Mlada harfistkinja, prva u Crnoj Gori, Milica Kankaraš, priprema se ovih dana za kvalifikacije za drugu etapu svjetskog takmičenja u sklopu festivala keltske harfe “Arpademia”.
Zbog epidemiološke situacije izazvane pandemijom virusa korona, takmičenje se ove godine održava u onlajn formatu, što mladoj muzičarki i profesorki harfe ide zna ruku.
Ocijenjena visokom ocjenom međunarodnog žirija sredinom januara je saznala da će u drugoj etapi u njenoj kategoriji (do 30 godina) stati na megdan dvjema harfistkinjama, iz Sjedinjenih Američkih Država i Italije. Pored toga što je ovo prilika da muzičari svjetskog ranga procijene njeno znanje, rad i talenat, Kankaraš jednako stiče međunarodno priznanje i ugled.
Ona u razgovoru za “Vijesti” prenosi kako teku pripreme za narednu fazu takmičenja, koliko je zadovoljna podrškom koja joj je ukazana, objašnjava i kako svako može doprinijeti njenom uspjehu u ovom takmičenju, ali sumira i situaciju onlajn nastave kada je muzička škola u pitanju...
Za početak, koji je kriterijum selekcije i način takmičenja, s obzirom na to da je u pitanju onlajn forma?
U propozicijama takmičenja se nalazi lista kompozicija za prvu etapu svake kategorije. Sa te liste birate dva djela koja ćete izvesti, s tim što jedna kompozicija mora biti od italijanskog autora. Za drugu etapu se bira program po slobodnoj volji i ta djela se moraju navesti u aplikacionoj formi. Kada video zapisi druge etape budu dostupni, u aprilu, započinje proces ocjenjivanja koji, pored ocjene međunarodnog žirija, obuhvata i broj lajkova koji su dati za videa kandidata. S obzirom na to da čak 30 odsto završne ocjene čini i broj lajkova - prvo mjesto od nas tri će dobiti ona koja bude imala najviše lajkova na svoja dva videa. U najgorem slučaju - ja sam već na trećem mjestu. Kada pošaljem video za drugu etapu pitaću žiri ovog festivala/takmičenja da li će uzeti u obzir činjenicu da Crna Gora sa svega pola miliona ne može da se mjeri sa Amerikom i Italijom koje imaju na stotine miliona stanovnika zajedno, odnosno da li će se rukovoditi principom proporcionalnosti prilikom računanja broja lajkova za završnu ocjenu.
Koliko je i zbog čega izazovna keltska harfa?
Takmičenje se odnosi baš na akustičnu keltsku harfu. Moja stara keltska harfa nema mogućnost za neke od novih muzičkih efekata, pa sam prvu etapu snimila na školskoj harfi. Nosila sam masku jer smo u obavezi da ih nosimo u školama, iako nemamo simptome kovida-19. Za svaki slučaj, na pet minuta sam skinula masku i napravila rezervni snimak, a nakon toga sam dezinfikovala harfu. Ispostavilo se da je potreban snimak na kojem se vidi lice. Dakle, u tom smislu mi je bilo zahtjevno jer sam kod kuće radila na mojoj velikoj, pedalnoj harfi i posle časova bih iskoristila vrijeme da radim na školskoj keltskoj harfi.
Ovo je još jedno u nizu onlajn takmičenja u svijetu, a sve zbog pandemije. Šta su prednosti, a šta mane takvog načina organizovanja događaja u današnjem trenutku?
Prednost onlajn takmičenja je što mi umjetnici koji nemamo novca za putovanja možemo da učestvujemo i prezentujemo svoj rad i razmijenimo mišljenje sa nekim od najvećih autoriteta iz naše oblasti. Da se ovo takmičenje održavalo uživo u Italiji, ja ne bih mogla učestvovati jer država ne daje podršku umjetnicima koji nijesu simpatizeri vladajuće partije/koalicije. Nadam se da će se ta ružna praksa uskoro prekinuti.
Naravno, ništa ne može zamijeniti neposredni ljudski kontakt i to je najveći minus svih ovih onlajn događaja.
Imajući u vidu da je u pitanju svjetsko takmičenje, te da osim toga što predstavljaš sebe, reprezentuješ i državu, kako si se pripremala?
Nažalost, nisam dobila podršku koju sam očekivala. Nisam dobila ni podršku Ministarstva kulture iako sam imala pozivno pismo da učestvujem u jednom od najznačajnijih harfističkih festivala svijeta, HarpMasters, niti sam dobila podršku da postanem sertifikovani muzikoterapeut - harfista. O drugim koncertima koje sam predlagala, a odgovoreno mi je ćutanjem, ne želim ni da pišem. Pritom, na desetine hiljada eura su na konkursima Ministarstva kulture dobijali ljudi koji nemaju ni umjetničku akademiju.
Međutim, iako mi je ignorisanje, nepoštovanje i neznanje takozvanih nadležnih onemogućilo da zaradim novac i da odem na seminare i festivale, ja sam iskoristila sve što sam mogla pronaći na internetu. Slušala sam druge harfiste, čitala njihove blogove i svakodnevno vježbala.
Na kraju sam doživjela da moj kvalitet i rad prepoznaju vrhunski harfistički kompozitori i izvođači koji čine međunarodni žiri Arpademia festivala i takmičenja.
Kad si već spomenula, da li je država pokazala pažnju prema umjetnicima u ovim okolnostima i u čemu se to ogleda?
Država je do sada pokazala da brine samo o umjetnicima koji su ili članovi ili simpatizeri vladajuće partije/koalicije. U prilog tome ide i spisak takozvanih zaslužnih kulturnih radnika kojima je neko, po nepoznatim kriterijumima, dodijelio taj status. Oko 45 tih kultunih stvaralaca, pored penzije ili plate, prima i taj dodatak od 800 do 1000 eura mjesečno. Smatram da je to jedan od najočiglednijih oblika korupcije težak više od 36 hiljada eura mjesečno! Naime, većina tih zaslužnih kulturnih stvaralaca nije godinama stvorila nijedno novo umjetničko djelo, niti su inicirali neki novi festival ili sličnu manifestaciju, ali zato istupaju javno samo kada treba da se brani interes Demokratske partije socijalista ili ćute - kao gotovo svi akademici Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, neki od njih su i akademici tako da ubiraju duple benefite. Isti ti istaknuti kulturni stvaraoci ne mogu kao razlog tog prihoda navesti da im je baš taj novac potreban za finansiranje njihovih materijala, slikarskih, književnih... Ako sam ja od prosvjetarske plate pod kreditom mogla da uštedim novac da kupim odgovarajući snimač za harfu, žice, note i uspjela da se plasiram na svjetsku umjetničku scenu iz moje branše, onda i ta gospoda mogu isto to postići bez tog dodatka, pod uslovom da imaju kvalitetne ideje. Prema tome, s punim pravom pozivam njih (ili državni organ koji je za to nadležan) da se taj novac usmjeri u Fond za mlade talente Crne Gore. Ovakav fond će mladima omogućiti da se usavršavaju na inostranim seminarima i da učestvuju na festivalima i takmičenjima, a sa 36 hiljada eura mjesečno bismo mogli da imamo fantastične rezultate.
Inače, imali smo i Nacionalni savjet za kulturu koji apsolutno ništa nije uradio da se riješi pitanje statusa slobodnih umjetnika odnosno da im se pomogne u pravom smislu te riječi.
Kako je čitava situacija sa koronom uticala na tvoj angažman, muzički i stvaralački, ali i pedagoški?
Pandemiju, odnosno lockdown, iskoristila sam da se posvetim radu na nekim kompozicijama za koje ranije nisam imala vremena i da pročitam neka djela, prvenstveno iz stručne literature. Kao pedagog sam doživjela veliko razočaranje jer nisam uspjela da se izborim za neke zaista bitne stvari. Dok sam bila član koalicije “Crno na bijelo” pisala sam o problemu prosvjetnih radnika koji su zaposleni na određeno i ostali su bez septembarske plate potpuno neopravdano, a ništa nije urađeno po pitanju refundiranja. Neko je uzeo njihov novac i tu se priča završava.
Pokušavala sam da skrenem pažnju na problem koji se tiče mentalnog zdravlja učenika i pošto kroz politiku nisam mogla ništa da uradim, sada javno apelujem da konačno uradimo ono čime se sve ozbiljne države bave već mjesecima, a to je izrada Strategije za očuvanje mentalnog zdravlja učenika tokom i nakon pandemije. Počelo je drugo polugodište i neophodno bi bilo da od nadležnih institucija dobijemo preporuke psihologa kako da se makar “otvoreni” dio nastave, koji čini nekih deset odsto školskog programa, iskoristi za dobrobit đaka. Inače, ovih deset odsto nastavnog programa je planirano prvenstveno za javne nastupe koji se sada ne mogu održati usljed zdravstvene krize. Još jedan značajan problem s kojim su suočene muzičke škole je to što po direktivi Ministarstva prosvjete moramo samo jednom nedjeljno da održimo čas instrumenta od sat vremena, što uopšte nije dobro, pogotovo za najmlađe učenike, a taj čas nerijetko ne može biti održan jer određeni broj nastavnika u osnovnim školama zakazuje svoje onlajn časove mimo rasporeda. Ovi nastavnici, koje niko ne sankcioniše, stvaraju anarhiju u ovoj situaciji koja je sama po sebi zahtjevna. Posljedica njihove samovolje je to što mnogi đaci koji imaju perspektivu da upišu srednju muzičku školu, usljed gubitka velikog broja časova instrumenta, ne mogu da pripreme ni gradivo koje je daleko lakše nego prije pandemije, jer su izgubili kontinutet. Nama profesorima instrumentalne nastave je nemoguće je da fizički organizujemo dovoljan broj dopunskih časova jer kabinete dijelimo sa drugim kolegama koji takođe imaju svoje termine rada.
