Markovina za Vijesti

Vjerujem u lokalnu zajednicu, a ne u zastave, religije i nacije

Glumac i reditelj iz Hrvatske, Damir Markovina, za “Vijesti” govori o svom filmu “Čekaj me” i procesu snimanja sopstvene porodice

3123 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Milica Nedeljković / UnderhillFest
Foto: Milica Nedeljković / UnderhillFest

Nesvakidašnja filmska priča postavljena ispred i iza objektiva kamere prati ostvarenje “Čekaj me” glumca i reditelja iz Hrvatske, Damira Markovine. Prikazujući dinamiku odnosa i mijenjanja autoriteta u porodici, osnovnoj ćeliji društva, Markovina u slojevitom filmu povezuje odnos pojedinca - člana porodice, sa građaninom u državi, koju ne biramo, kao ni porodicu.

Ipak, “Čekaj me” je, prije svega, priča o odnosu između majke i kćerke u poznoj dobi njihovog života, permanentno razdvojenih fizičkom granicom nastalom usljed ratova na Balkanu, i njihovom odnosu prema neizbježnoj smrti jedne od njih, navodi se u opisu filma. Majka i kćerka u filmu zapravo su njegove baka i majka u stvarnosti.

Markovina je krajem septembra gostovao u Podgorici, kada je njegov dokumentarac prikazan u regionalnoj selekciji 12. Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma Underhill Fest. Tom prilikom, za “Vijesti” je govorio o onome što u svom ostvarenju prikazuje, o kompleksnosti rada sa porodicom i odrastanja, stasavanja i prevazilaženja nekadašnje Jugoslavije.

Od samog naziva filma “Čekaj me” kreće emocija, melanholija, čežnja, strah. Šta zapravo govori i šta znači to “Čekaj me” u ovom slučaju?

Upravo to mi je i bila namjera. To “Čekaj me”, doslovno je jedan ritual koji moja majka izvodi sa mojom bakom, njenom majkom, prije nego što je napusti i vrati se doma, na Korčulu ili koja god da je sljedeća stanica na tom njenom nomadskom kretanju. Istovremeno, “Čekaj me” je i moj pozdrav i želja da baku zateknem kada ponovo dođem u Beograd. Baka ima 96 godina i jedna je od zadnjih pripadnika generacije koja može mnogo toga da kaže o društvu u kojem živimo. Volim se baviti filmom koji na neki jedinstven način govori o tome kako je biti živ u današnjem društvu, tako da je moja baka bila moj logičan odabir za ovu priču, a nada da ću je zateći kada se vratim u Beograd, sadržana je u naslovu.

Koliko je bilo kompleksno raditi na filmu u čijem je fokusu sopstvena porodica? Vi ste provodili vrijeme sa njima, kao i ranije, ali ovoga puta kao reditelj i snimatelj, pa možda nijeste mogli da učestvujete i sugerištete u tadašnjim radnjama i aktivnostima. Kako Vam je lično i profesionalno “pao” taj proces?

Razmišljao sam i zaključio da ako u taj porodični mikrokosmos, koji sam odlučio snimati i za koji sam bio siguran da će rezultirati filmom, prepustim nekoj osobi koja je stranac u porodici, neću dobiti originalan odnos i tačne osobenosti članova, odnosno aktera, koje sam želio snimiti. Da sam doveo neko strano tijelo u taj vrlo konkretno određen emotivni porodični mikrokosmos, onda bi definitivno imali neku uobičajenu socijalnu intereakciju, pokazali bi neke svoje vanjske naučene likove, ali realno, neće se otvoriti, niti će problemi o kojima sam želio govoriti u filmu doći u prvi plan, jer je tu neko ko nije član porodice i prema kome se drugačije ophode. Tako sam morao preuzeti skoro svaku ulogu, osim montaže i postprodukcije, što jeste bilo naporno, ali je bilo apsolutno potrebno.

