Mladi pjesnik Luka Boljević objavio je prošle godine svoju prvu zbirku poezije “Meso jezika”.
On je ljubiteljima poezije poznat odranije jer su njegove pjesme objavljivane u zbornicima “Raspoloženi za ptice”, “Ili je već neko to isplanirao”, “Čegarske vatre”, kao i u časopisu za jezik i knjiženost SCRIPT i studentskom časopisu Filološkog fakulteta u Beogradu “VESNA”.
Boljević je u razgovoru za “Vijesti“ približio čitaocima višeznačnost svoje zbirke, proces njenog nastajanja i koliki je uticaj učešće na konkursu imalo na rađanje knjige, kao i osvrt na odnos čitaoca prema poeziji.
Knjiga “Meso jezika“ je Vaša prva objavljena zbirka poezija i osvojila je prvo mjesto na regionalnom konkursu Foruma mladih pjesnika u Zaječaru. Koliko Vam je to što je Vaš književni prvijenac nagrađen dalo elana za buduće bavljenje pisanjem?
Nakon proglašenja za laureata Festivala mladih pesnika u Zaječaru, uz prvu nagradu došla je i zbirka, koju je trebalo napisati. Lijepo je što nakon godina pisanja žiri tvoj rad prepozna kao dovoljno kvalitetan i zreo za objavljivanje, za zaokruživanje pjesničke cjeline i slike. Naravno, to proglašenje je bilo izuzetan vjetar u leđa, motivacija za pisanje sad već završene zbirke, ali i odgovornost prema članovima žirija, koji su pjesnici koje cijenim i godinama unazad čitam.
Da li je ova zbirka ugledala svjetlost dana baš zbog učešća na konkursu?
Pa da, zbirka je došla kao nagrada za uspjeh na konkursu u Zaječaru. Nakon proglašenja pobjednika, uslijedio je rad - mnogo čitanja i mnogo pisanja, pa onda ispravljanje u nekoliko krugova. U tom procesu svako čitanje - autorovo ili ljudi koje književno cijenite - od velikog je značaja, jer omogućava da se izmjestite iz onoga što vi vidite i pogledate „očima čitaoca“, vidite šta drugi učitavaju ili prepoznaju, a koja su im mjesta slaba. Tu je izuzetan doprinos Foruma mladih pisaca, koji su na redovnim sastancima slušali, komentarisali i davalis sugestije, ali i drugih kolega, prijatelja iz svijeta književnosti.
Član ste Foruma mladih pjesnika KIC-a “Budo Tomović“ od osnivanja 2015. godine, a Vaša poezija je objavljivana, kako u zborniku Foruma, tako i u mnogim drugim književnim časopisima. Koliko mladi pjesnici imaju prilike i mogućnosti za predstavljanje u Crnoj Gori, i koliko je Vama članstvo u Forumu olakšalo put ka publici?
Poezija ima svoj prostor u kojem može da se čuje, svako zainteresovan može ući na Gugl i naći ogroman broj mladih pjesnika iz Crne Gore, ali i regiona. Uz društvene mreže, put do publike je olakšan, a Forum mladih pisaca vremenom se pozicionirao svojim radom, ali i zahvaljujući podršci KIC-a „Budo Tomović“, te je danas publika Forumu dostupna. Mislim da je problem druge prirode - čitaoci su lijeni, ako smijem to da kažem. Imam osjećaj da mali broj čitalaca zapravo pokuša da protumači pjesmu, potraži više slojeva, kojih često ima i da voli da mu se smisao teksta servira. Možda je razmažen, bolje nego lijen, ali poenta je ista - poezija, i kad dođe do publike, ne pogodi uvijek u metu.
Kakvu poruku želite da pošaljete naslovom ove zbirke poezije - “Meso jezika”? Šta ste željeli da postignete i da li ova zbirka prikazuje neki vid ogoljenih životnih dilema?
Ideja za naslov bio je pokušaj da se koncentrišu igre riječi, kojih ima kroz zbirku, i u naslovu. Meso jezika je višeslojno i prvi sloj je fizički. Jezik kao organ koji učestvuje u govoru i komunikaciji, ali i kao način da izrazimo bliskost sa osobama. U tom fizičkom smislu jezik učestvuje u interakcijama i čini sastavni dio kulturološkog pozicioniranja pojedinca u društvu, ali i prema pojedincima. Drugi oblik je jezik, kao sistem riječi, kojim se svakodnevno koristimo i koji nam služi za komunikaciju. U tom smislu meso u naslovu predstavlja nutrinu, ono suštinsko jezičko koje pjesnik pokušava da otkrije i ogoli. U konačnom, a po momo mišljenju i najvažnije, je postavka da samo stvari koje znam da imenujem, čine moj svijet i da se sva komunikacija svodi na unaprijed zadatim skupovima riječi, koji služe kao okvir razmjene mišljenja, ideja, emocija i drugog. U tom smislu, granice mog svijeta moje su granice, jer koliko znam da imenujem toliko svijeta mi pripda. U svjeltu tog imenovanog svijeta, pjesnik pokušava da objasni sebe u društvu, društvo sebi, ali i svoju poziciju u svijetu i nađe prostor da neke ideje približi sebi, ali i čitaocu.
Svestranost i zainteresovanost za različite segmente života preslikava se kroz raznolikost motiva koji se provlače kroz zbirku. Možete li čitaocima približiti tok traženja inspiracije za otvaranje novih pitanja i nove motive u poeziji?
Zbirka poezija nastaje na nužnim svakodnevnim iskustvima. Inspiracija kao božansko proviđenje pjesnika ne postoji, to je iluzija. Postoji mnogo čitanja i razmišljanja o nekim temama, pjesnik je u poeziji uvijek, on preispituje svijet oko sebe, pokušava da pronađe sebe u svijetu, ali i različite pozicije društva i mislim da je pojedinac u tom svijetu uvijek usamljen, pozicija je takva da pojedinac nikome ne pripada do kraja. Pod pripada ne mislim na posesivnu ideju pripadanja kao svojine, već na osjećaj prema nekom pojedincu, grupi, osjećaj pripadnosti koji čini da se osjećate potpuno otvoreni prema tom nekom. Porodica, kao primarna grupa, i dalje nije naše utočište u smislu otvaranja. Dodatno, mnoge teme koje otvorim su iz svakodnevnog okruženja, koje muče pojedinca u tom svijetu, jer nose tešku emociju koja se bori s internim svijetom pojedinca. Tu su teme pozicije u društvu, odnosa čovjek - društvo, ljubavni odnosi, ali i stradanja koje čine sastavni dio kulturnog identiteta pojedinca. Primjera radi, pjesma „Ispod lepog plavog Dunava“ nastala je kao rekacija na Novosadsku raciju iz Drugog svjetskog rata. To je potresna priča koju sam mjesecima nosio u sebi, prije momenta imenovanja tog osjećaja u pjesmu. Tom pjesmom nisam zatvorio to pitanje za sebe, ali sam našao svoj prostor da „viknem“ negdje šta osjećam i da se nadam da neko čuje i može da razumije isto. U tom smislu, komunikacija autor - čitalac je uvijek intimistički čin kojim autor uvodi čitaoca u rovove svoje borbe.
Bonus video:
