DISIDENTI ISTOČNE EVROPE (3)

Gdje nije bilo samizdata tu nije bilo ni opozicije

Jugoslavija je bila uspavana i lažnim slobodama drogirana zemlja, a nasljednice njene su to isto (na većem dijelu bivše SFRJ i vazduh je drogiran od političke korupcije), i još nešto više i teže
 

3401 pregleda 1 komentar(a)
Papa Vojtila, Foto: Wikipedia
Papa Vojtila, Foto: Wikipedia

Gvozdena zavjesa posred Evrope, šta to nekoć bijaše?

Anti-ideološko Postmoderno stanje (Jean-François Lyotard: La Condition postmoderne: rapport sur le savoir, Pariz, 1979), napisano na molbu Univerzitetskog savjeta vlade Kvebeka, nije ništa drugo do rezervni položaj zapadne misli. To je prosede za reformu ideja i platforma za evidenciju kapitalističkog stanja u odnosu na predstojeće izazove sa ljevicom. Sporo se odvijao disidentski rad u srednjoevropskom miljeu, gdje sam se osamdesetih školovao, hljeb zarađivao (za ljetnjih ferija, u Parizu, koristeći prednost kursa francuskog franka, koji za češku krunu bijaše car careva, no ni tamo nisam kidao veze sa svojom intelektualnom maticom srednjoevropskom). Informacije iz zapadne kulturne sfere stizale su kako-tako, ali su reakcije kasnile zbog snažne, svudprisutne cenzure. Bio si tu priklješten između čekića i nakovnja.

Nije čudo što kreativna inteligencija danas vezuje Dostojevskog, apostola podzemlja u zatvorskom, podzemlja u psihološkom smislu riječi jače nego ijednog drugog pisca za cenzuru i samizdat. Ako imaš iskustvo, već imaš ideju; iskustvo - zar već nije ideja? Kod Dostojevskog je čitav život ideja. Ljudska sudbina je ideja. On je patrijarh samoizdavaštva (autorska štampa) poznatog pod imenom samizdat.

„Dostojevski je odslužio punu robiju i devet godina bio izolovan iz ruske književnosti... Ovo je primjer iz ruske istorije nečega što danas zovemo samizdat, distribucija necenzurisanog pisanja“ (vidi detaljnije H. Gordon Skilling: Samizdat and Independent Society in Central and Eastern Europe, Ohajo, 1989).

Lyiotard je u kritičkoj orbiti zapadne svijesti evidentirao stanje bez šanse za pomirenje nemjerljivih razlika, zapravo, povratio skepticizam (institutionalization of modern scepticism) sa zaokretom ka ljevici. On je ustanovio da institucionalizacija modernog skepticizma nije eksperiment, da ne vodi konsenzusu za novi (ekonomski) poredak, da je postmoderna, u stvari, kritički revidirana moderna i da dominantni intelekt Zapada počiva u novoj formi socijalnog poretka.

Tu leži najveća zasluga Lyotardovog rada - pogled prema programu ljevice, pažnja usmjerena na prednosti ljevičarskog mišljenja, dok još nije kasno. Najzad, pošta ljevičarskom nasljeđu, ne samo onom u IE, već onom u zapadnom radijusu.

Ovog filozofa je tu, najbolje i najpreciznije, pročitala disidencija u IE, blagovremeno; ovu novu formu čak je promišljala, pisala naporedo sa fukoovskim i liotarovskim skepticizmom.

Samizdat (ilegalna štampa) je bio istočnoevropska forma skepticizma. Nije zaostao ni korak, ni čas za odgovornošću liberalnog mišljenja u zapadnoj žanrovskoj i kulturnoj klimi. Mnogo mu dugujemo - i mi koji znamo šta je značio, i oni koji ne znaju o njemu gotovo ništa.

