Ne smijemo baš svemu što se danas stvara dati oblik i ime - umjetnost

Hajdana Simović, Nikšićanka kojoj je od rođenja suđena riječ jer joj je u genima spisateljski kod, a odrasla je u gradu Vitovih drumovanja, nakon književnog prvijenca „Ante Rem“, djela u kome se religija i filozofija prepliću, a estetika i etika jedna drugu dopunjuju, pripremila je i svojevrsni nastavak - knjigu „Post Rem“ koja čeka da ugleda svjetlost dana.

Svjesna da mističnost voli da druguje sa piscima, ali i da je čovjek dovoljno unutar sebe podijeljen da ne bi smio dozvoliti da mu druge podjele obismisle život, Hajdanino novo djelo je prikaz crnogorskog društva onog, kako to ona ističe, bogatog istorijom, kulturom, ali i osjećanjima, društva u kome pojedinac nikako da postane svjestan sebe, ali i činjenice „da od sebe najteže ozdravi“.

Hajdana je diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, magistirala je na Evropskom univerzitetu u Beogradu, oštrila je pero kao novinarka ističući da se „pisanjem pročišćavamo“ jer, kako kaže, „samo umjetnost daje odgovor na suštinske dileme modernog čovjeka“

Za “Magazin” je govorila o sebi, pisanju, smislu života, knjigama, planovima...

Kako biste drugima objasnili ko je Hajdana Simović?

Neko ko pleše na tankoj žici između apsolutne slobode i uslovljenog, adaptiranog... Neko ko se hrani buntom i konstantnim traganjem.

Poezija i proza i Hajdana između njih, ili sa njima. Gdje se lagodnije osjećate?

I poezija i proza su jednako čiste, bolje stanje čovjekovo nego što je ono svakodnevno. Riječ, bilo u poeziji, bilo u prozi, stvara svjetlost, ali ne onu koja je vidljiva, već onu svjetlost unutar sebe koja vodi nekim drugim putem, neomeđenim, neobilježenim. Meni je u toj tački spajanja uvijek lijepo, jer biće da tada jesam ona neadaptirana Hajdana.

Kada ste počeli da pišete, a kada ste shvatili da je to što pišete mnogo više od „običnih“ zapisa „neobičnih“ pisaca?

Toga dana su moj stariji brat i drugi dječaci “floberkom” oborili vrapca. Drhtao je... Nisam mogla, niti umjela, ništa osim da napišem pjesmu koju su imenovali neobičnom… Zato, drugovi vrapci moje duboko poštovanje. Negdje, ne mnogo kasnije, pošla sam u obućarsku radnju, zaljubila se u mir i lakoću postojanja i napravila mali zapis. Dobila sam plaketu i opet su je imenovali obično neobičnom.

Potičete iz porodice u kojoj se odavno druguje sa riječima, a iz grada ste pisaca i pjesnika. Koji gen je pobijedio - porodični ili nikšićki?

Porodični gen te uvijek nađe, a nikšićki, snažan, obilježi i okrilati. Mislim da sam blagoslovena jer su mi oba darovana, rođenjem i mjestom.

Šta je bilo „Prije svega“?

Riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ... beskraj... I oči neke, dječije velike. I pogled u ljubav. I nadanje… Zaista je sve bilo prije - i kultura, i moral, i spoznaja. Sve je bilo.

Kako je nastao Vaš književni prvijenac „Ante Rem“ - odjednom ili su kapale ideje i misli, dok nije „nakapalo“ dovoljno za roman?

Ideja je nastala uoči jednog Božića, na nagovor prijatelja. Jeste i kapalo i nakapalo… a onda sam se kanila i kalila da objavim, jer, šta reći poslije svega napisanog i rečenog.

Svi smo mi pomalo filozofi, ali i vjernici (nije važno u šta vjerujemo). Da li taj spoj filozofije i religije, koji pisanjem praktikujete, može dati odgovor na to gdje smo kao društvo, i gdje ćemo biti ukoliko nastavimo ovako kako smo krenuli?

Moje vjeruju je u mojoj biti, i povrh svega što jesmo, to je jedino što može da nas oplemeni, usmjeri, jedino što može da nam zajedno sa filozofijom omogući da i ono apstraktno shvatimo. Vjera pomaže da razumijemo i volimo, držeći nam budnom svijest o tuđem. Vjerom savladavamo iskušenja i ostajemo na strani svjetlosti. Ta borba dobra i zla u čovjeku opisana je u svetim knjigama, ali i u filozofiji Fausta, “Luče mikrokozma”, u istini Zaratrustre, Sidarte... Čini mi se da smo u ovom vijeku pozvani da budemo bolji nego ikada, ako ne da tražimo sve odgovore, onda da odaberemo stranu dobra. Da olako ne shvatamo nasljeđe i sveznanje koje su nam Bog i preci ostavili.

