slovenački reditelj za Vijesti

Janežić: Odličnu publiku pravi odlična umjetnost

Pozorišni reditelj Tomi Janežič za “Vijesti” govori o predstavi “Nije to to, studije Fausta”, na čiju premijeru crnogorska teatarska publika još uvijek čeka, komentariše situaciju sa pandemijom, odnos publike i teatra, institucija kulture i kulturnih djelatnika, a ističe i da je politika ušla u svaku sferu čovjekovog života

4768 pregleda 0 komentar(a)
Sa proba: Janežić, Foto: Zetski dom
Sa proba: Janežić, Foto: Zetski dom

Jedna od nekoliko pozorišnih predstava na čiju premijeru crnogorska teatarska publika (ne)strpljivo čeka je komad “Nije to to, studije Fausta” prema tekstu Simone Semenič, a u režiji istaknutog slovenačkog reditelja Tomija Janežiča. Iako je predstava premijerno odigrana 7. jula u Sarajevu, pa zatim imala i maestralna izvođenja u Beogradu i Subotici, Kraljevski teatar na Cetinju još uvijek nije raširio svoje zavjese, usljed nepovoljne epidemiološke situacije, ali i mjera koje do danas ne predviđaju uslove koji bi omogućili izvođenje pozorišnih predstava...

Reditelj je “Vijestima” kazao da je njegova namjera bila da u ovom komadu, kao i uvijek, uvede cijelu ekipu u neke nove formate, nešto što već ranije nisu obrađivali, da postavi nove izazove, kako ansamblu - tako i sebi. “Vijesti” su razgovarale sa cijenjenim Janežičem, a komunikacija se odvijala u pauzama između proba za njegove nove projekte, pa i tokom predaha, koliko ga je reditelj imao.

“Sam naslov ‘Nije to to’ odnosi se na grešku u stvaranju. U biti, to je pitanje koje je mene od početka najviše uzbuđivalo, nijesam znao kako mu prići, a to je, s obzirom na to da pojmovno artikulišemo smisao našeg postojanja i naše umjetnosti i traume koju proživljavamo, i kroz priču one se artikulišu i one dobijaju tačku, postavlja se pitanje - Da li neke stvari ne trebaju dobiti tačku? Da li neke stvari trebaju ostati nepojmljive? Da li iz nekih stvari ne bi trebalo praviti priču, jer onda kad smo je napravili, nekako smo sebe oslobodili nečega. Da li bi trebalo da sebe ne oslobađamo nekih stvari?”, rekao je on ranije opisujući predstavu.

Pored režije, Janežič za ovaj komad potpisuje i dramaturgiju, dizajn zvuka i svjetla, što predstavlja poseban element ovog komada pružajući tako jedinstveni pozorišni spektakl..

Koprodukcija “Nije to to”, koja prvi put povezuje institucije kulture iz tri zemlje regiona - Bosne i Hercegovine (Sarajevski ratni teatar - SARTR), Crne Gore (Kraljevsko pozorište Zetski dom) i Srbije (Beogradsko dramsko pozorište - BDP), kao i Međunarodni teatarski festival MESS, pripremana je u posebno izazovnom periodu, u jeku virusa korona, kada je čitavo čovječanstvo očekivalo da će pošast nestati zajedno sa ljetnim temperaturama. Ipak, neka igranja su se desila, a pored premijernog u SARTR-u, te BDP-u i MESS-u, izvedena je i na Međunarodnom regionalnom festivalu savremenog pozorišta “Desiree”.

Janežič
Janežičfoto: Ziga Koritnik

Janežič je nastavio svoj rediteljski angažman nakon ove predstave, jer teatri i umjetnici širom Evrope ne čekaju, već stvaraju, pa su, uslovljeni raznim okolnostima, neke od proba održavane i onlajn. Nesumnjivo je da teatarski rukopis jednog od najboljih savremenih evropskih reditelja obećava mnogo, a i on sam kaže da se nada da će se uskoro stvoriti uslovi za igranje i u Crnoj Gori.

