TRI TIVATSKA TOPONIMA: LASTVA, PASIGLAV, ČINOVICA

Kako nam jezik može otkriti tragove prošlosti

Lingvist, kao i ekspert u bilo kojoj drugoj oblasti, najveći doprinos disperziji bitnog znanja i širenju relevantne spoznajne mase može, naravno, dati u okviru svoje struke..

3126 pregleda 2 komentar(a)
Slika Draška Dragaša, Foto: Pinterest
Slika Draška Dragaša, Foto: Pinterest

U okeanu ispraznih i zatupljujućih informacijâ vezanih za dnevnopolitička zbivanja, estradu, sport i slične djelatnosti, gotovo potpuno zaboravili smo na sadržaje čija spoznaja ima neuporedivo veću specifičnu težinu i značaj, te koji, samim tim, suštinski obogaćuju naš um i šire fond bitnog znanja. Ovaj članak doživljavam kao prilog, ako i sitni, (pre)usmjeravanju pažnje na proučavanje i pisanje o tim sadržajima: sadržajima čija je spoznajna vrijednost trajna i koji, makar nekim ljudima, mogu služiti na intelektualnu korist.

Lingvist, kao i ekspert u bilo kojoj drugoj oblasti, najveći doprinos disperziji bitnog znanja i širenju relevantne spoznajne mase može, naravno, dati u okviru svoje struke. A još ako je proučavani entitet dio grada u kome je rođen i za koji je emotivno vezan, onda je to puni pogodak. Zato će ovaj članak biti govor o porijeklu tri tivatska toponima: (Gornje i Donje) Lastve, Pasiglava i Činovice.

Počnimo od Lastve. Lastva je izvedenica od imenice laz sufiksom – tva. Dakle, Lastva je nastalo od LAZ + TVA, što je dalo LAZTVA, a onda je- jednačenjem suglasnikâ po zvučnosti, pri čemu je zvučno Z ispred bezvučnog T prešlo u S- fonetski regularno nastao oblik Lastva. Imenica laz (između ostalog) znači „mali dio obradive zemlje na nepristupačnom zemljištu, u kršu, močvari itd.; zaravan na uzvišici, proplanak; uzan planinski prolaz, tjesnac“.

Iz navedene leksikografske definicije imenice laz jasno je da je toponim Lastva- s obzirom na geografske karakteristike- primarno bio nominator za Gornju Lastvu. Za nominaciju Donje Lastve toponim Lastva upotrijebljen je automatski i mehanički: Gornjolastovljani koji su se doseljavali da žive uz obalu upotrijebili su toponim kojim su nominirali mjesto iz kojeg su potekli i došli i za nominaciju svôg novog naselja. Reklo bi se da su „platili danak“ ili pijetetu prema mjestu porijekla, ili ljenosti uma, ili i jednom i drugom. Jer: Donja Lastva se, s obzirom na karakteristike terena i geografske značajke, mogla nominirati i na mnogo sasvim drugačijih načinâ.

Drugi tivatski toponim čijim ću se porijeklom pozabaviti u ovom članku je Pasiglav. Jedno od najfrekventnijih objašnjenjâ porijekla ovog toponima- poteklo iz okrilja tzv. narodne lingvistike- je da je Pasiglav nastalo srastanjem komponenti pretpostavljene imeničke fraze *Pasja Glava u jednu jedinstvenu riječ. To je nemoguće zbog toga što pretpostavljeno srastanje komponenti imeničke fraze *Pasja Glava u jednu riječ ne bi dalo Pasiglav, nego *Pasjaglava.

Stoga je jasno da rješenje porijekla ovog toponima valja tražiti na drugoj strani. Po mišljenju autora ovog članka, valja ga tražiti u nekadašnjoj- kako taj tip leksemâ određuje lingvistička nauka- imperativnoj složenici.

Toponim Pasiglav nastao je srastanjem u složenicu dvije leksičko-gramatičke komponente: imperativa jednog glagola i imenice glava. Ali imperativa kojeg glagola? Odgovor „na prvu“, bez produbljenijeg razmišljanja, bio bi da je u pitanju imperativ pasi glagola pâsti. Rečeno, zar ne, ipak djeluje malo nelogično.

No, ostavimo za trenutak ovo pitanje i- da bismo stekli što jasniju predstavu problematike o kojoj govorimo- napravimo malu digresiju u oblast imperativnih složenicâ. Hrvatska lingvistica Eugenija Barić na stranici 30. svoje (značajne) knjige iz oblasti složeničke tvorbe „Imeničke složenice neprefiksalne i nesufiksalne tvorbe“ (Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1980.)- imperativne složenice tipa Pasiglav svrstava u potkategoriju imperativnih složenicâ koje ona naziva imperativnim složenicama neprefiksalne i nesufiksalne tvorbe.

Sa druge strane, srpska lingvistica Dušanka Vukićević u svom radu „Imeničke složenice u savremenom srpskom književnom jeziku“, objavljenom u novosadskom jezikoslovnom časopisu „Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XXXVIII/1“ iz 1995. godine, na stranici 162. o značenju imperativnih složenicâ kaže sljedeće: “Složenice ovog tipa svrstavamo u grupu eksocentričnih složenica.

Nije zabeležen ni jedan endocentričan primer. To znači da imperativne složenice uvek označavaju neki pojam koji je izvan direktne veze dva pojma koja su motivisala složenicu. (Tako, npr., vukodlak nije ni vrsta vuka ni vrsta dlake; dodatak je moj, M.A.). Značenje imperativnih složenica obično nije transparentno. Na primer za složenicu gaziblato značenje ‘mali čovek, mali činovnik koji se pravi važan’ je dobijeno asocijativno, metaforično, verovatno preko izraza ‘onaj koji gazi u blatu’, složenica gladibrk ima značenje „doteran, nalickan čovek’, koje je dobila preko izraza ‘onaj koji gladi brkove’, (…) grabikapa je, verovatno, prvobitno bilo ‘onaj koji uzima, grabi kapu’ (…)“.

Kako je tačno primijetila D. Vukićević, smisao imperativnih složenicâ najčešće nije transparentan. Nije drugačije ni sa toponimom Pasiglav. U nauci je poznato da je prvobitni naziv ovog srednjovjekovnog sela na visoravni istočno od Gornje Lastve- danas napuštenog- bio Pasiglava. Pasiglava se u istorijskim izvorima prvi put pominje početkom XII stoljeća, a u spisima u Kotorskom arhivu pisari-stranci grafetski bilježe naziv ovog lokaliteta u formi Passiglaua. I upravo u toj grafetskoj formi je, rečeno žargonom mlađih generacijâ, kvaka za rješenje misterije smisla toponima Pasiglav(a)!!

Već ranije naglasili smo da je eksplikacija nastanka toponima Pasiglav- u kojem bi u prvom dijelu te (imperativne) složenice bio imperativ pasi glagola pâsti- naučno neuvjerljiva. Naime, prilično nategnuto zvuči hipoteza da je pasiglav(a) „onaj ko napasa stoku“. Kod tog objašnjenja morali bismo pretpostaviti da je imenica glava upotrijebljena metonimijski- kao metonimija za sitnu i krupnu stoku- a ni najmanje nije vjerovatno da bi srednjovjekovni tivatski seljaci i kmetovi koristili metonimijski transfer značenja druge riječi kad su već imali na raspolaganju leksem kojim su direktno denotirali stoku (premda je stočarstvo svakako bilo značajna privredna grana stanovnikâ ovog sela).

Međutim, ako kao provjerenu naučnu istinu uzmemo činjenicu da su pisari-stranci naše vokale i konsonante grafetski često markirali na način da se njihov grafemski lik ne podudara sa našim izgovorom datog vokala ili konsonanta, onda možemo- štoviše moramo- pretpostaviti da je izgovorni (fonetski) pandan grafemske grupe ss u grafetskoj formi Passiglaua u našem tadašnjem jeziku zapravo konsonant z!!