Sa liičnog aspekta jeste teško. Uvijek je teško gledati ljude koje voliš i kojima duguješ život kako se emotivno raspadaju pred kamerom, a dodatno je teško kasnije montirati neku njihovu životnu priču i probleme, pritom nastojati složiti karakter, lik, situaciju... Mislim da se mi kao porodica nakon tog procesa mnogo bolje poznajemo i mislim da smo osvijestili neke probleme koji su nas mučili tokom proteklih trideset godina, to jest od izbijanja ratova devedesetih na području bivše države. Ovaj proces je bio kao neki katalizator frustracija koje smo imali i za koje smatram da smo uspjeli izbaciti van, a što mi je jako vrijedno.

Često koristite tu sintagmu emotivnog raspadanja, što se povezuje sa jednim trenutkom u filmu u kojem Vaša majka doživljava naboj raznih emocija, puca, oslobađa se toga i ide dalje... Kakav je (bio) Vaš pristup tome?

Uvijek aludiram na taj trenutak. Kao reditelj dokumentarnog filma ono što ja mogu napraviti je anticipirati ono što bi se moglo dogoditi i nastojati biti spreman u konceptu kada se to dogodi pravilno i adekvatno reagovati na neki filmski način, dakle koristiti opremu i situaciju, a ako se dogodi nešto drugo da reagujem drugačije, brzo i odlučno. Što se tiče ovoga, moja majka je odlučila da ispriča nešto što nju tišti i što joj predstavlja problem zadnjih 30 godina, možda i više. Moja funkcija je bila da je saslušam, snimim tu njenu ispovijest i da se potrudim da ona bude u filmskom smislu što bolje zabilježena, u smislu rasvjete, ekspozicije i oštrine. Odluka je apsolutno njena i mislim da nekom rediteljskom manipulacijom nikada ne bih mogao dobiti tu vrstu istine koju sam dobio nudeći njoj priliku da sa svijetom, publikom i ljudima koji će je kroz film saslušati, iskomunicira nešto što osjeća kao problem. To je velika moć koju film, a dokumentarni naročito, ima. Ja sam srećan kada tu vrstu emocije i poruke uspijem inkorporirati u svoje djelo.

Iako je u fokusu mikrokosmos članova jedne familije, rekla bih da dosta toga metaforično može da se prenese na društvo u kojem je društvena zajednica neka vrsta porodice na višem nivou. Kako su različiti društveno politički događaji kroz istoriju uticali na razvoj, možda konkretno Vaše porodice o kojoj i govorite, ili one porodice u širem smislu, odnosno države, čak i federacije?

Meni je porodica, obitelj, familija, fascinantna tema, zato što je to zajednica koju ne biramo, kao ni državu ili društvo u kojem se rodimo i na koju/e smo jednostavno, makar na neki metaforični način, osuđeni, pa i kad je to samo samo jedan (dobar) dio formativnog života. Porodica kao takva je uvijek jedan poligon snažnih emocija, manipulacije, igre moći, autoriteta, rušenja autoriteta, mijenjanja autoriteta. Fascinira me to u kontekstu okruženja koje ne biramo, a koje nas izrazito jako formira i koje ne možemo izbjeći, ni na koji način. Upravo zbog toga je ta paralela sa državom uvijek prisutna.