Gdje smo danas, kao društvo (narod)?

Sa usponom civilizacije raste broj neprilagođenih za život, kazao je Aleksandar Blok. Stoga, kako je život tjerao čovjeka na sve veće visine, njemu je postajalo sve hladnije i utoliko je manje mogao da shvati istinsku radost. Kako bi bilo lijepo da mi ne moramo da idemo u svijet, već da svijet dolazi k nama, da nam donosi ono najljepše. Ima dana kada smo pobrkani, izgubimo sebe, prestanemo težiti višoj ljepoti, naprotiv, stvaramo neka druga etička pravila i smatramo da je prirodno za šaku dolara izgubiti sebe.

Šta dolazi „poslije svega“?

Vjerujem da je ovo što se dešava, ono međuvrijeme, vrijeme stradanja, olovne tišine, podjela... Bolno vrijeme studenog političkog doba, pandemija i rijaliti pandemija, modernih sponzorstava, nezdravih potraga za identitetom, zloupotrebe istorije... Vjerujem i da ćemo onda, poslije svega, biti malo mudriji, svjesni da smo smrtni i da nije nužnost izgubiti sebe i povrijediti drugoga da bismo udobno bitisali.

Nakon „Ante Rema“, evo i „Post Rema“. Reklo bi se, logičan slijed nelogičnog vremena. O čemu govori novi roman?

Prati život zaboravljenih junaka našeg doba, a to su svi oni koji su ostali na međi. Da se nadovežem na međuvrijeme, život onih kojima je darovana istina, ali im vrijeme ličnih interesa, vrijeme vlasti i srebroljublja nije dozvolilo da je spoznaju poslije svega.

Izgleda da Vam je suđeno da Vam glavno i oruđe i oružje bude riječ (novinarka, književnica). Koliko je lako/teško istrajati na tome da prije i poslije svega bude riječ?

Riječi su najmoćnije oružje. Sada, kada pišem za dušu, to je nesputano kao disanje. Mediji jesu moja prva ljubav i ne idu u zaborav. Istina, imaju hiljadu lica i nigdje nije lakše i teže istrajati na istini, ali iako su “ribari ljudskih duša”, kao objektivni posmatrač, bolje vidim i to dobro lice i često poželim da im se vratim.

Da li će pisana riječ opstati i ima li nade da umjetnost nadvlada komercijalizam?

U ovom međuvremenu, biću i gruba, pa ću reći da komercijala jede umjetnost. Opet, i opet, i opet, vjerujem da će u post-post remu, umjetnost opet biti iznad rema, iznad komercijalizma i da će na kraju spasiti svijet.

Ipak, treba razgraničiti, nije sve što danas zovemo potrošačkim loše, štaviše, umjetnost je vjekovima, i stvaranje, ali i sam život od tog stvaranja. Istina je, i više od tog, da je umjetnička etika specifična i revolucionarna, da je to jedna velika duša koja nas uči prihvatanju, kolijevka dobra koja ne smije pristati na sve, praviti kompromise... Ne smijemo baš svemu što se danas stvara dati oblik i ime - umjetnost.

Pisanje se ne planira. Ono dođe samo, bez poziva, bez najave, ali, šta Hajdana planira u skorijoj budućnosti (ona dalja se ne planira, njoj se teži)?

Ono što nas navodi da stvaramo, nije samo mudrost, već neka vrsta instinkta i/ili inspiracije koju često viđamo kod stvaralaca koji sami, katkad u začetku i ne razumiju pisma koja im stižu, same poruke. Zaista ne mogu planirati, samo sanjati i nadati se, da me, kao čovjeka sjenku, poruke i dalje neće zaobilaziti.

Za kraj, ili za početak, jer uvijek je kraj početak nečeg novog, poruka za sve one koji namjeravaju da se late pera, ili i one kojima je knjiga hrana za dušu?

Pisati mislima, zagrljajima, suzom, smijehom... Pisati usput, u vozu, u snu... Pišite sebi, bez straha da će vas napisana riječ izdati. Taj zapis koji želite ostaviti neka bude onaj koji bi željeli pročitati. Pišite ne razmišljajući da li ćete, ili koliko ćete, materijalnog ostvariti, uvijek budni kao da nećete nikada ništa objaviti. Iskajte spoznaju… kroz bunt, kroz univerzalnu glad i uvijek ćete u susretima, na licima, u onome što vam se dešava, prepoznati ono što ste stavili na papir.