KNJIŽEVNI OGLED: GLASOVI MIRAŠA MARTINOVIĆA ILI POVRATAK SRODNICIMA

Svevremenost ili apsolutno vrijeme

Sve priče koje nam Martinović prenosi same po sebi, svojim sadržajem, imaju svevremenski autoritet. Postavljanjem sebe u ovu poziciju pjesnik nam ostavlja otvoren prostor za postavljanje pitanja

2265 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Arhiva Vijesti
Foto: Arhiva Vijesti

Glasovi mrtvih, to nisu mrtvi glasovi. Ko ih čuje?

Ivan V. Lalić

Čitajući Glasove Miraša Martinovića čitamo umjetničku tvorevinu nastalu iz piščeve najintimnije, najljubavnije veze s književnom tradicijom odnosno s onim dijelom tradicije koji je ugradio u jastvo ličnog umjetničkog bića.

Koga to, i kako, Martinović bira iz književnog nasljeđa, istovremeno čineći taj izbor svojim i našim (čitaočevim)?

Odisej, Homer, Pavle, Jov, Sapfo, Li Po, Amenhotep, Omar Hajam, Sokrat, Dante, Heraklit, Ovidije, Borhes, T. S. Eliot, Kasandra, Mak Dizdar, Taida samo su neki od likova koji svojim glasom učestvuju u pisanju događaja koje Martinović u Glasovima ispisuje za nas.

Da bi ispisao i predstavio svu silinu događaja koji su se zbivali u sveveremenskom književnom nasljeđu i da bismo ih mi (čitaoci) mogli očitati u njihovoj polivalenciji, Martinoviću je bio potreban izvjestan erotološki pristup pjesništvu (pod pjesništvom podrazumijevam cjelokupno literarno nasljeđe), onaj koji sa jedne strane vodi računa o čvrstom tlu govora, o značenjima koja se mogu oblikovati u pojmove i kategorije i, s druge strane, koji se predaje ili koji susreće pjesništvo kao polje alosemne vibracije, kao hronotop suštinske neodređenosti ili nedovoljne određenosti.

Miraš u Glasovima je Ljubavnik Antike.

Povratak u prošlost, naročito daleku prošlost, moguć je samo kao fikcija. Martinovićevo iskustvo antike, kao i cjelokupne književne tradicije, je literarno, ono polazi kroz slova, kroz govor.

Kojim umjetničkim postupanjima Martinović oblikuje svoj govor o govoru? Kako mi čitamo/razumijemo piščevo govorenje o govoru?

Čitajući Glasove, u svom pokušaju razumijevanja umjetničkog postupka Miraša Martinovića, osvrnula bih se na nekoliko, po meni, najživljih momenata piščeve poetike: eliotovsku mitsku metodu, vrijeme, vraćanje antičkom pojmu autorstva i određenju pjesnika (umjetnika) kao opasnog.

Mitofilstvo Miraša Martinovića kao da potiče iz kreda T. S. Eliota, koji je ovaj postavio u svojim ranim esejima, da pjesnik, da bi bio pjesnik, mora koristiti mitsku metodu umjesto narativne, jer njome svijet postaje ponovo sposoban za umjetnost, a ona sama pretpostavlja poigravanje “beskrajnom paralelom između savremenosti i antike”. Poigravajući se “beskarajnom paralelom” Martinović imaginarno preoblikuje u stvarno, stvarno premješta u izmišljeno, staro nam prikazuje kao novo, a novo antikvari i tako nam predstavlja Svevremenost - “tradiciju svih tradicija”.

Problem razumijevanja vremena sadašnjeg, jedinog vremena kadrog da utiče na smisao drugih vremena, da ih osmišljava ili obesmišljava, treperi pred očima svakog stvaraoca. On je došao do saznanja o dvije vrste događanja: o događanjima koja se zbivaju jednom, u vremenu, i o onima koji se dešavaju najmanje dvaput (u svom vremenu i u interpretaciji tog vremena).

“Problem s događajem jeste taj da mu je teško odrediti granice, čas početka i čas završetka; jer događaj uvek pripada i prolaznom vremenu ljudskog i vremenu božanskog, koje je iskidano, fragmentizovano, fraktalizovano vreme, baš kao što je i Hronos kastrirani bog, i što je događaj, kao treće vreme u kojem se ukrštaju - upisuju - ova dva vremena, uvek raspet između njih. Priča, bilo da je mitska, bilo da je pesnička, tj. ona koja preuređuje, preoblikuje, prenosi mit, određuje ove početke uvek proizvoljno - za razliku od proročanstva, koje to čini nužno, i to apsolutno nužno - i to pesničkoj priči daje prizvuk sanje, sna, privida” (Novica Milić: Predavanja o čitanju).

