Grafičarka i profesorica Fakulteta likovnih umjetnosti za Vijesti:

Vesna Bošković: Šta da očekuje čovjek koji ruši prirodne zakone

"Najveću prednost našeg društva upravo vidim u razvoju države kao ekološke, iako možda nije tema ovog razgovora ali i to je dio kulture, obavezni smo razvijati tu svijest kod građana, jer je to budućnost cijelog čovječanstva"

4150 pregleda 108 reakcija 1 komentar(a)
Vesna Bošković, Foto: Privatna ahriva
Vesna Bošković, Foto: Privatna ahriva

Pored zdravstvenih radnika koji su (super)heroji današnjice, kulturni djelatnici i prosvjetni radnici igraju neke od glavnih uloga u filmu koji je počeo 2020. godine i još uvijek traje, a čiju radnju režira pandemija virusa korona koja kao da opominje ljudski rod 21. vijeka.

Umjetnici i prosvjetari su tu da nadomjeste program za koji su mladi uskraćeni, koliko je to moguće i na način na koji bi to bilo ostvarivo, kaže u razgovoru za “Vijesti” grafičarka i profesorica Fakulteta likovnih umjetnosti mr Vesna Bošković. Ona je podsjetila i na jednu od svojih ranijih izložbi za koju smatra da je, na neki način, i predvidjela čitavu situaciju, a svemu je doprinijelo udaljavanje čovjeka od prirode.

“Imam potrebu da podsjetim na moju izložbu u Dvorcu Petrovića ‘Sve je satkano od svjetlosti’ iz 2016. godine, a vezana je za trenutnu situaciju. U pitanju je jedna od instalacija ‘Nova religija’, čiji elementi digital printa, nalijepljeni na svijetleće kutije, asociraju na četiri prozora Windowsa, koji formiraju krst i najavljaju eru digitalizacije. Iznad simbola Windowsa nalazila se scena ‘Stvaranja Adama’ gdje se samim stvaranjem čovjeka grijeh već najavaljuje. Svijetleća instalacija na podu je bila ujedno i jedini izvor svjetlosti u galerijskoj prostoriji. Najveća frustracija današnjice, koju dišemo, je protok interneta. Čovjek je zarobljen, potpuno kontrolisan i udaljen od prirode kojoj pripada. Svako udaljavanje čovjeka od prirode je ujedno udaljavanje od samoga sebe i duhovnog razvoja (dodajte tome i nebrigu i uništavanje prirode). Ne treba se čuditi pojavljivanju pandemije, ona skoro da se mogla i naslutiti u ovom isključivo materijalističkom svijetu. Odnos čovjeka prema čovjeku doživio je kulminaciju u negativnom smislu. Na toj izložbi, kroz druge instalacije i tekst, napomenula sam da će priroda imati odgovor na sve to. Nažalost, to se i dogodilo. Prirodni zakoni objašnjavaju savršenstvo prirode i njihovo funkcionisanje, sklada, konstrukcije. Ne znam šta može čovjek očekivati ako svojim djelima ruši takve zakonitosti. Valjda ćemo poslije ovog iskustva sa pandemijom osvijestiti vrijednosti koje idu u prilog prirodi i samom čovjeku”, priča Bošković “Vijestima”.

Iako sve djelatnosti ispaštaju usljed kovida-19, pitanje je dokle čovjek može stići ukoliko se i obrazovanje i kultura potčine pošasti, posebno ukoliko znamo da bolje hrane za ljudski duh i dostojanstvo skoro pa i nema. Bošković pandemiju doživljava i kao opomenu da je vrijeme da se čovjek počne živjeti s mišlju o prirodi.

“Najveću prednost našeg društva upravo vidim u razvoju države kao ekološke, iako možda nije tema ovog razgovora ali i to je dio kulture, obavezni smo razvijati tu svijest kod građana, jer je to budućnost cijelog čovječanstva. Pandemija je opomena koja nameće dužnost da poštujemo sve prirodne norme, gdje je čovjek, iako i sâm dio prirode, pokazao da je najveća kočnica u tom procesu. Zato smatram da pored radnika iz kulture i prosvjetari na svim obrazovnim nivoima imaju glavnu ulogu u misiji da se nadomjeste svi nedostaci u ovom periodu tako da posljedice budu što manje po društvo. Mislim da su djeca i omladina najosjetljivija i najugroženija grupacija, jer mladi nose energiju koja ne prepoznaje ograničenja i koja je po prirodi buntovna, ne trpi vremenske selekcije i restrikcije, pa i kada su nametnute svima u svijetu”, ističe ona.

Planeta se našla pod maskom, a distanca čovjeka od čovjeka postaje jedino rješenje da sačuvamo svoje bližnje i sebe. Takve mjere se nalažu iako nijesu svojstvene ljudskoj prirodi i neminovno je da ostave posljedice.

“Generalno, cijeli svijet se nalazi u istoj situaciji zapitanosti - kako u ovoj atmosferi i u ovim uslovima istrajati i omogućiti normalno odvijanje života. Bez obzira na to što smo mala zemlja i društvo u razvoju - na neki način smo se snašli. Primjenjuju se prakse koje su poznate i ostatku svijeta. Veliki broj događaja je organizovan onlajn putem, sve sa ciljem da se održi interesovanje publike i da se plasira sadržaj koji je duhovna hrana čovjeku, te da ga ponudimo svim građanima, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo. Nivo kvaliteta i sadržaja ne može biti isti kada se on prenosi putem bilo kakvih medija, jer je velika razlika imati direktan kontakt sa umjetničkim djelom, radom i rezultatom, u odnosu na to kada ga vidite u novinama, na internetu, video snimku, ali moralo se prevagnuti u ime interesa, upravo duhovnog...”, ocjenjuje Bošković.

Iako je svima bila teška i izazovna, njoj je možda prethodna godina donijela ponajviše iskušenja, ali je sve to kanalisala kroz dodatni rad, trud i napor, bilo u umjetnosti ili prosvjeti gdje je bilježila uspjehe i pozitivne kritike. Dobitnica je priznanja Univerziteta Crne Gore za “poseban doprinos u razvoju naučnoistraživačkog, stručnog i umjetničkog rada i međunarodnom pozicioniranju Univerziteta”.

Njen rad je našao svoje mjesto na jednoj od najdugotrajnijih međunarodnih izložbi grafike u svijetu danas, Međunarodnom bijenalu grafike 2020. na Tajvanu (o čemu su “Vijesti” ranije pisale), a selektovana je i za jednu od najstarijih smotri u Crnoj Gori - Crnogorski salon 13. novembar na Cetinju, po pozivu selektora Petra Ćukovića, autora izložbe, a pod nazivom “Noć u Crnoj Gori i druge priče”.

Na prestižnom Salonu na Cetinju predstavila se instalacijom “Stvarno i moguće”, a temu je doživjela kao dijalog sa Lubardinom slikom “Noć u Crnoj Gori”.

“Ova izložba je u meni probudila izuzetno jaka osjećanja kako prema Lubardinom djelu, ali i u samom doživljaju teme ‘Noć u Crnoj Gori i druge priče’. Na izložbi sam se predstavila instalacijom ‘Stvarno i moguće’. Izložba se izdvojila svojim kvalitetom i sadržajem, međunarodnim karakterom, a imajući u vidu da je Salon ugostio svjetski poznate umjetnike poput Olega Kulika i Sergeja Bratkova, kao i naše uvažene crnogorske likovne stvaraoce, mislim da je 42. Salon bio možda i najznačajniji do sada”, rekla je Bošković. Za njenu instalaciju Ćuković je istakao da predstavlja razgovor dva univerzuma koja svaki čovjek nosi.

“Polazeći od lokalnog običaja, od noćnih bdjenja, ili sjedjeljki, svoju instalaciju ‘Stvarno i Moguće’ (The Real and the Possible) Vesna Bošković, koristeći temeljne simbole, poput kocke i kruga, tradiciju ‘prevodi’ u razgovor dva univerzuma, onog unutrašnjeg u čovjeku i onog spoljašnjeg, kosmičkog”, zapisao je Ćuković u propratnom katalogu.

Bošković je “Vijestima” kazala da joj je tema bila dodatno bliska jer ono što je proživjela u prethodnoj godini korespondira sa temom.