Tomi Janežič je kao teatarski reditelj tokom posljednjih godina režirao u nacionalnim, gradskim i raznim drugim pozorištima i nezavisnim produkcijama, a predstave su mu gostovale po čitavoj Evropi. Iako je poznat po višesatnim projektima, “Nije to to, studije Fausta” traje znatno manje, a i po drugim karakteristikama se razlikuje od onoga što je Janežič do sada radio. Čuvena pozorišna, televizijska i radio rediteljka, teatrološkinja i redovna profesorica gl,ume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Ognjenka Miličević, kazala je za Janežiča jednom prilikom da je “jedan od rijetkih istraživača glumačke igre danas u Evropi”, a i mnogi drugi teatarski eksperti i kritičari su iznosili samo pozitivne ocjene njegovog rada. Diplomirao je 1998. i magistrirao 2001. godine na ljubljanskoj Akademiji za teatar, radio, film i televiziju, a dodatno se usavršavao u Sloveniji i u svijetu. Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja.

Janežič za “Vijesti” govori o predstavi, ali i o odnosu publike i teatra, institucijama kulture, te ističe i da je politika ušla u svaku sferu čovjekovog života, od dnevnog boravka, preko spavaće sobe, pa tako i do pozorišta.

Iako je ranije najavljena, sada se već može reći da se ne zna kada bi predstava “Nije to to, studije Fausta” mogla imati crnogorsku premijeru. Ipak, ona je igrana u regionu, pa mislim da je to, za sada, dovoljno da Vas pitam kakvi su Vaši utisci, kako ste zadovoljni cjelokupnim procesom, a posebno uzimajući u obzir specifičnu situaciju u kojoj se svijet našao, pa tako i pozorište i umjetnost, sa pandemijom virusa korona?

Imali smo sreću da smo predstavu mogli da završimo. To je za mene, a vjerujem i za sve koji učestvuju, posebna predstava. Ona, a i sâm rad, upisali su se u mene kao dragocjeno iskustvo. Predstava je u ovakvim okolnostima imala i svoja prva gostovanja na festivalima Mess i Desiree. Nažalost, ni u prvom ni u drugom slučaju - a ni u slučaju premijere u Beogradu - nijesam mogao da budem tamo sa ekipom zbog proba u Litvaniji i zbog gostovanja jedne druge predstave, postavku smo scenograf Branko Hojnik i ja vodili preko interneta, a probe su takođe tako održane.

Ranije ste kazali da ste tražili, a čini mi se i postigli, drugačiji format predstave, sa jednim od akcenata i na likovnim/prostorskim sredstvima. Rekli ste i da je u pitanju lična predstava, ali i predstava napravljena za gledaočevu kontemplaciju, za njegove asocijacije i fantazije... Kombinujući sve ove elemente, šta je (bio) Vaš cilj da predstavite na sceni ili da pružite publici?

Kao što ste rekli: predstava je napravljena za gledaočevu kontemplaciju, asociacije, fantazije. To želi predstava da pruža publici.

“To je i predstava o svijetu ili o kraju svijeta, o pozorištu i o rušenju pozorišta... Ali prije svega, tu ima svega što gledalac o njoj vidi i u njoj doživi”, još je nešto što ste kazali o ovom komadu... Da li nešto njome poručujete, šta govorite gledaocu ili koja pitanja postavlajte?

Postoje predstave koje sam radio i o kojima bih mogao satima da pričam. Ali ovo nije predstava te vrste. Nešto poput slike: slika govori sama za sebe, govori na način koji je teško artikulisati riječima. Oko ove predstave sam stalno u dilemi šta ima, a šta nema smisla reći. Mogu reći da je ovo i predstava o predstavi, pa i predstava o stvaranju, predstava o ubijenoj djeci, predstava o zaklanoj ženi, predstava o pretučenoj majci, predstava o eksperimentima (nad) ljudima, predstava, u kojoj su pepeo i dim i leptiri i disko kugla, to je predstava o 1994, predstava o Sarajevu, o Japancima u Kini u Drugom svjetskom ratu, o kompozitoru umjetniku zločincu, predstava o madrigalima, o američkoj seriji, o balonima, crvenim stolicama, biljkama, o porodilištu, o rađanju, o kolu koje se pleše… Predstava je jedan nerazrješiv, nepojmiv puzzle kao što je to naše postojanje. Ako u predstavi postoji pitanje, onda se ono svakako tiče ljudskog nasilja.