Sa druge strane, ratovi devedesetih su potpuno fragmentirali moju porodicu. Mi smo tada živjeli u stanu u Mostaru, moji roditelji, brat i ja, a baka i pokojni djed, koji je umro za vrijeme rata, ostali su sa druge strane neke imaginarne crte koja je u tom trenutku podijelila Jugoslaviju. Moja majka i u filmu referiše kako nije uspjela da mu dođe ni na sprovod, sahranu, ili doda čašu vode kada je bio bolestan... Danas, moja šira porodica takođe živi na raznim stranama ovog regionalnog područja omeđenog našim zajedničkim jezikom. Taj njihov nomadski prelazak, očajnički pokušaj da se ta fragmentirana porodica spoji i ostane u kakvom-takvom odnosu je takođe negdje tema ovog filma. Moji roditelji, za jedne starije građane od 76-77 godina, vode prilično dinamičan život, ako uzmemo u obzir da su, sa svim svojim bolestima i staračkim problemima, redovno na relaciji Mostar-Korčula-Split-Zagreb-Beograd i tako u krug... Baka ima 96 godina, neko se mora brinuti o njoj, ja živim u Zagrebu, moj brat i roditelji žive u Splitu, očeva porodica je porijeklom sa Korčule, gdje smo često zajedno i gdje imamo porodičnu kuću, a još uvijek iz nekih emotivnih razloga imamo i stan u Mostaru gdje smo brat i ja odrasli. Jednostavno, čuvanje svih tih lokacija je ujedno i čuvanje sjećanja i uspomena na trenutak kada je naša porodica bila, u poltiičkom smislu, u jednom sistemu i u jednoj državi. Da uđem dublje u neki metaforički level, sami stan u kojem je sniman film “Čekaj me” je stan u kojem sam ja rođen i koji izgleda gotovo identično kao 1973. Tu je onaj isti tepih, isti kauč, isti sto kao i tada, a simbolička vrijednost tih predmeta i atmosfera tog stana meni je bila metafora društva. Kao suprotnost tome u filmu prikazujem sve promjene koje su se dogodile od tada, tipa to što moja baka opsesivno gleda Pink televiziju, što sam prikazao kao neki komentar promjene i društva i cajga u vremenu u kojem živimo.

Kako su na Vas uticale sve te okolnosti koje su se desile na ovom prostoru, kao treću generaciju porodice koja je u fokusu priče, a čiji ste član, iza kamere? Donosite priču majke i kćerke odnosno Vaše bake, koja je svjedočila stvaranju velike države, i Vaše majke koja pripada generaciji za koju se pitamo da li je mogla nešto uraditi da spriječi ono što se dešavalo devedesetih, a Vi ste ona generacija koja je odrastala u toj državi u kojoj ste proveli mladost i čiji sjaj vjerovatno pamtite, a koji je nestao na najgori način.

Tako je. I tu je negdje moja generacija mnogo bliža generaciji moje bake. Na primjer, moja baka Šefika i ja nemamo nikakvih problema u komunikaciji, već ja imam mnogo više problema u komunikaciji sa svojim roditeljima. Mislim da je anarhizam moje generacije, koji je znatan jer smo doživjeli surov i krvav rat, kreirao jedno užasno i ogromno nepovjerenje prema institucijama sistema... Rat me je zatekao u Mostaru, a registriovani izbjeglica sam bio barem tri godine svog života. Bačeni smo u neko nadnacionalističko društvo, pogotovo u Hrvatskoj inačici toga, agresivnoj varijanti u ratu, a koje je nakon rata evoluiralo u neki zreli tuđmanizam koji je bio čak i gori od onoga što nam se događalo za vrijeme rata. Zbog svega toga moja generacija ima mnogo manje povjerenja u institucije društva i puno bliži odnos smrti i razaranja nego što ima generacija mojih roditelja. Svakako, mislim da je rat bio posebno strašan za generaciju mojih roditelja, iako smo mi rođeni sedamdesetih zapravo tâ nestala generacija koja se morala snalaziti u svim ovim sukobima. Znate, mi smo taman trebali da donesemo neke definitivne i neopozive odluke u svojim životima, trebalo je da gradimo nešto svoje, kad se dogodio krah jednog društva i cijelog sistema. Ja sam sad u godinama u kojima su oni bili tada i vjerujem da je za njih rat bio strašan, jer sa 40 i nešto godina ostati sa izmaknutom tačkom oslonca, bez tla ispod nogu i biti natjeran da iz jednog realizovanog, situiranog života ponovo počnete od nule, ispočetka, definitivno je strašno. Mislim da se moji roditelji nikada do kraja nijesu od toga oporavili, a pitanje je i jesu li se i dijelimično. Ta njihova opsesivna želja da se sačuva porodica je zapravo pokušaj da se sačuva neki red i logika u svijetu koji je haotičan. Stoga, moja generacija ima neke potpuno drugačije etičke i moralne odabire u odnosu na njihovu. Moja generacija je posljednja na prelasku iz analognog u digitalno doba. Mi smo zadnji ljudi koji su imali analogne telefone, nijesmo imali mobilne... Učili smo usput. Takođe, moramo biti svjesni da ćemo biti smiješni generacijama koje dolaze.