Dakle, Passiglaua iz arhivskih spisâ „Kotorskog arhiva“ zapravo je naša (tadašnja) Paziglava!!; u prvom dijelu ove (imperativne) složenice je imperativ pazi glagola paziti. Naravno, automatski se postavlja sljedeće pitanje: otkud onda danas fonetski lik ovog toponima- Pasiglav: sa suglasnikom s i bez vokala a na kraju te lekseme? Naš današnji lik ovog toponima nastao je u rezultatu dvije pojave: a) regeneracije suglasnika s.

Na koji način?

Poznato je da su se negdje u poznom srednjem vijeku stanovnici Pasiglava raselili iz svog sela, a poslije njihovog raseljenja iz prvobitnog mjesta prebivanja- u toku dužeg vremenskog perioda- svakako je došlo i do zaborava prvobitnog naziva naselja- Paziglava. Fonetski lik Pasiglav(a), sa suglasnikom s, mogao je kasnije- kad su stari Pasiglavljani već uveliko bili dio (daleke) prošlosti i kad ih je progutao zaborav- ući u svakodnevnu jezičnu upotrebu- a u istu je vjerovatno tako i ušao- upravo zahvaljujući uticaju grafemskog lika ove lekseme: Passiglaua, sa grafemskom sekvencom ss, koja je za te (tada) nove Bokelje i odražavala upravo glasovnu vrijednost suglasnika s; b) u rezultatu gubljenja dočetnog (završnog) – a.

I sad kad smo, što bi kazali domicilni Tivćani, postavili fundamentu kako Bog zapovijeda, možemo krenuti ka finalizaciji eksplikacije porijekla i smisla toponima Pasiglav.

Smisao prvobitnog fonetskog lika ovog toponima- Paziglava- sklon sam protumačiti perifrazom „ono što pazi, čuva glavu“. Stari Pasiglavljani, ako sam ja u pravu, selo koje su osnovali i kuće koje su izgradili doživljavali su kao suštinski i najbitniji uslov vlastitog opstanka: kao conditio sine qua non očuvanja i produžetka egzistencije, kao nešto što im bukvalno čuva glavu i omogućava da prežive i traju na tom terenu. Zato ni najmanje nije čudo- naprotiv- što su tu životnozaštitničku funkciju naselja utkali i u njegov naziv.

Na kraju ovog, nadam se dosad zanimljivog, članka posvetiću se tumačenju toponima Činovica. I- prije onog tumačenja koje smatram odgovarajućim- daću jedno koje “ne pije vodu”. Svakako se sad mnogi pitaju čemu to; odgovor na to pitanje daću malo kasnije. Naime- lingvistički sasvim korektno- mogli bismo pretpostaviti da je Činovica nastalo od primarnog *Činovnica: uprošćavanjem fonetskog lika te lekseme, tj. gubljenjem sonanta n između v i i.

Pri tome, ovo *Činovnica ne bi bilo movirani femininum od imenice činovnik, izveden sufiksom – ica, nego imenica izvedena sufiksom – ica od tvorbene osnove koju takođe predstavlja imenica činovnik-, s tim što je razlika između ove *činovnice, sa jedne strane, i činovnice- moviranog femininuma (takođe) izvedenog sufiksom –ica, sa druge- u tome što je u našem slučaju u pitanju imenička (tvorbena) osnova od koje se izvodi takav tip derivata za koje eminentni srpski lingvist Ivan Klajn kaže da se „ (…) o njihovom značenju ne može (…) reći ništa određenije nego da označavaju pojam koji je na neki način u vezi sa imenicom u osnovi“ (I.Klajn, „Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku“, II dio, str. 117). Takve imenice su, npr.: ljepotica, spomenica, mornarica, konjica, iverica, sapunica, vikendica itd.

Analogijom u odnosu na upravo pomenute lekseme, u sistemskojezičkom smislu, sasvim je moguća i tvorba izvedenice *činovnica, u značenju „kuća, zgrada u kojoj rade i/ili žive činovnici“. Po nominatoru neke kuće- koja je eventualno postojala na toj lokaciji i u kojoj su (hipotetično) radili i/ili živjeli činovnici- i čitav taj kraj mogao je, teoretski, dobiti naziv Činovica. Na Činovici, međutim, nije postojala takva zgrada (ili makar mi ne znamo za to), a, sa druge strane, i leksem činovnik- od kojeg bi hipotetično bio izveden naziv za ovaj tivatski lokalitet- mnogo je novijeg porijekla od toponima Činovica.