Takve su Martinovićeve pjesničke priče u Glasovima - snovite, dosanjane. Martinović zna da postoje dva ukrštanja ljudskog i mitskog vremena. U jednom slučaju se ljudsko vrijeme upisuje u mitsko: to je dobar čas, kairos slave, kad pobjednik kroz pjesmu živi duže nego što mu prolazna sudbina dozvoljava - (Odisej). Drugi način je obrnut: mit se upisuje u čovjekov život, urezuje surovo i neumitno, neizbježno, bez njegovog znanja, u sudbinu čineći od nje strašnu kob - (Edip).

Vrijeme Martinovićevih Glasova jeste vrijeme sadejstva ljudskog, mitskog i božanskog.

Svevremenost. Ili Apsolutno Vrijeme.

Antički pojam autorstva

U potrazi umjetničkog sopstva za antikom Martinović doseže svoj vrhunac upravo u ovoj knjizi, birajući način autorstva tj. pozicionirajući svoju ulogu pisca na način koji su to činili antički autori.

Antički pojam autorstva prilično se razlikuje od modernog. Pod uticajem renesanse, potom i romantizma, moderni autor je neko ko je stvaralac svog djela, iz čijeg stvaralačkog duha, ingeniuma, proizlaze sve slike, riječi i likovi (figure) u tekstu. Za razliku od modernog, antički autor je sebi dodjeljivao skromniji zadatak: sebe je smatrao prenosnikom, priređivačem, medijumom već postojeće, uglavnom mitološke građe. To nije značilo da on kao pisac nije imao da doda svoje, naprotiv, svoja umjetnička postupanja usmjeravao je u pravcu biranja građe i načina na koji je predstavlja publici. Sama građa je starija od njega, ona je postojala u ulozi diskursa prije (njegovog) diskursa, neka vrsta govora koji već postoji uobličen u govoru. Antički autor inscenira događaj koji je neko, prije njega, već pričao i sebe stavlja u ulogu pripovijedača koji je već bio slušalac, za razliku od modernog autora kao genija, kao subjekta koji stvara sve ispočetka.

Martinović u Glasovima autoru (sebi kao autoru) dodjeljuje ovakvu ulogu. Čitaocu se predstavlja kao posrednik za govor/priču, za mit ili istorijski događaj koji je imao mjesto nosioca subjekta u starom značenju. Sve priče koje nam Martinović prenosi same po sebi, svojim sadržajem, imaju svevremenski autoritet. Postavljanjem sebe u ovu poziciju Martinović nam ostavlja otvoren prostor za postavljanje pitanja o umijećima njega kao autora u prenošenju i kazivanju ovakvih priča i, naravno, o kompetencijama i sposobnostima razumijevanja prenesnih priča nas kao čitalaca.

Koja umijeća Miraša Martinovića iščitavamo u Glasovima?

Eruditska. Enciklopedična. Promišljajuća. Komprehenzivna. Emocionalna. Erotološka. Stilska.

Ne leti visoko, drži se srednje visine! Suncu se ne približavaj. Upamti, Suncu! Tako mi je govorio otac, dok je pravio krila od voska i perja mrtvih ptica. Nijesam se mogao uzdržati. Sunce je mamilo, svjetlost zasljepljivala oči, mutila razum.

Vosak će se istopiti. Izgorjećeš!, odjekivale su očeve riječi, dok sam letio iznad Knososa, srećan što sam izašao iz Lavirinta, koji bijaše djelo moga oca. Srećan što sam slobodan.

(Iz priče Let).

Čuo ih je kada su na njih zaboravili. Nije siguran da li je san, ili java, u kojoj se prepoznaju mrtvi i živi. Nije govorio. Misli: utihnuće.

Možda moja halucinacija, šapuće, idući za glasovima. Dolaze sa raznih strana, sa brda, ravnica, iz kamenja.

Budili se davno usnuli, zaćutali. Preglasni, spaljeni. Oni što su htjeli da budu svoji, na svojoj zemlji. Sada su rasli, kao što raste trava. Čuo je šta su govorili. Krivi smo što se nijesmo priklonili Rimu i Konstantinopolju, što smo voljeli zemlju. Zato su krenuli na nas, uždili lomače, kako bi nas uništili.

Miris paljevina golica čula živih. Iako su minula stoljeća, vjetrovi nijesu oduvali. Što vitlaju ovom zemljom, odnoseći sve sa njenog lica. Taj miris ne mogu odnijeti…

Prokleti babuni! Ne treba ih sahranjivati, ustaće iz zemlje. U vodu, u oganj. Heretici! Korov treba iskorijeniti. Ljutu koprivu i draču što bode. Potrgati ruže, lice ove zemlje.

Glasovi, sa jedne i druge strane.

Sluša ih, u pjesmi otvara prostor za njihove duše. Budi kamene spavače. Čekali su na njega. Razumije šta govore, čita sa kamenja, iz vazduha, trepere glasovi.

Šire zemljom herezu.

Zato što smo svoji! - izdvaja se glas, u kome su ostali.

Ućutkajte ga, da se ne čuje! - urla predvodnik palitelja.

Šta čekate? - pita. Plamteći mržnjom.

Ne daju se! - viču potpaljivači.

Glasovi ne gore! – čuje se sa svih strana, Bosnom i Humom. Ne daju se ugušiti.

(iz priče Probuđeni heretici)

Pjesnici i tirani

U aedskoj (rapsodskoj) tradiciji pjesnik je doživljavan opasnim kao svjedokom određenih događaja. Aed, pjesnik, koji je istovremeno i tvoritelj, čuvar tradicije, veoma je neugodan kao svjedok. Kada Agamemnon polazi u pohod na Troju on izdaje nalog aedu da nadgleda Klitemnestru, i kada Klitemnestra počini nevjerstvo njen ljubavnik, Egist, najprije se liši aeda - pošalje ga na pusto ostrvo da postane plijen za grabljive ptice.

Sliku pjesnika kao opasnog, nepoželjnog, problematičnog, nepodobnog donosi nam i Martinović u Glasovima.

Borba između pjesnika i tirana - vječita. U njoj, Poezija ima prednost, pjesnici su uvijek pobjednici… Pint je izmislio grob. Pjesnici nemaju groba, kao ni pjesme. Tirani imaju grobove. U tome je razlika!

(Iz priče Sapfo)

Umire, oplakujući vladarski neuspjeh. Živio je trideset godina. Da li zato što je bio pjesnik? A pjesnici umiru mladi. Tako hoće bogovi. Onda i sada, jednako. Ista je sudbina! Da je bio faraon, ne bi se tako svršilo, ili ne brzo, na banalan način. Znao bi se odbraniti, pokrenuo bi mehanizme koji idu uz vlast.

No, bio je pjesnik!

(iz priče Sunce)

Sada vidi, Hajame, vrijedi li pisati poeziju? Ali, neka ti se ova sveska nađe pri ruci. Ako osjetiš potrebu, piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj traje i kad sve prođe. Misli na Abu Tahera, dok budeš pisao. I njegovog brata koji životom plati onih nekoliko stihova. To je, izgleda, suđeno pjesnicima! (Iz priče San Omara Hajama).

Pjesnikinja! Ne treba joj vjerovati. Neka zapisuje to što vidi i ostavi onima koji će doći. Kada se budu stišale strasti, kada ne budemo u groznici koju riječima potpaljuje, drugačije će se razmišljati, čitati zapisano.

Treba joj jezik iščupati! - traže najzagriženiji.

Sklonjena je u odaje, odakle se manje čuje. Njeni krici i riječi šire se među ratnike, koji su iza gradskih zidina, vitlaju kopljima, odapinju strijele, u susret Ahejcima…

Odlazeći iz srušenog grada, kao konkubina pobjedničkog vođe, rekla je, prije nego će skončati od Klitemnestrina noža: Da ste slušali moje riječi, sve bi bilo drugačije.

Obraćala se mrtvima, vjerujući da će je oni čuti. Ako ne čuju živi, mislila je. Sve je rekla, nijesu čuli. Penjući se na kola, uspijeva da kaže, slabašnim glasom: Da smo imali pjesnika, održali bismo se.

Bila sam pjesnikinja, dostojna grada i borbe koju smo vodili. Nijesam spjevala ni jednu pjesmu, zato je propala Troja. Sada riječ imaju grčki pjesnici. A kada su pobjednici u pitanju, ni njihovim pjesnicima ne treba vjerovati! (iz priče Glas koji se ne čuje).

Kroz prostor i vrijeme

U homerskoj tradiciji postoji jedna divna riječ phonai i znači glasovi što se čuju kad prolaze kroz prostor i vrijeme. Te i takve glasove arhigrafiše i prenosi Miraš Martinović. Tim glasovima dodaje i svoj, umjetnički, najličniji, praveći gustu mrežu značenja i ukrštanja u pokušaju razumijevanja sadašnjosti prošlog i prošlosti sadašnjeg.

Ti glasovi premještaju nebo i zemlju, mijenjaju im pozicije, pa ono božansko biva uzemljeno a ono zmaljsko teži neboustoličenju.

Eho takvih glasova se čuje i dalje.

To je najvažnije, ipak!

Knjigom Glasovi Miraš Martinović se vraća svojim srodnicima. Na tlo zavičajno klasika i književnog nasljeđa.

Preporučujemo za Vas