desilo i koji su motivi pokrenuli ruku koja je slomila zadnje staklo našeg auta.

Hoću da kažem da ništa ne tražimo od vas gospodine Đukanoviću - ama baš ništa - osim spokoj.

Vratite nam naš spokoj predsjedniče, molim vas, kako bismo se mogli posvetiti našim redovnim zadacima i obavezama u potpunosti. Kako bismo mogli uzdizati ovu državu koja jeste vaša - ne sporimo - ali je, ako dozvolite, dijelom, smiješnim djelićem - i naša.

I oprostite, još jednom...