Koliko se predstava uklapa u okolnosti savremenog života i čovjeka?

Ne znam šta u tom slučaju znači uklapati se... To je predstava koja je nastala u 2020. godini, počela je da nastaje u velikoj mjeri u periodu dok još niko od nas nije slutio kakva će to godina biti. U nekom smislu ona je nagovještavala i to što je dolazilo. Sigurno je kasnije ova godina uticala na to kakva je predstava sada. Predstavu smo završili u junu...

Kako sve društvene, ekonomske, političke okolnosti utiču na pozorište i na bavljenje teatrom, što generalno, a što kod Vas lično? Zavisi li pozorište od tih okolnosti van teatarske kuće i na koji način?

Sve utiče i na pozorište i na mene. I naravno da zavisimo od svih tih okolnosti. Te okolnosti nas i definišu. Ali istovremeno imamo i slobodu - ili barem želimo tako da mislimo - da se za sve sami opredjeljujemo. Pitate na koji način zavisi pozorište od društvenih, ekonomskih, političkih okolnosti... Da li je moguće misliti pozorište van tih okolnosti?

Čini li Vam se da je politika ušla u pozorište (makar kada je region u pitanju), što kada je repertoar u pitanju, angažovanost predstava, izbor direktora, djelatnika uopšte i slično...?

Janežić
Janežićfoto: Jaka Varmuz

Dnevna politika nije ušla samo u pozorište, ona je ušla u svačiji dnevni boravak, pa i u spavaću sobu i to ne samo u regionu. Ali ako me pitate o političkim pritiscima, recimo, vladajućih političara na umjetničko rukovodstvo nekog pozorišta, o cenzuri, nepotizmu i sličnom, teško mogu da vam odgovorim pošto sâm nijesam na takvoj poziciji. Pretpostavljam da to zavisi od pozorišta do pozorišta, od države do države. I svakako - zavisi i od integriteta umjetničkog direktora. Suvišno je reći da me sve navedeno odbija, i na samu pomisao.

Kakav je odnos publike i teatra danas, da li i šta fali na toj realiciji, prema Vašem mišljenju?

Publika nije jedna jedinstvena stvar. Postoje razne publike. Publika u širokom smislu je čitavo društvo, u najširem je to čovječanstvo. Publici ništa ne fali. (Ona je kao činjenica.) Možda fali umjetniku ako to ne razumije. Umjetnost postaje umjetnost kada je kao takva prihvaćena. To ne znači da se svaka umjetnost treba po svaku cijenu svidjeti svakome. (Ona pronađe svoju publiku, publiku za koju je napravljena.) Da li postoji dobra i loša publika? Postoji, i te kako. Svugdje. Odličnu publiku pravi odlična umjetnost (a ne obrnuto).

A kakav je odnos savremene publike i savremenog teatra? Šta u pozorištu znači “osavremenjivanje”?

Ne znam šta znači “osavremenjivanje”.

Kakva je uloga kulturnih/političkih institucija kada je pozorište u pitanju?

Država postoji zbog društvenog konsenzusa oko određenih vrijednosti. Svakako gajim simpatije prema državama u kojima su umjetnost i kultura prepoznate kao društvene vrijednosti koje ne bi trebalo da se prepuste isključivo zakonima tržišta. Te simpatije ne gajim kao umjetnik koji bi se plašio da njegova umjetnost ne bi preživjela u sasvim privatizovanom svijetu, već zbog razumijevanja dobrobiti državnog podržavanja kulture za čitavo društvo. Tamo gdje ta podrška ne postoji - umjetnost postaje ekskluzivna i većini nedostupna. Desi se nešto vrlo slično kao u slučaju zdravstva i školstva. Do odličnog zdravlja, odlične edukacije i odlične umjetnosti pristup imaju samo oni koji sebi mogu to da priušte. Dostupnost zdravlja, edukacije i umjetnosti trebalo bi da je ljudsko pravo, a ne stvar ekonomskog statusa.