Zato su u pravu danas oni koji misle da IE, na svjetskom planu, može biti nova forma kulturne egzistencije, da kapaciteta ima i neće razočarati novo doba, kao cjelina, kad kucne čas, uključiv naravno i njen Balkan pod naprednijim režimima od ovih postojećih. Od ovih posvud lopovskih koji pokradoše sve, pa i vlastitu politiku.

Samizdat je bio opozicija komunizmu; gdje nije bilo samizdata, tu nije bilo ni opozicije (jugoslovenski slučaj). Neokomunizam je, doduše, dopustio samizdat, čime je kupio bestidno arčenje javnih državnih dobara iza dimne zavjese. Bacimo letimičan pogled na ulogu laži u društvu koje ne poznaje opozicionu političku praksu, niti opoziciju kao instituciju, prilikom otimačine Trinaestojuske nagrade koju mi je priredio predsjednik Skupštine CG, g. Krivokapić R. sa svojim ansamblom sinekure i hajkom na mene: „Takođe, na dušu ondašnjeg ministra Čelebić g. Gojka se dodaje i sudjelovanje i aktivna uloga u krađi umjetnina sa dubrovačkog ratišta.“

Konsternirao sam se, kad sam pročitao ove insinuacije, jer sam u vrijeme nesrećne dubrovačke anabaze radio u inostranstvu.

„Iste snage - misli se na moju minornost - sprječavaju Crnogorce da, kvazi školskim sistemom, saznaju istinu o svojoj desetovjekovnoj slavnoj prošlosti, o svom državno-pravnom kontinuitetu, o svom izvanrednom kulturno-istorijskom nasljeđu“.

Šta sam ja radio na dubrovačkom ratištu?

Imao sam aktivnu ulogu u krađi umjetnina!

Gdje je građanin GČ bio u vrijeme nesrećne anabaze JNA oko Dubrovnika? GČ je bio u Češkoj, Njemačkoj i Francuskoj svih 366 dana godine Gospodnje 1991, u andergraundu Pariza, Berlina i Praga, posvećen scenskom, što će reći filmskom i pozorišnom radu, o čemu svjedoče probe pozorišnih komada i rad, dokumentovan svakog bogovjetnog dana u mojim tekstovima i knjigama. Kako je GČ mogao istovremeno krasti umjetnine u Dubrovniku i režirati Shakespearea, Botta Straussa, Andreja Makarewitcza, Heinera Müllera na scenana u ovom zemljama?

Samizdat je bio bavljenje političkom i kulturnom istinom. Postoje u životu čovjeka i naroda etape kad se nema vremena za traćenje na očevidnu laž. To je bilo doba samizdata. Samizdat je sugerisao da je život jednog stvaraoca u političkoj krizi prekratak da bi bio posvećen lažima. To ga razlikuje od neokomunizma, klime idealne za laž i pljačku društvenih dobara. Cijena žalosne činjenice što je Jugoslavija bila jedina zemlja u IE bez svog samizdata, stigla je na naplatu, gle ironije, ne u komunizmu nego kasnije u neokomunizmu. Nama.

Poljski talas

Poljsku je zahvatio snažan rebelski duh mnogo prije Solidarnosti, kako kaže Joanna Priebisz (Polish Dissent Publications, 1982). Ova velika, Evropi i crkvi lojalna kultura, iznjedrila je apostatsko pismo odmah nakon što je Milovan Đilas otvorio novu stranicu svjetskog rebelskog pisma.

Sa Poljacima se to dogodilo na početku pedesetih (Leszek Kołakowski).

Poljska je odredila intonaciju i profil disidentskog pokreta decenijama unaprijed, sve do kraja stoljeća. Na ovako kratkom prostoru ostaje, dabome, samo toliko da se ukaže na blijede konture i nacrt jedne ogromne kapije rebelskog pisma, stojeće na ulazu u prostrano književno podzemlje disidentske epohe.

Samo godinu kasnije, dakle u jeku Solidarnosti, Tomas Mianowicz oglašava da u Poljskoj praktično više nema samizdata. „Čitava mreža nezavisnih publikacija bila je stvorena, čitavo jedno čitalačko tržište, čitav jedan sistem distribucije literature, publicistički i akademski radovi - sve to pometeno je cenzurom“ (Index of Censorship, 1983, 24-25).

