Stambol kapija, ili bife Central ili Vidin kapija, ili sve ove kafane u istom danu. Proljeće 1976, Milan Milišić i ja i kajsijevača. Mijenjalo se, dug je dan, slikarsko-književno društvo i Don Žuan koji se vraća iz rata, Stojan Cole Dečermić. Znao je više stihova od nas. Te srijede Milišić nije bio sklon poeziji Branislava Petrovića i zbog toga smo se dokačili. Trajalo je to, stih po stih, fusnotu po fusnotu, kajsijevaču po kajsijevaču... Pa gotovo da riješimo to na šake. Izvukao bih deblji kraj, Milišić je plivao leptir, pa do Srđa, kao da pliva slobodno. A onda Milišić, iz nebuha, odakle si ti? - Iz grada N. - To je jedini grad u zaleđu u kojem sam imao neki lijep kompleks. Pomislio sam da je Milišić u Zahumlju ili u Gradskoj kafani ili u bifeu Zeta sijedio sa Jovom Borozanom - Džadom, amalinom, govorio je dok vozi svoja kolica jedno pjevanje iz speva Smrt Smail-age Čengića, pa jedno kolo iz Gorskog vijenca, Balkon Šarla Bodlera, kad je otišao u vječna lovišta vas varoški dio grada N. izašao je da ga isprati na rodno Cetinje, ili sa Pušom Obrenovićem, zubarom, u ranoj mladosti glumcem, sinom otmenog Milića Obrenovića koji je studirao fotografiju u Ženevi. Ili Savom Stanojevićem, jedinim narodnim herojem kome je oduzet orden, zbog Golog otoka, ili sa Vitom Nikolićem... Suvišnim ljudima koji su gospodski podnosili svoj promašen život. A znali su o Dovženku, Kazablanki, Kočišu, Matošu, Sonji Heni, Marleni Ditrih, Rokiju Marćanu, Edvardu Robinsonu, Riti Hejvort, Džonu Fordu, Riti Pavone, Edvardu Kocbeku... Koliko sam, kao prtljag uz najstarijeg brata Vojina čuo imena, i ostalo je to u sluhu. Nikog nije pomenuo Milišić, ni ime kafane i nastavili smo svađu oko Brane Petrovića. Zašto sam pomislio da su se u gradu N. sreli Vito Nikolić i Milan Milišić? Zato što su obojica voljeli priču Šarani kao u snu koju je napisao Ueda Akinari. Saznaću to mnogo kasnije. Kako bih volio da sam napisao tu priču. Možda sam je i napisao. Nikolić je 11. na 12. novembar, 1991. napisao pjesmu Noć sa Dubrovnikom, rekvijem za Milana Milišića, koji je ubijen u toku zločinačkog granatiranja Grada, 5. oktobra 1991: Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,/ali ipak slutim onu mržnju staru,/koju nikogović sipa obezdušen/na sve što smo bili moj dični Gosparu...
Jelena Trpković, slikarka, žena Milišića, pričala mi je po povratku iz Dubrovnika, da je Milan nekoliko trenutaka pred smrt krenuo da pripremi juhu i rekao: Oprosti, moram da se prekrstim. Milišić, iskonski melanholik, prkosnik i melanholik s apsolutnim povijesnim sluhom, 1986: Sjene vojnika padaju/na moju šahovsku ploču ili: Mogao bih uskoro umrijeti/jer nemam pametnija posla/slušajući zaglušenu eksploziju/svake mrvice kruha koja pada na pod. U tijelu grada važna prometnica je groblje. O groblju Na Mihajlu pjevao je još Ivo Vojinović. I gledaj, sad, M. Milišića ili kako tijelo sluti: Kad nikne trava na mome grobu/Kao ova sad brada na mome licu,/Pustite ovcu da uroni u nju zubima,/Kao što moja ruka uranja u nju noktima.
Milan Milišić sahranjen je na dubrovačkom groblju Boninovo, po pravoslavnom običaju, službu su služila četiri katolička sveštenika. Pravoslavnih nije bilo. Otišli, pobijegli u tu strašnu uru. A gdje su bili da ostanu, da brane Grad.