Za državne institucije uopšte - dobro je ako shvataju zašto postoje. Ministarstvo za kulturu, na primjer, postoji zbog kulture, a ne kultura zbog ministarstva. Nekada, možda čak veoma često, može da se desi ta paradoksalna inverzija.

Kritičari Vaš rad opisuju kao “pronicljivo zadiranje ispod površine”. Kakvom teatru težite, a kakav preferirate? Postoji li i šta je misija teatra?

Suštinski je oduvijek ista. Ne stvaramo umjetnost (i ne gledamo umjetnost) da bismo vidjeli realno, odnosno moguće, već nemoguće i nerealno. Drugim riječima: umjetnost nešto uzme da bi to promijenila i tu promjenu utisnula u svijet. Najuzbudljiviji, najzanimljiviji, najdublji, najzabavniji i tako dalje, na primjer, takvi likovi ne postoje u životu. Oni su kreacije. Oni su sredstva, strategije, da bi se artikulisao neki problem. Recimo, umjetnost će slugu da napravi pametnim, snalažljivim, kreativnim, a gospodara (u poziciji moći) će pretvoriti u suprotno. Čemu? Jer ta fantazija pruža društveno zadovoljstvo. Umjetnost oduvijek postoji da bi se borila sa realnošću, ona ukazuje na naše probleme sa realnošću tako što služi našim fantazijama i željama, kojih možda nismo ni svjesni. Zato može umjetnost da nas preuzme! Umjetnost želi da vjeruje u alternativu, želi da vjeruje u mogućnost promjene. Ona čovjeka i svijet u kreaciji mijenja slobodno, jer želi da vjeruje da je ta promjena moguća i u životu.

Koji su najveći izazovi sa kojima se pozorište suočava danas, iz Vaše vizure? A koji kada su u pitanju reditelji, glumci, dramaturzi, scenaristi i drugi...?

Nemoguće je to generalizovati, pošto postoji toliko različitih priča. Ne samo u čitavom svijetu ili na jednom kontinentu ili u jednom regionu, već i u jednoj državi, jednom gradu, pa i u jednom samom pozorištu. Izazovi nijesu i ne mogu da budu opšti. Nekom pozorištu ili pojedincu potrebno je nešto, nekom drugom nešto sasvim drugo, možda potpuno suprotno i sve to se kroz vrijeme menja. To ne znači da ne mislim, ne znači da je dobro, da razmišljamo o tome šta je svima nama potrebno.

Kakvi su Vaši planovi za dalje? I imate li ideju o tome kada se može očekivati premijera ovog komada u Crnoj Gori?

Nedavno smo morali da prekinemo rad u Malom državnom pozorištu Vilniusu gdje smo bili par nedjelja do premijere. Sa novom godinom počinjemo i rad u Narodnom pozorištu u Oslu. Što se tiče crnogorske premijere predstave “Nije to to”, još se, mislim, ništa ne zna.

Korona me je podstakla na promišljanje prošlosti

Kako gledate na ovu situaciju sa pandemijom, da li je i kako uticala na Vaš angažman? Da li Vas je podstakla na promišljanja o čovječanstvu u 21. vijeku, motivisala na neka nova autorska istraživanja…?

Naravno da je situacija uticala na mene. Pomjeranja projekata, rad onlajn, probe i rad u pozorištu u sasvim drugačijim okolnostima, prekidi proba, teškoće u mobilnosti, testovi, izolacije i slično - sve to je postala svakodnevica. Nije me to toliko podstaklo na promišljanje budućnosti koliko me je podstaklo na promišljanje prošlosti - na razdoblja kroz istoriju kada su se ljudi našli u sličnim izazovima. Teško je misliti o budućnosti pošto je ona neizvjesna. I naravno, mnogi ljudi - pa nekada i ja - reagujemo na nove okolnosti spontano i kreativno. Zato me je to novo stanje svakako i motivisalo na razne kreacije uživo preko interneta koje se inače ne bi desile. Napravio sam jednu vrlo malu onlajn predstavu “Koža”, a u okviru Studia kojeg vodim produkovali smo, između ostalog, i jedan uzbudljiv rad u kojem sudjelujem samo kao umjetnički saradnik.

Preporučujemo za Vas