Poljski Dissent imao je više različitih faza, u različitim okolnostima sa različitim intezitetom i, dakako, više faza drugačije profilisanih u poređenju jedne sa drugom. Najzad, bjehu to faze sa različitom književnom relevancijom. Glavne su tri, prije Solidarnosti: prva, tokom samog ovog pokreta, druga i, napokon, treća. Po mom uvjerenju, književno je najrelevantnija prva, ne stoga što je najduža, već stoga što je najplodnija, što je literarno oblikotvorna u odnosu na ostale dvije i, konačno, što je formirala autore od kojih većih broj srijećemo kasnije a neki su i danas aktivni.

Prve dvije faze, dva talasa hronološki i predmetno su sređeni već 1984.g, sa izvjesnom nedorečenošću oko druge (tada još nesvršene) faze najprije u samizdatu, a potom u knjizi Helge Hirsch (Zabranjene publikacije u Poljskoj, 1976-1983) izdatoj, poput tolikih izvora iz pokreta otpora pod zajedničkim znakom IE, u Kelnu.

Za istu fazu može poslužiti uvid u ozbiljan rad Polisch Dissident Publications: An Annotated Bibliography (Njujork, 1982). O ranijim disidentima pisao je Peter Raina (Independent Social Movements, London, 1981), a o ulozi slobodnog radija za istoriju slobodoumnih ideja toga doba svjedodžba je rad Uncensored Publications Lidije Ciolkosz. U doba kada sam ja čitao svoje tekstove na Radio France Internationale, u Parizu (1983/84.g), ljubaznošću Stanka Cerovića, tada urednika na RFI, poljske Dissent je bio, posle ruskog, najjači u IE a samim tim i u svijetu.

Radio Free Europe Research objavljuje radove u periodu 1978-80.g. O Solidarnosti najviše se može naći na adresu Chris Pszenicki (Polish Publishing, Index of Censorship, 1980-81) i A. Sabbat-Swidlicka (Poland’s Underground Press) te, dalje, u skraćenoj verziji kod Wincenta Wolskog i kod Jaceka Kalabinskog (The Media War in Poland, 1984).

Najzad, Jakub Karpinski je pred kraj osamdesetih objavio opsežnu studiju Poljski intelektualci u opoziciji, problemi komunizma.

Jugoslavija je bila uspavana i lažnim slobodama drogirana zemlja, a nasljednice njene su to isto (na većem dijelu bivše SFRJ i vazduh je drogiran od političke korupcije), i još nešto više i teže - teže u onoj mjeri, u kojoj su prespavale daljih trideset godina, bez plodova koje donosi prava opoziciona svijest.

Zar nisam u pravu - crno na bijelo stoji sledeće u tekstu objavljenom u Pobjedi: „Nagraditi Trinaestojulskom nagradom neke ljude koji su tokom devedesetih odćutali ili sa bitnog državnog mjesta potpomogli negiranje crnogorske nacije i kulture, znači izrugivanje sa suštinom vlastite države“ (D. Đuranović: Ležeća država i uspravni laureati, Pobjeda, 21.jun 2013).

Šta je radio romansijer GČ za tolike godine svog književnog rada?

On je „odćutao i potpomogao negiranje crnogorske nacije i kulture“, kaže ovaj režimski gotovan koji se, izgleda, krmi u boksu, tik do mnogobrojnih boksova u ovoj budžet-patriotskoj opereti.

A šta je odista radio straobalni izdajnik GČ, recimo, g. 1995?

Kreirao je i objavio Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka u 23 toma, što komunističkim glavešinama, gordim cenzorima i udbaškim urednicima ne bi palo na pamet još 50 godina da su vladali - sve na džakovima paruština sjedili, rakiju ljuštili i duvan pušili.

