BUENOS AJRES, TRI STOLJEĆA SAMOĆE 6.

Rađanje novog identiteta

Izaslanici španske vlade nijesu mogli da nađu zajednički jezik sa Buenos Ajresom. Kada je postalo jasno da je nezavisnost neizbježna, odbojnost prema svemu španskom uzimala je najraznovrsnije oblike

4630 pregleda 0 komentar(a)
Proglašenje nezavisnosti 1816., Foto: Wikipedia
Proglašenje nezavisnosti 1816., Foto: Wikipedia

(Nastavak iz prošlog broja)

Drugi zanimljiv proces karakterističan za prvu polovinu XIX vijeka bio je nastanak antišpanskog osjećanja u samom Buenos Ajresu. Nakon 1810. godine kidanje veza sa Španijom bilo je očigledno - izaslanici španske vlade nijesu mogli da nađu zajednički jezik sa Buenos Ajresom. Kada je postalo jasno da je nezavisnost neizbježna, odbojnost prema svemu španskom uzimala je najraznovrsnije oblike.

Tako je Prva Hunta - istina privremeno - donijela propis da se svi neoženjeni Španci protjeraju iz Buenos Ajresa. Pompezna španska etikecija zamijenjena je jednostavnijom anglosasonskom a ritual ispijanja tople čokolade ustupio je mjesto popodnevnom čaju. Danak antišpanskom osjećanju „platile“ su i bermude - postepeno su zamijenjene dugačkim pantalonama kakve su nosili američki vojnici.

Nameće se i pitanje otkud takav antagonizam kada se zna da su 95% stanovništva bili Španci ili njihova djeca? Odgovor je bio da je novo društvo u potrazi za novim identitetom moralo posegnuti za pobunom (kreolske) djece protiv (španskih) očeva.

Nova vlast - Prva i Druga Hunta - imale su i krajnje liberalan odnos prema trgovini pa je sada svako mogao da uvozi kakvu god želi vrstu robe, uz uslov da uredno plaća svoje obaveze. Ova ekonomska politika nije bila rezultat liberalnih shvatanja već nužna mjera u ratnim vremenima - veliki priliv novca preko uredno plaćanih taksi omogućavao je vladi u Buenos Ajresu da naoruža, hrani i oblači nacionalnu vojsku.

Sa slobodnom trgovinom u Buenos Ajres stigli su i engleski trgovci. Kako je usled Napoleonovih ratova i kontinentalne blokade engleskoj robi bio onemogućen slobodan protok a samo ostrvo bilo preplavljeno proizvodima, engleski trgovci doputovali su u Buenos Ajres, u potrazi za novim tržištima.

Obično su donosili kvalitetnu i jeftinu vunenu odjeću, boljeg kvaliteta od domaće (argentinske) i pribor za domaćinstvo. Namještaj su uglavnom donosili Amerikanci ali svi oni tražili su da se njihova roba plaća u čvrstoj valutu, uglavnom „srebrnjacima“. Nakon nekoliko godina, odliv novca bio je veliki, što je izazvalo u samoj zemlji velike finansijske probleme.

Jedna od trajnih tekovina Majske revolucije bila je i vjera u jednakost svih građana pred zakonom, bez obzira na socijalni status, porijeklo, imovinsko stanje. Iako u početku apstraktna, ova se ideja s vremenom ukorijenila u argentinsko društvo, a posebno je na „plodno tlo“ naišla u Buenos Ajresu.

Druga novina bili su izbori. Svaki put kada bi Buenos Ajres sazvao predstavničko tijelo kao što je bila Ustavotvorna skupština, narod bi se okupljao u svim gradovima starog Vicekraljevstva i određivao svoje predstavnike pred zvaničnim organima.

Ipak, pravo glasa - uprkos svečanim deklamacijama o jednakosti - bilo je ograničeno na imućnije slojeve društva - one koji su imali kuću, posao, porodicu. Robovi, mješanci, pa i bjelci koji nijesu imali „častan posao“ - kao mesari, obućari, nijesu imali pravo glasa. Pravo glasa bilo je dakle rezervisano samo za „elitu“ koja još uvijek nije imala većeg iskustva u formiranju skupštine, biranju predstavnika, vođenju kampanja, izborima, potpisivanju dokumenata.

Nakon usvajanja „novih sloboda“ i Majske revolucije, za Argentince se 1810. godine postavilo i pitanje: Kakav odnos uspostaviti sa matičnom državom, pogotovo kada se Fernando VII 1815. vratio na presto i uspostavio apsolutističku vlast.

Drugo važno pitanje bilo je kakav politički sistem uspostaviti na teritoriji Rio de la Plate. Bivše engleske kolonije na tlu Sjeverne Amerike izabrale su republikanski sistem koji tada nigdje nije postojao.

