Jednog jutra dok je bio na porodičnom imanju u kanjonu Tare, crnogorski pisac za djecu Žarko Vučinić ušao je na portal vijesti.me i zapazio interesantan tekst: “Žene na katunima pletu lutke za svjetsko tržište”.
U pitanju je priča o ženama iz Berana koje vunu koriste na kreativan način - heklajući lutke i prodajući ih svuda po svijetu, a u čemu im pomaže društveno odgovorno preduzeće “Znuggle” Holanđanke Aleksandre Obertin (Alexandra Aubertin), koja dugo živi u Crnoj Gori i ekološka je aktivistkinja.
Vučinić je stupio u kontakt sa njima i ponudio se da doprinese promociji njihovih rukotvorina putem svojih knjiga, odnosno tada nove knjige o djevojčici Tari i dječaku Timotiju...
Tako su žene sa katuna proširile svoj asortiman, a oživjela je i priča “Djevojčica Tara i čarobno drvo” koja je ove godine prvi put u Crnu Goru donijela regionalno priznanje “Mali princ”, nagradu Međunarodnog dječijeg festivala “Vezeni most”, manifestacije književnosti za djecu i umjetnosti namijenjene djeci i mladima, na šta je Vučinić ponosan.
“Nagrada ‘Mali princ’ je zaista najveća regionalna nagrada za književnost za djecu. Meni je velika čast biti među nagrađenima, posebno imajući u vidu da je nagradu prije oko 15 godina dobio i Arsen Dedić (iako mnogi i ne znaju da je on stvarao i knjige za djecu, tu su i drugi fenomenalni književnici poput Jasminke Petrović, Dejana Aleksića koji je nagradu dobio zajedno sa mnom i sa Krunoslavom Mikulanom (sva trojica ove godine smo dobili 18 bodova i ravnopravno podijelili nagradu).
To su imena književnika koje sam i ja čitao, tako da je ovo veliko priznanje za mene kao šumarskog inžinjera koji je tek prije nekolike godine počeo da se bavi književnošću za djecu.
To je zaista veliko priznanje, ne samo za mene i moj rad, već i za Crnu Goru. Mislim da u Crnoj Gori zaista postoje eminentni pisci za djecu, u okviru Udruženja pisaca za djecu i mlade.
Mogu reći da je prošle godine glavna nagrada Vezenog mosta zamalo izmakla Dejanu Đonoviću za knjigu ‘Trema’, a treba reći i da je 2016. godine nagradu za debitantsko djelo dobio Ilija Nikčević za svoju fenomenalnu knjigu ‘Krtica i sunce’. Dakle, postoje ljudi u našoj državi koji pišu divne knjige, a spletom okolnosti i moja se probila i dobila ovu nagradu”, priča Vučinić.
„Djevojčica Tara i čarobno drvo“ je njegov četvrti dječiji roman koji je objavila izdavačka kuća „Gligorije Dijak“ iz Podgorice 2019. godine.
To je moderna ekološka bajka o borbi za čistiju planetu i djecu uči osnovama koncepta “svijet bez otpada” (Zero Waste).
Knjiga je štampana ekološkim bojama na recikliranom papiru i opisuje negativne pojave društva koje se ogledaju u prevelikom korišćenju plastike, promoviše vunu kao prirodni materijal i značaj mudrog postupanja sa prirodom kao osnove održivog razvoja.
Pored toga što glavne likove - djevojčicu Taru, dječaka Timotija i životinje koje se u njoj pojavljuju (jež, vrana, žabac, magarac) pletilje iz tima “Znuggle” prave od vune, knjiga promoviše ruralni razvoj, ali i rad mladih crnogorskih talenata iz Srednje likovne škole „Petar Lubarda“ sa Cetinja koji su radili ilustracije knjigu, pod mentorstvom Ane Knežević.
Cilj svega toga je podsticanje mašte i povratka prirodi, jer “ukoliko smo samo konzumenti hiljada kanala, a to je jedan veliki švedski sto, djeca u tom slučaju ne kreiraju, već samo konzumiraju nečije tuđe maštarije, pa samim tim nemaju vremena da sami razmišljaju i maštaju”, smatra Vučinić ističući važnost čitanja u djetinjstvu.