Šta je, po ustima ove udvorice, milenijumska sinteza književnosti i pismenosti na tlu CG?

„Izrugivanje sa suštinom vlastite države“!

Jeretička knjiga

Jeretička knjiga iz podzemnih kanala nazvana je popularno bibula, od karbonskog papira na kom je izrađena, dok je cirkulacija praćena terminom iz druge ruke sa jasnim indicijama o porijeklu i karakteru toga govora o svijetu. Joanna Priebisz navodi da su u periodu prije Solidarnosti bila aktivna najmanje 22 časopisa bibule a postojali su i necenzurisani izdavači (npr. NOWa - Niecenzurovana Oficyna Wydawnicza, koju je uređivao Miroslav Chojecki, Zapis, Robotnik, Krytyka, Res Publica, Spotkania, i toliki drugi, od kojih mnogi štampani u Engleskoj i tajno doturani).

Objavljivano je čak i po 350 ilegalnih knjižnih, uglavnom beletrističkih naslova, a Tygodnik Solidarnoszć izlazio je u pola miliona primjeraka. Solidarnoszć je držala u svom posjedu mrežu od preko 1.000 knjižara (Vidi T. Mianowicz: Unofficial Publishing Lives on, Index on Censorship, 1983).

Gotovo je nemoguće opisati nepreglednu rijeku tematike tih knjiga, navode izvori (izdavač Wezwanie, u prevodu Izazov, objavio je samo 1985. godine 600 naslova). Počelo je objavljivanje poljskih autora u egzilu (Czesław Miłosz i toliki drugi), crkvenih autoriteta... O enormnoj ulozi katoličke crkve u duhovnom životu ove zemlje, na ovako malom prostoru, ne može se kazati ništa osim da je odista enormna - kao kardinal Wyszinski, otac Papiełuszko i dr.

Kad sam pisao roman Ubistvo A. G. W. i gonjenje, tačnije poglavlja o poljskom panu Kiejstutu Wasiłewskom, njegovom mračnom životu u egzilu na Cetinju, u Bajovoj 9 (kuća opisana u Ubistvu nije nikoja drugo, zapravo, do kuća mojih roditelja naspram Zetskog doma), prijateljstvu sa Baćom Karanićem, legionarem, koji je zaorao duboku brazdu u mom prvom romanu, sjećanjima na ’staru dobru Poljsku’, na vrijeme junaštva pod Josefom Piłsudskim, na njegove (njihove!) ’žene i hrtove’, na poljski melos, na ’boju poljske vatre’, na ’ton poljske tragedije’ - bilo je to na jesen 1985. u Pragu - radio sam noćima na tim poglavljima, prevodio sa mojim školskim drugom, Krszystofom Wajlerom, u njegovom „samizdatskom“ ateljeu na Višehradu, ispod crkve sv. Petra i Pavla, u višehradskoj tišini, kakve u Pragu nema nigdje drugo noću.

Satima smo pričali o samizdatu, o katakombalnoj književnosti koja je krijepila poljsku naciju decenijama.

Moj drug je imao bunt u krvi, trpao mi je par puta godišnje Bratniak (ilegalni studentski list iz svog rodnog Gdanjska). Kasnije nam je naš Kiejstut Wasiłewski (Krszystof ga je krstio, kao, uostalom, sve poljske likove u mom ranom romanu), došao oblikovan glatko, kao kakva jeretička statua sa metalnim krvotokom, gospodstveni apostata sa lulom. Krszystof je bio ponosan što pripada poljskoj ljevici, nepokornoj kulturi opozicije i bunta. Iskreno sam ti zahvalan, druže, gdjegod da si, bijah neupućen - ti si me uputio, u sirotinjskim uslovima, ali snažno!

Bog veselio tvoju pustolovnu dušu i u Poljskoj, i van Poljske! (Ovaj tekst čine i predavanja autora o istočnoevropskoj književnosti na Nacionalnom univerzitetu Meksika: Meksiko Siti, semestar 2013/14. i 2014/15)