Republikansko osjećanje bilo je snažno naglašeno u starom Vicekraljevstvu. Slobodan način života, ogromne razdaljine, prirodna inteligencija njenog stanovništva - sve je to ukazivalo na budući republikanski čak i federalni politički model. Ipak, postojale su i snažne centralističke tendencije, čiji je reprezent bio i Buenos Ajres kao prestonica. Ova dilema tražila je hitno rješenje.

Sa smjenom vicekralja, Prva Hunta uspješno je i subrogirala njegovu moć - preuzela njegovu vlast i sve funkcije koje je obavljala. Otuda je Majska hunta - uostalom kao i njeni „nasljednici“ - Prvi i Drugi Trijumvirat, direktorijum - smatrala sebe pozvanom da preuzme svu vlast vicekralja, praktično da vlada državom.

Principom „preuzimanja“ Buenos Ajres je pravdao i svoju centralističku vlast koju je nakon 1810. godine imao nad ostatkom teritorije Vicekraljevstva. Ali, to je povećavalo i tenzije između Buenos Ajresa i provincija. Glavni grad ne samo što je rukovodio vladom nego je nastojao i da postavlja guvernere, gradonačelnike, uspostavlja diplomatske veze sa drugim državama, ubira poreze koji su načelno trošeni na novoformiranu nezavisnu vojsku, javne službe, diplomatske prestavnike, propagandu Revolucije...

S vremenom, u unutrašnjosti je rastao animozitet prema Buenos Ajresu - Majska revolucija, stizali su prigovori iz provincije, donijela je tiraniju ovog grada koja je samo zamijenila despotizam španske krune. Najveće nezadovoljstvo bilo je u Limi, rojalističkom utvrđenju koje zbog velike udaljenosti nije predstavljalo i stvarnu opasnost. U okviru Vicekraljevstva Rio de la Plata, suparništvo je bilo mnogo izraženije sa Bandom Orijenta kako su tada nazivali teritorije sa istočne obale rijeke Plate - današnji Urugvaj, jer je Montevideo još od kolonijalnog doba pretendovao da on bude kapija za ovaj dio Amerike.

Centralističke tendencije Buenos Ajresa ozbiljno je dovodio u pitanje i Hose G. Artigas, tvrdoglavi i popularni kaudiljo, donekle upućen i u američki federalizam. Imao je jak uticaj ne samo na Bandu Orijental, nego i na priobalne provincije (Entre Rios, Korijentes, Santa Fe), a jedno vrijeme i na Kordobu. Artigas je imao i dovoljno moći da ograniči izvršnu vlast Buenos Ajresa u velikom dijelu Vicekraljevstva, ali i da svojim argumentima o uspješnosti američkog federalizma „uzdrma“ centralističku misiju Buenos Ajresa. Pa ipak, Artigasovi argumenti tražili su i ozbiljnije preispitivanje.

Prije svega, američke kolonije imale su izvjesno demokratsko iskustvo - britanska kruna jeste slala guvernere, ali su oni vladali na ravnoj nozi sa lokalnim vlastima; zatim, struktura američkog stanovništva bazirala se na malim gradovima i naseljima u kojima su pismeni građani obično činili i lokalno javno mnjenje.

U Argentini je situacija bila bitno drugačija. Gradovi rijetki, udaljeni stotinama milja, većina stanovništva nepismena, javnog mnjenja nije ni bilo, političkih partija ni na vidiku.

Otuda su Artigasove primjedbe na pretjerani centralizam Buenos Ajresa umnogom bile i opravdane. Treba naglasiti da je prethodno Vicekraljevstvo bilo sastavljeno od ogromnih, sasvim različitih prostranstava: Gornji Peru i Paragvaj nijesu imali ništa zajedničkog; svaki region imao je svoje osobenosti, jako ukorijenjeno lokalno osjećanje i svog zaštitnika - kaudilja.

Od Majske Revolucije snažno su rasla federalistička osjećanja šireći se u svim argentinskim provincijama, uglavnom pod uticajem Artigasa. Godine 1815. došlo je i do pobune protiv centralne vlasti. Povod je bilo imenovanje Karlosa Marije de Alveara za vrhovnog upravnika. Alevear je ubrzo bio i smijenjen, ali krucijalni problemi na relaciji Buenos Ajres - unutrašnjost nijesu riješeni. Uprkos teškoj političkoj „klimi“ - Fernando VII vratio se na tron, svi revolucionarni pokreti vezani za Buenos Ajres trpjeli su poraz - nametala se potreba da Argentina, konačno, proglasi i... nezavisnost. Iako je nakon Skupštine održane 1813. Argentina imala i zastavu, državnu himnu, svoju valutu i donijela čitav „set zakona“ (o slobodi štampe, ukidanju ropstva za buduće generacije, zabrane trgovine crnim robovima), neophodno je bilo, uprkos tome što je i staro Vicekraljevstvo propalo kao država, da se to potvrdi i formlanom deklaracijom o nezavisnosti. To je i učinjeno 9. jula 1816. godine u Tukumanu, gradu na sjeverozapadu Argentine.

(Nastavak u narednom broju)

Preporučujemo za Vas