“Književnost uopšte, ne samo književnost za djecu, je marginalizovana u posljednje vrijeme, a s druge strane svi se borimo za svaku pročitanu stranu. Mislim da se književnost promijenila od vremena kad sam ja bio đak i kad je današnja srednja generacija gutala knjige velikana jugoslovenske i svjetske književnosti. Naše djetinjstvo su obilježile i igre u parku, odnosno sportovi i čitanje kao jedan nezamjenjivi način ‘trošenja’ slobodnog vremena. Tada nije bilo stotine televizijskih kanala, a društvene mreže koje smo mi koristili do iznemoglosti su bile one košarkaške i fudbalske koje smo tresli i zajedno ih mijenjali kada bi se pokidale. Svi smo mi manje-više bili sportisti i pobornici ne samo Branka Ćopića i Marka Tvena, već i strip junaka poput Zagora, Bleka Stene, Marti Misterije, Alan Forda, odnosno grupe TNT. Sada mislim da smo kao rezultat treninga za tijelo, mozak i maštu izrasli u neke ljude koji znaju da prepoznaju osnovne vrijednosti i mane društva i pojava koje su zapljusnule sve ove naše predjele.
Nažalost, izgleda da su generacije kojima ja pripada bile posljednje kojima je knjiga bila važna u mladosti, a sad imamo neke nove klince koji su od čitalaca postali gledaoci, imamo i globalizaciju osjećanja i kao što jedan moj novi junak iz priče, koja će izaći sljedeće godine, kaže ‘Moćni ekran melje, da li ti imaš tuđe ili svoje želje?’. Današnji pisci imaju pred sobom veliki izazov, a ja mislim da ne može čovjek da bude pisac ukoliko nema želju da na neki način promijeni svijet i da pruži svoj mali doprinos svemu tome”, rekao je Vučinić koji je poznat i po nagrađivanoj ekološkoj trilogiji o puhu Đorđu: „Čudesni svijet puha Đorđa“ i „Puh Đorđe i duhovi triftara“ i „Puh Đorđe u zamci Spiridona Ledenog“.
“Za tu trilogiju je izdavačka kuća ‘Gligorije Dijak’ koja mi je puno pomogla i gospođa Sonja Živaljević, dobila nagradu na festivalu u Kotoru za inovativno-edukativnu praksu. Knjiga obrađuje ekološke teme, a ja sam i kreator koncepta ‘Priroda, djeca, mašta - učimo uz puha Đorđa’ koji promoviše vrijednost prirode i prirodu kao najveću tajnu na svijetu. Taj koncept je promovisan pred više od 7.000 mališana iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine”, kaže Vučinić.
Na pitanje da li se uskoro može očekivati i neko novo djelo on najavljuje “Drvo bez hlada”.
“Ja zaista puno pišem. Završio sam rukopis za novu knjigu ‘Drvo bez hlada’ koja će biti objavljena u Crnoj Gori ili regionu, a koja govori i o karantinu, ali i o prirodi koja može da nas izvuče iz čitave priče o koroni i uništavanju svijeta. Smatram da su mašta i razmišljanje o vraćanju prirodi jedini koji mogu da nam pomognu. Suština je da budemo dio prirode, a ne njeni gospodari”, poručuje on i dodaje da je nedavno objavljena i knjiga “Jabuke u magli”, izdanje Ratkovićevih večeri poezije i “Gligorije Dijak”, u kojoj se nalaze dvije njegove kratke priče - o patuljku koji je volio vjetrove i o lijenom mravu, uz djela još 28 autora.
Važna je i vizuelna ljepota knjige
Žarko Vučinić je istakao i da smatra da knjiga nikada nije predmet koji se jednokratno koristi podsjećajući na to kako su se one ranije čuvale, darivale, pozajmljivale. Kada je u pitanju štivo za djecu on naglašava i neophodnost vizuelnog segmenta, kvaliteta, ilustracija, poveza...
“Znamo u kakvom vremenu živimo i ja zaista želim da kad kupujem knjigu svojoj djeci ili za poklon, ta knjiga, pored normalnog teksta koji može da me zaintrigira, bude i vizuelno lijepa... Znamo da je to prilično skupo, ali ja želim da sve moje knjige i ubuduće budu veoma bogate i na izgled, ne samo tekstualno, jer tako privuku pažnju djetetu i želju da to djelo drže u rukama. U tom smislu mislim da prilike, i u Crnoj Gori, ali i u regionu, mnoge knjige koje su zaista sjajne, ne omogućavaju adekvatnu vizuelnu podršku, kvalitetan tvrdi povez i slično. Žao mi je zbog toga. No, ipak mogu da se nađu autori koji na to gledaju slično kao i ja i trude se da to ostvare. Ja mislim da kad knjigu kupiš, kad je pročitaš, držiš je kod sebe jedno duže vrijeme, a onda je i čuvaš i prenosiš generacijski, kao što sam to ja radio, čuvao ih, ali i dobijao od svojih roditelja”, kaže Vučinić.
Bonus video:
