BOŽO KOPRIVICA: MUZIKALNO OSJEĆANJE PROSTORA

Eduard Streljcov, to su bili dani

Svih devet krugova pakla steklo se u sovjetskim logorima. Posle sedam godina Streljcov se vratio u Moskvu. I vratio fudbalu. To je jedinstven primjer da se neko posle sedam godina zatočeništva vrati lopti

3281 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Decembar je moj mjesec. Prosinac Osipa Mandeljštama. Engleska-SSSR, 6. decembar 1967, London. Na početku utakmice vidim u sovjetskom timu igrača prema kojem idu gotovo sve lopte. Taj stasiti fudbaler, plav, igra sa toliko spokoja, sigurnosti i spontanosti. Da, igra lopte. Odigravao je petom na deset, na petnaest metara. Kakvo je to muzikalno osjećanje prostora.

SSSR je te noći, na Vembliju, igrao s uživanjem. Intonaciju takvoj igri davao je Eduard Streljcov, koji je sedam godina bio u lororu. Utakmica je završila rezultatom 2:2, oba gola za Sovjete dao je Igor Čislenko. A Streljcov posle utakmice: Takve utakmice volim. Nema straha da ćeš izgubiti. I ne želiš samo da odradiš posao, nego hoćeš da igraš dobro, da igraš lijepo. Teren je bio vlažan, ali to nije smetalo. Prvi put sam igrao na Vembliju. Nisam igrao na boljem terenu. Da pozavidiš igračima Svjetskog prvenstva kakvu su igru mogli pokazati na ovakvoj travi.

I kakva delikatnost Steljcova. Na koji način saopštava da je njegova velika želja bila da igra na Svjetskom prvenstvu. Spriječili su ga da igra na tri velika takmičenja. Prvu utakmicu Streljcov je odigrao protiv Švedske u Štokholmu. Bilo je to 26. juna 1955, SSSR je pobijedio 6:0, a mladi Streljcov je dao tri gola. Hek trik. Takav debi nije igrao niko u ruskom, u sovjetskom fudbalu. Ni Dmitrij Šostakovič.

Pred sam odlazak na Svjetsko prvenstvo 1958. reprezentativci SSSR su imali dan-dva slobodno. U jednoj dači u blizini Moskve okupilo se društvo. Na toj sjedeljci bio je i Eduard Streljcov. On je u to vrijeme bio idol mladih u Moskvi. Bio je to ruski Džems Din, samo još više plav. Ćerka jednog visokog rukovodioca zagledala se u fudbalskog asa, on je ostao hladan i to je nju iznerviralo. Posle te sjedeljke Streljcov je bio optužen za silovanje. Ta optužnica je dobro došla zajedljivcima iz državnog tima, a još više rukovodiocima klubova policije i vojske. Streljcov ni pod kakvim pritiskom nije pristao da pređe ni u Dinamo ni CSKA, ostao je vjeran Torpedu. Kod istražnog sudije Streljcov ništa nije priznao, jer nije imao šta da prizna. Kad su mu agenti KGB rekli da potpiše priznanje, pa će otići na Svjetsko prvenstvo u Švedskoj, on je potpisao. Reprezentacija je otputovala u Švedsku, a Streljcova su otpremili u logor. Osuđen je na 15 godina. U njegovoj zaostavštini našli su logorska pisma. Pisma majci: Pišeš da ti uzimaju jednu sobu. Daj im tu sobu i ne sjekiraj se. Biću živ i zdrav i zaradiću sve što smo izgubili, ako i ne zaradim živećemo u 15 kvadratnih metara... Čestitam ti rođendan. Izvini, što ne mogu da ti kupim poklon, ali mislim da se nećeš ljutiti ako poklon dobiješ kad izađem.

Ton ovih pisama je lirski, ponegdje melodramski. A šta fali melodrami? Streljcov je dobro znao šta smije napisati, a šta ne bi prošlo makaze zetvorskih cenzora. Ipak, promakne neka rečenica koja potvrđuje kakav je život bio u logoru. Tako u jednom pismu Streljcov broj 101101, moli da lijepo primi njegovog druga broj 111111: Dočekaj ga kao da sam ja doputovao. Znaš sama šta znači Moskva za čovjeka koji je izašao iz zatvora. Treba da prođe kroz nju i vidi ono što je najlepše. A sve što je na svjetu loše to vidim ovdje.

Svih devet krugova pakla steklo se u sovjetskim logorima. Posle sedam godina Streljcov se vratio u Moskvu. I vratio fudbalu. To je jedinstven primjer da se neko posle sedam godina zatočeništva vrati lopti. Koliko je samo muka imao Kasijus Klej, koji je zbog odbijanja da ide u Vijetnam, bio spriječen tri godine da izađe u ring. I ne samo da se Streljcov vratio, nego je Torpedo 1965. postao prvak SSSR. Nisu imali hrabrosti da Streljcova uvrste u državni tim koji je otišao na Svjetsko prvenstvo u Engleskoj. Zato je Streljcov u onom komentaru o kvalitetu trave na Vembliju gospodski kaže kako zavidi učesnicima Svjetskog prvenstva. Kakva nostalija najboljeg sovjetskog igrača svih vremena.

Koliko je fudbal izgubio zato što je Eduard Streljcov bio u logoru. To se ne može nikako izračunati. Koliko energije, koliko strasti, koliko radosti, koliko građanske hrabrosti, koliko nacionalne i državne samosvjesti. Samopouzdanja. Dostojanstva i gospodstva. To se može izračunati u jedinicama bola i u jedinicama mašte. Jer Streljcov je doneo ljeto u Moskvu, u Rusiju, u cio Sovjetski Savez. Ljeto je sa Streljcovim došlo u Sibir pod ledom.

Streljcov je umro od raka. Od raka duše i tijela. Umro je 21. jula 1990. a rođen je 20. jula 1937. Gdje je tog dana bio Eduard Sam, provjeriću. U ostavštini Eduarda Streljcova pronađene su kratke priče Sergeja Konsoma. Te priče je sakupio i objavio njegov brat Lav Konsom. Streljcov je Sergeja Konsoma upoznao u logoru: Kad su nas natjerali da kopamo krompir, ljuštili smo ga komadićima stakla i jeli ga sirovog. Koru smo zakopavali u zemlju, a oni su nas jako tukli... Za vrijeme transporta prenoćili smo u etapnom zatvoru. Jedan je imao zlatne zube. U klozetu mu ih izbiše lopatom i odniješe nekud... Ako ti stražar smakne s glave kapu i baci je na stranu, neka ti ne padne na pamet da kreneš za njom. Bićeš ubijen pri pokušaju bjekstva...

Čudan je bio Vaska Krisin. Lice okruglo, dobroćudno. I on je zaista bio dobar. Ali mi ga nikako nismo trpjeli. Zbog gladi svakako. Svako je podnosio glad kako je znao i umeo, a Vaska je smislio nešto po svome. Trudio se da ubjedi sebe kako je hrana koju nam daju sasvim dovoljna. Mi smo se strašno ljutili na njega. Katkad bismo pomahnitali i promukli od bjesa. Vikali smo na njega. - A kad bi ti dali, uzmimo, još 50 grama hljeba ti to ne bi mogao pojesti, a? - Kažem, ne bih. Meni ni mrvica više od ovoga ne treba. Taj višak grama prosto ne bi mogao da mi siđe niz grlo. Ja sam sit. Sit. U glasu su mu se osjećale suze. Sad mi ga je žao, a tada sam se žestio na njega. Bio sam glup i gladan. U martu su mnogi poumirali. I Vaska je umro u martu...

Ribica je volela da žvaće smolu. Nikolaj Zvizd je živio s Ribicom, ali je, eto, prevario. Kada su ih izveli na rad, Nikolaj zaspa na trenutak. Ribica mu sekirom odsječe glavu. Uze je za uvo, kose nije bilo, i donese je stražarima. Kaže: Uzmite, zamislite da je pobjegao. Ona je sledećeg dala žvakala smolu. Ona je stalno žvakala smolu.

Još je ovo ostalo u biljleškama Streljcova: Fudbalski jezik je pas. Dupli pas... Koliko mora stane u oko, toliko ljepote stane u dribling. Ubjeđen sa da se ova priča o Eduardu Streljcovu rimuje sa pjesmom Mija Raičevića Those where the days

I motka na kojoj živina knjava,

I otirač na pragu naše male kuće,

I grob na kome ime ima samo trava,

I zvezda jedna koja lebdi u svanuće,

To je bio život, bratac!

I čova kome su bluz & viski u krvi,

I drndavi ford bez zadnjeg stakla,

I Sju, devojčica kojoj sam bio prvi,

Koju pre mene muška ruka nije takla,

Kažem ti, to je bio život bratac!

Sve to ostalo je tamo, u staroj Tamali,

Mnogi za taj luksuz ne bi ni pare dali.

Al kad siroti čova ostane bez ognjišta,

Onda bluz sve je onom koji nema ništa.

I mati moja očiju isplakanih od suza,

I otac koji odavno već samo je sena,

I dečak jedan koji ne može bez bluza,

I lubenica slatka, slatka ko usna njena,

Veruj mi, bratac, to su bili dani!

I cigara među prstima koja stalno dimi,

I prsti koji su od duvana večno žuti,

I život uvek lepši leti nego zimi,

I gazda koji se stalno zbog nečega ljuti,

To je bio život, srećkoviću, veruj mi!

Sve to ostalo je tamo, u staroj Tamali,

Mnogi za taj luksuz ne bi ni pare dali.

Al kad siroti čova ostane bez ognjišta,

Onda bluz sve je onom koji nema ništa.

Preporučujemo za Vas