Mnogi muzičari sami organizuju onlajn predstavljanja, koncerte i slično. Da li si ti razmišljala o tome? Imaš li neke planove?
Tehnički uslovi koje imam sada mi omogućavaju da snimim izvođenje za ovo takmičenje. Pored programa za takmičenje, pripremam koncert za violinu i pedalnu harfu. Pošto su kućne posjete zabranjene, ne mogu da održim ni probe kamerne muzike, a kamoli koncert, bilo uživo ili onlajn. Čekam da se cijela situacija stabilizuje da bih mogla organizovati probe sa kolegama.
Kako da te publika, građani, kolege podrže u ovom takmičenju, a onda kasnije i tebe i druge mlade stvaraoce?
Pomoć će mi biti potrebna u aprilu kada bude izašao drugi snimak. Da li ću dobiti prvo, drugo ili treće mjesto zavisi od broja lajkova koje dobijem na Jutjubu. Želim da se zahvalim svim ljudima koji su mi ovih dana iskazali podršku kroz lijepe riječi i ohrabrenje. To mi mnogo i znači jer me obavezuje da pružim najbolje od sebe. Tebi hvala što radiš svoj posao profesionalno i skrećeš pažnju na umjetnike koji se samoinicijativno bore da realizuju svoje ideje. Nadam se da ćemo uskoro dobiti Sekretara za kulturu pri novom Ministarstvu koji će se pobrinuti da umjetnici ne budu diskriminisani na osnovu pripadnosti nekoj političkoj partiji ili upravo zato što nisu članovi neke partije.
Problemi onlajn nastave u muzičkom obrazovanju
Koliko je zahtjevno biti profesor/ica muzičkih instrumenta u periodu kada se nastava odvija onlajn? Šta je najteže u radu sa djecom, a na daljinu?
Najteže je održati pažnju đacima jer su zbog redovne onlajn nastave već zamoreni. Stariji učenici teže podnose to što ne mogu da se socijalizuju, a što je neophodno adolescentima. Meni kao profesoru je najteže što onlajn putem ne mogu da ispravim držanje ruke mojih učenika koji imaju svoj instrument, već moram sve da im verbalizujem. Na primjer, ne mogu namjestiti prste učenici već moram riječima da joj dam instrukcije da sama to uradi. Slaba internet konekcija i prekidanje video poziva su posebna priča... Ipak, najviše mi je žao što većina mojih đaka nema svoju harfu pa umjesto praktične nastave rade teoriju, slušaju koncerte i slično.
Govorile smo ranije o lošoj situaciji u zemlji kada je položaj harfe u pitanju. Kakva je situacija danas - da li se i šta promijenilo?
Kada je pandemija bila u jeku, u maju prošle godine, iskoristila sam priliku i uspjela da organizujem nabavku jedne male keltske harfe za muzičku školu, jer smo prve četiri godine imali samo jednu harfu koja je bila preniska za starije učenike. Da bi se ovaj problem riješio kupljeno je prvo postolje za tu harfu, a potom smo direktorica muzičke škole, Zoja Đurović i ja, u kontaktu sa istom fabrikom, sa popustom od hiljadu eura dobili jednu harficu namijenjenu za apsolutne početnike (prvi ciklus - prva tri razreda). Voljela bih da smo dobili i kabinet i da đaci koji nemaju svoj instrument mogu redovno vježbati, ali za sada nemamo taj uslov, iako je to prioritet u ovom trenutku. Što se tiče trećeg ciklusa (sedmi, osmi i deveti razred) neophodno je da se kupi velika, pedalna harfa da bi se omogućila adekvatna priprema učenicima koje interesuje da upišu srednju muzičku školu na instrumetnalnom smjeru za koju je pedalna harfa obavezna. Međutim, postoji i mogućnost da se treći ciklus pohađa na keltskoj harfi i da to bude dovoljan uslov za upis srednje muzičke škole na teorijskom smjeru.
Bonus video:
