Grafičar Vidak Radmilović za "vijesti"

Slaviti ženu podrazumijeva slaviti ljubav, život, emociju

Radmilović nakon duže vremena ponovo stvara, a trenutno se nalazi u središtu tri ciklusa. O motivima, umjetnosti i uslovima za stvaranje govori za “Vijesti”
 

5388 pregleda 372 reakcija 2 komentar(a)
Radmilović, Foto: Privatna arhiva
Radmilović, Foto: Privatna arhiva

Nakon duže pauze, crnogorski grafičar Vidak Radmilović ponovo stvara i planira, iako se, kaže, planovi rijetko ostvaruju. No, važno je da postoji želja i stvaralački nagon.

“Radim kao nikad u životu, vjerovatno je da se nataložilo to u meni. Planovi se rijetko ostvaruju, ali radim i na tome... Želim da pripremim ozbiljnu izložbu, dugo nisam bio kući... Naravno, kada se stvore normalni uslovi za to”, najavljuje on u razgovoru za “Vijesti”.

Radmilović je rođen u Podgorici 1978. godine. Završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, smjer grafika u klasi prof. Anke Burić, a specijalističke studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Učestvovao na više kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Imako je nekoliko samostalnih izložbi u Crnoj Gori i regionu, a predstavljao se i na kolektivnim. Već neko vrijeme živi u Beogradu. Na pitanje da li su profesionalni razlozi uticali na to da napusti državu, kaže da nijesu.

“Splet životnih okolnosti. U tom periodu imao sam planove za odlazak u inostranstvo. Sa ove distance raduje me što se ti planovi nijesu ostvarili. Vjerovatno bih imao nešto što danas nemam, ali sigurno ne bih imao ono što imam. Želje, ambicije, prioriteti... Kad sve složim i kad se staloži, zadovoljan sam odnosom imati/nemati”, kaže on na početku razgovora.

Aktivno objavljuje svoja djela na društvenim mrežama, a član je i sve popularnije Kulturne Baze Kunst koja okuplja umjetnike iz različitih branši. Njegov najnoviji ciklus kojim se predstavlja za motiv ima ženu, žensko tijelo, ali i odnos žene i svijeta, a sve to prikazuje jednim drugačijim pristupom.

Tako, dok stvara, umjetnik i istražuje, jednako sebe i neka podsvjesna stanja i promišljanja, kao i okolinu... U svemu tome preovladava akt kao simbol iskrenosti, jedinstvenosti...

“To jeste suština. Ako to što radite ne reflektuje vas i ako taj odraz nijeste vi... Koliko god bio iskrivljen ili upeglan - nije iskren. Nije dobro, to se odmah primijeti, a i osjeti. To jeste problem, generalno, ljudi se trude da budu neko drugi, navlače tuđe kože, tuđe misli, stvaraju projekcije, pritom neshvatajući da time gube svoje ‘Ja’. Izuzetno je nezdravo, posebno za umjetnike”, priča on svoja promišljanja, a mnogo o njegovim djelima govore i nazivi radova.

“Nazivi su, u stvari, neka vrsta pomagala, da posmatraču približi šta se zapravo nalazi pred njim. U tom slučaju, mislim da i nijesu neophodni. Poželjno je da publika doživi i osjeti, da ih navede na razmišljanje, a s druge strane i autoru za formiranje ciklusa i selekciju radova. Dakle, više je praktika, nego lirika... Makar u mom slučaju.

Trenutno se nalazim u središtu tri ciklusa... ‘AngeL’ portreti, kojim težim izraziti sve te unutrašnje senzacije, emocionalne reakcije, psihološki pristup portretu. ‘StMantis’ aktovi koji jesu konstrukcija ženskog tijela, kroz estetiku svojstvenu mom izrazu i likovnosti. ‘MetaMorph’, portreti su bespolne manifestacije, metaforički prikazi svega degradirajućeg i banalnog, čega je sve više, nažalost. Tako da MetaMorph i Angel, ako ih postavimo u cijelinu, čine dualizam - iskonski dualizam, koji je prisutan u svakom od nas”, otkriva Radmilović. On dodaje i da na njegovo stvaralaštvo utiču svakodnevne okolnosti, od ličnih emocija pa do političke situacije...

“To je neminovnost, s tim što uvijek dajem prednost emocijama. Politiku izbjegavam, u što je moguće širem luku, ali ipak negdje se moramo sresti i sa tim glupoštinama. Tad je neophodno primijeniti vakuum i filtere. Neophodna je vještina, ali kad je steknete, mnogo manje je smetnja. Zloupotrebite je! (MetaMorph)”, priča Radmilović.

Za kraj, simbolično i u skladu sa situacijom, poručuje: “Čitaocima bih vrlo rado preporučio skidanje maski pred zrcalom. Nošenje maski u javnosti po sopstvenoj savijesti i preporukama. Hvala najljepša!”.

Suština je iskriviti se u sopstvenom ogledalu

Na pitanje da li je i kako čitava situacija sa pandemijom virusa korona uticala na njega i njegovo stvaralaštvo, Radmilović odgovara da je dobio prostora i vremena da radi ono što najbolje zna...

“Nažalost, fenomenalno je uticala... Dala mi je prostora i vremena da radim ono što najbolje znam i što me čini srećnim. Još veću radost mi predstavlja to što je taj talas zahvatio i sve kreativne ljude. Svjedočim paralelnoj pandemiji, maštovitosti i rukotvorinama, bez opterećenja. Mislim da svima fali tih sitnih radosti”, kaže on.

A kada su u pitanju drugi umjetnici i njihov uticaj na njega, primjećuje da toga i jeste i nije bilo.

“Umjetnici funkcionišu na principu sunđera, svašta upijamo, onda je to potrebno filtrirati, izraziti, projektovati kroz svoje oči, svijest... To je suština - iskriviti se u sopstvenom ogledalu”, dodaje Radmilović.

Najveći izazov su osnovni uslovi za život i rad umjetnika

Umjetnost je odavno odgurnuta i nepotrebna, i to ne samo u Crnoj Gori i regionu, mišljenje je Vidaka Radmilovića.

“To je problem cijele civilizacije. Sve je zasnovano na bjesomučnom profitu i plastici. Poštuju se neki novi ideali... Generacija umjetnika prije nas se obraćala ozbiljnom procentu, mi danas se obraćamo promilima, čak i to što se plasira kao umjetnost, često je industrija, nevješta i lažna. Kratkoročni fol. Afirmacija? Šta to uopšte znači danas... Od strane koga? Neuporedivo više sam sreo kvalitetnih umjetnika koji nijesu ‘afirmisani’ nasuprot prepoznatih i zaglavljenih u sopstvenoj kolotečini. Mislim da smo došli do tog stadijuma kada afirmacija postaje nepoželjna”, kaže Radmilović.

On dodaje i šta je najveći izazov za umjetnika u 21. vijeku, na Balkanu... “Apsurd je, ali je, nažalost, sasvim prisutan taj izazov... To su najosnovniji uslovi za rad i život”, zaključuje Radmilović.

Preporučujemo za Vas