Dokle smo/ste stigli, kakvo je društvo u kojem danas živimo?

Ja nemam nekog velikog povjerenja u društvo, kao što sam rekao. Moj anarholiberalni odnos prema društvu dovoljno govori o tome, ali imam veliku vjeru u borbu. Iako rezultat može biti svakakav i često izmanipulisan, to ne znači da se u svakodnevnom životu ne treba aktivistički zalagati za stvari koje su važne, jer u protivnom ništa neće zaustaviti bujicu. Na primjer, politička dešavanja u Zagrebu koja su se dogodila tokom zadnjih godinu dana evidentiraju dominacijom političke stranke “Možemo” koja je nastala kao “grassroots pokret”, čiji sam dio i ja donekle bio. To govori da je takav razvoj situacije moguć, iako je bilo potrebno mnogo ljudi, mnogo vremena i sati, mnogo protesta, snage i vikanja, ali smo ipak uspjeli na lokalnom nivou da nešto promijenimo. Ja u to i vjerujem - u lokalnu zajednicu, a ne vjerujem u zastave, religije i nacionalnosti.

Kod nas u Crnoj Gori dominiraju upravo - zastave, nacije, religije...

Pa to je lakše jer je najlakše zalijepiti etiketu. Konkretno, situacija u Crnoj Gori se i u Hrvatskoj čak doživljava vrlo simplificirano, sve je crno ili bijelo, jedni su ovakvi a drugi su onakvi. Ja koji možda malo bolje poznajem situaciju u Crnoj Gori, jer me region zanima i volim da znam šta se dešava, znam da to nije baš onako kakvim se predstavlja. Sa druge strane, iz određene perspektive je najlakše etiketirati nekoga ili nešto konkretnom naljepnicom, a u ovom slučaju ta etiketa je zastava, vjera ili nacija.

Ono što mene realno zanima jeste da svi ljudi imaju jednaka prava, da se mogu voljeti na način na koji njima odgovara, da mogu osnivati zajednice na način na koji im odgovara, da nema nasilja u društvu, da se smeće redovno odvozi i da imamo čistu, pijaću vodu. To su pitanja koja mene zanimaju i uradiću sve što mogu da to podržim unutar svoje zajednice. To je način na koji me zanima politički i društveni aktivizam.

Nadam se da ćemo kao društvo doći do toga.

I ja se takođe nadam i radim na tome.

Planira i film o ocu

U kontekstu dokumentarnog filma nastavljate da istražujete sopstvenu familiju, ovoga puta očevu liniju. Najavili ste ranije da je u pripremi film o Vašem ocu.

Apsolutno. To je tema koja me jako zanima. Ideja o filmu o mom ocu nastala je mnogo prije ideje o filmu “Čekaj me”. Moj otac je imao jedan vrlo zanimljiv politički put. On je sve vrijeme tokom rata bio poslanik u parlamentu Bosne i Hercegovine. U tom trenutku bio je jedini Hrvat, član SDP-a, koji je dolazio na sjednice u ratnom parlamentu BiH. Njegov doživljaj svih događanja tog rata i njegov životni put su temelj tog filma. Uskoro krećemo sa snimanjem i nadam se da će biti realizovan u nekom razumnom vremenu.

Preporučujemo za Vas