“Bdjenja, mentalna tumaranja, moj rad se odnosi na budnost, a materijali i prisutni elementi rada dali su jednu posebnu zvučnost ‘stvarnog i mogućeg’... Svako umjetničko djelo potiče iz potrebe autora da prenese akumuliranu energiju autentičnih misli i osjećanja, jedna vrsta transformacije energije, koja oživljava djelom. Moji radovi su odraz mojih pobjeda, osvjedočenih slabosti pred gubicima, kojih je bilo mnogo u prethodnom periodu, a čovjek je uvijek tražio odgovore na takva pitanja u procesu prihvatanja. Tako mi je i tema ‘Noć u Crnoj Gori i druge priče’ bila veoma bliska jer je niz neprospavanih noći bilo za mene, u Crnoj Gori”, s tjeskobom priča ona i dodaje da je u propratnom katalogu Salona zapisala simboliku svog djela.

Sa druge strane, za priznanje UCG kaže da je posebna vrsta satisfakcije nakon uloženog truda, ali nije njen cilj, niti kao stvaraocu niti kao profesoru. “Moram priznati da koliko je mene lično obradovalo priznanje, toliko sam bila ponosna na sve kolege sa UCG. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da se atmosfera mijenja i da posljednjih godina svjedočimo napretku Univerziteta na skali pozicioniranosti svjetskih univerziteta, što je i najbolji podsticaj za naučne i umjetničke poslenike ove institucije“, rekla je ona.

Kao zaključak ističe da se nada da će se kriza izazvana pandemijom riješiti, a time bi se olakšala i mogućnost djelovanja umjetnika i otvorile bi se brojne izlagačke mogućnosti...

Kada su planovi u pitanju - sa kolegama sa modula Grafika radi na povratku tog studijskog progama, za šta očekuju i podršku ostalih kolega sa FLU, podsjećajući da su studenti Grafike do sada ostvarivali značajne rezultate na internacionalnom i nacionalnom nivou i doprinosili ugledu FLU.

“Taj studijski program će biti osavremenjen, osvježićemo projekte na kojem su radile starije kolege, a koji već decenijama čekaju na realizaciju”, dodaje ona… Pored svega toga, Bošković ističe da će se i u 2021. truditi da učestvuje na relevantim izložbama i u državi, ali i u inostranstvu.

Prihvatanje je prvi korak budnosti

“Vijesti” prenose šta je o svom radu “Stvarno i Moguće” Bošković zapisala u katalogu 42. Salona na Cetinju.

“Noćni sjednici, bdjenja, razgovori, dijalozi, monolozi, imaju drugačije značenje dok noć kaplje svoje minute, sate pred licima budnih bića. Mentalna, noćna tumaranja, zapitanost želja i njihovih ostvarenja, ostavljaju prostor za promišljanja i lični razvoj. Kocka je simbol zemlje, ona predstavlja fizičku postojanost, simbol prostora, dok je krug simbol konstantnog kretanja, beskonačnosti, jednote, kao i simbol neba. Kvadrat i krug su jedina geometrijska tijela koja se mijenjanjem samo jedne dimenzije srazmjerno uvećavaju ili umanjuju, baš kao i noćna bdjenja. Kocki se takođe pripisuju i natprirodne moći u kojoj obitava parče kosmičke geometrije. Prihvatanje je prvi korak budnosti, interakcija sa spoljašnošću i najprirodniji tok energije koje često nismo svjesni. Prazna kocka, građena od magličastog stakla, poziva na postojanje žive praznine, a njeni zvuci noću poprimaju intenzivniji ton. Naslon stolice, koja boravi u kocki simboliše oslonac i pruža udobnost, upućuje nas na razmišljanja o skladu postojanosti prirode sa kojom se sjedinjujemo. Sjedalni dio stolice je najupečatljiviji element rada koji se oslanja na magličastu kocku”, piše ona i dodaje da su stolice rađene po mjeri čovjeka, u radu istaknute kao mjesto ličnog preispitivanja...

“U crnogorskoj kulturi postojali su običaji bdjenja nad pokojnicima, drevni ritual njihovog ispraćanja na vječni počinak. Sada su to druženja ljudi koji su bili bliski pokojniku. Rez stolice stolicu lišava bilo koje vrste udobnosti, a krug, kvadrat, kocka bivaju jedini oslonac i jedini odgovor”, objašnjava Bošković.

Preporučujemo za Vas