Teorijski konstrukt koji sam izveo, međutim- sâm po sebi, bez dovođenja istog u vezu sa činjenicama realnosti- apsolutno je održiv; njegova logička forma, tj. principi izvođenja konkluzije iz određenih premisâ, besprekorna je. I nije problem kad se teoretski konstrukti, bez opipljive veze sa realnošću- veze koja bi ih legitimisala kao istinite- pojavljuju u lingvistici. Problem je kad se takvi teorijski konstrukti pojave u okviru nekih drugih sferâ ljudskog duha, npr. u politikologiji.

Tako, npr., kao pojam u opštoj upotrebi (već odavno) imamo termin nacija. Kako god definisali ovaj termin- a uzmimo definiciju nacije prema kojoj je ista zajednica ljudi koja se konstituiše kao politički integrisan narod, uglavnom u okviru svojstvene političke zajednice (države), i koja se temelji na uvjerenju (naglašavanje je moje, M.A.) svojih članovâ u zajedničko porijeklo, posebnost jezika, religije, običajâ i niza simbolâ- nacija je teorijski konstrukt koji zapada u velike probleme kad se dovede u relaciju sa stvarnošću. Uzmimo samo primjer hrvatske i srpske nacije: kakve međusobne antropološke, jezične, običajne itd. sličnosti imaju jedan Hrvat iz Boke, Hrvat iz Hercegovine, Hrvat iz Hrvatskog Zagorja i Hrvat iz Dalmacije?

Ili: kakve međusobne antropološke, jezične, običajne itd. sličnosti imaju Srbin iz Hercegovine, Srbin iz Šumadije i Srbin iz Leskovca? Očito, veoma male ili nikakve. A ipak su svi prvopomenuti Hrvati, a drugopomenuti Srbi.

Dakle, nacija je teorijski konstrukt koji se bitno temelji na nečemu što možemo nominirati sintagmom zamišljena zajednica; nisam tek tako, definišući naciju, naglasio leksem uvjerenje. Jer: postojanje nacije zasniva se na uvjerenju, dakle mišljenju da takva zajednica zaista postoji, a mišljenje je umska kategorija koja može biti u skladu sa realnošću i istinom, ali jednako tako i ne mora. Dakle, (i) nacija je samo teorijski konstrukt, logički besprekorno oformljen i zaokružen, koji, kako smo vidjeli, ne može izdržati test stvarnosti. Time, međutim (i nažalost), taj teorijski konstrukt- u formi ideologije nacionalizma- ne proizvodi manje realne tragične posljedice.

Sjetimo se, u prilog tome, početka devedesetih godinâ prošlog stoljeća na tlu bivše SFRJ.

No, da se vratimo porijeklu toponima Činovica. Činovica je, po mišljenju autora ovog članka, toponim izveden od imenice pluralia tantum čîni „čarolije, mađije“- dodavanjem na okrnjenu gramatičku osnovu ove imenice, osnovu čin- sufiksa – ovica. (Sufiksom – ovica inače se u B/CG/H/S jeziku često grade imena naseljâ: Mitrovica, Đakovica, Rakovica, Jelovica, Brezovica itd.).

Činovica je, dakle- što je sasvim u skladu sa kulturno-mentalitetskim značajkama i vjerovanjima ljudi u vremenu u kojem je ovaj toponim nastao- mjesto na kojem su žene bacale čini, na kojem su se vršili magijski obredi sa izvjesnom svrhom.

Još jedan zanimljiv primjer kako nam jezik- ako ga pažljivo proučavamo- može otkriti kulturološke činjenice iz bliže i dalje prošlosti.

Nama danas- u cilju civilizacijskog napredovanja- ne trebaju čîni, nego stroga disciplina, naporan rad, ubrzano osvješćivanje i uvećanje znanja iz svih oblasti. Ovoj zadnjopomenutoj kategoriji mali doprinos je i članak koji ste upravo pročitali.