Sa strašnim ratnim iskustvom dječaka (svi su njegovi stradali u ratu, majka još, prije rata umrla u Mostaru, gde je pjesnik rođen) Vito Nikolić je uspio da pripitomi smrt. Da iskustvo mladalačke grudobolje, bolovanje po sanatorijumima Brezovik, Golnik, Avala, Kasindol (bio je i tamo i gdje nije bio) prevede na čitkost i čistotu stiha gotovo kao kod Rilkea: Bjelina mi vid umori/Sve se svelo u prozorsko okno/Komad neba i oblak što plovi/Smrt me gleda praznooko/Nedajte me, o, drumovi. Ljubav, sve nadomjesti, sve nadvlada, nadmaši. Ljubav kao odmetanje u hajduke. Kao nastavak one zlatne žice epske i lirske poezije: Da se zidam i survavam, niz litice.../Gojkovice, mlada Gojkovice... Ljubav kao pejzaž, kao daleki eho na Čehova: Zašto tvoj mali osmijeh/Ne može da se sije/Po oranicama crnim/Da klija/Da zri poput pšenice. I Mark Šagal u stihu Vita Nikolića: Tada bih na slapovima tvojih vena/Sagradio vodenice/I postao brašnjav od tvog smijeha. I Nikolićev distih kao stav mačevaoca: Neka me ne bude/Kad budem prestao da volim. A tek ljubav u sanatorijumu: Čitava ta istorija moje bolesti/Koju vi strpljivo vodite iz dana u dan/Lažna je od početka do kraja kao bulevarska vijest.../Unesite jedan istinit podatak/koji će bar nešto da popravi/(učinite to da vas kasnije pjesnici ne kunu kada se budu skupljali negdje na mojoj travi)/Napišite da živim iz najobičnije učtivosti/Jer držim da je nepristojno umrijeti pred/Tako lijepom ženom...
Kad sam bio dječak bolovao sam od nesanice pa bih u ponoć gluvario trgom. Često bi projedrio trgom i Vito Nikolić. Dječak koji je dobro igrao lopte i pročitao Novembar Floberov u prevodu Tina Ujevića, roman Pola Fevala Grbonja - vitez Lagarder, i nekoliko pjesama Vladislava Petkovića Disa, i ništa više, prošao bi ćutke pored Vita Nikolića. Još bridi taj stid. I zato, sad, kad dođem u N. i u ponoć prođem trgom Slobode, koji je nacrtao Josip Slade iz grada Trogira, Vito Nikolić prođe između Punog i Mladog mjeseca, i ne primijeti me.
Mijo Raičević imao je sedam godina kad je u njihovoj kući u Kiš-mali u Titogradu dojedrila knjiga Drumovanja V. Nikolića, a ubrzo i knjiga Sunce, hladno mi je. I zavole dječak M. R. te stihove. Blizak mu je Nikolićev otklon od provincijskog naklapanja, od opekmezivanja poezije: Da vam svima.../Bol je, lopovi, privatna svojina/Bol je neotuđiv, vi,/Kreteni/Nisam ja nikakav Serjoža,/Ja sam zapamtite Sergej Jesenjin. Kako tačno ime i prezime i kako se slaže sa njegovom poezijom, a prevodio je te stihove i Paul Celan.
Od početka je Mijo Raičević upražnjavao nostalgiju za svjetskom kulturom, drugovao sa Hildi Dulitl, Ljiljom Brik i Majakovskim, Egziperijem, Violinistom na krovu, Felinijem, Medejom, Taličnim Tomom, Harmsom, Dušanom Radovićem, Čarobnjakom iz Oza, Vojnikom Švejkom... Činio je to kao titogradski firaun i sveznadar. Bio sam urednik u Književnim novinama kad je Raičević, na posljednjoj strani, objavljivao Muzine vetrove. U toj rableovskoj kovanici u Tandarologiji, oprljeni su s ljubavlju pjesnici, 1001 pjesnik. Ta knjiga se, u znatno proširenom izdanju, pojavila se prošle godine u KOV-u (edicija Nesanica, urednik Mihailo Pantić) kao dupli pas sa Vinaverovom Pantologijom. A često i nadmaša Vinaverov podvig.
Evo, u poglavlju Crna Gora jest malena... Vito Nikolić u ogledalu Mija Raičevića, i pjesma Dan:
Ni u kakav tv dnevnik ovaj dan ne može
koji me ostavlja samog u ovo veče sivo.
Ni sam ne znam na koga da udarim, o bože,
koliko ja poznajem sebe, popiću pivo.
I pivo, po pivo, naređa se desetak boca,
niko nikog ne sluša, svi se deru u kafani.
Neđe pred zoru jedan jednome opsova oca
i reče mu mrš, napolje pa pristojno pani.
Bonus video:
