Djelo posvetila svima koji ćute

Čovjekova psiha je beskrajno zabavna

Roman “Smrtni ishod atletskih povreda” akademske slikarke i književnice Milice Vučković uvršten je u uži izbor nagrade NIN. Autorka iz Srbije, crnogorskog porijekla, posvetila ga je svima koji ćute, a za “Vijesti” govori više o svom stvaralaštvu, motivima i planovima

8418 pregleda 218 reakcija 2 komentar(a)
Foto: Ivangrad Fest
Foto: Ivangrad Fest

Akademska slikarka i književnica iz Srbije crnogorskog porijekla, Milica Vučković sa svojim novim romanom “Smrtni ishod atletskih povreda” uvrštena je u uži izbor nagrade za roman 2021. godine koju 68. put dodjeljuje beogradski nedjeljnik NIN.

Roman je, kaže u razgovoru za “Vijesti”, posvetila svima koji ćute, pa tako i njenoj tetki Draginji “koja je od ćutanja stradala”.

”Ćutanje kao atletska povreda. Ćutala je jer je štitila sve nas od toga što je preživljavala, i ćutanje ju je, na kraju, koštalo glave... I ja sam isto ona koja ćuti. Tako sam vaspitana, takve sam naravi, uče nas da ćutiš i trpiš”, kaže Vučković u jednom dijelu intervjua.

Njeno djelo kritika opisuje kao “roman apsolutne iskrenosti”, a jedan od recenzenata, pisac, dramaturg i partizanovac, Božo Koprivica ističe da je u pitanju knjiga za rijetke koji mogu da izdrže iskrenost koju donosi junakinja Eva.

”Eva je suvišan čovjek. Ima promašen život, promašen i srećan, jer je to put iskrenosti i radoznalosti. Ovo je knjiga tjeskobe i ljubavi. Suzu vaga, vadi trn iz oka. Roman apsolutne iskrenosti. Knjiga za rijetke, za one koji tu iskrenost mogu da izdrže. Nije ovo knjiga za šmokljane.

Ovaj bi se roman dojmio Džeku Keruaku i, posebno, na dan šesti, mladom Rastku Petroviću. Knjiga po tragu pomodrelih ožiljaka: sve sam naučio sâm, sopstvenim kolenima naživo. Knjiga o radničkom surovom životu u Njemačkoj, ljevičarski roman: moji nokti bili su izlistani do krvi, vrhovi prstiju boljeli su me kao svježe amputirani. Što veći teret, to ljepši stav tijela. To veća radost tijela, tišine, ritma.

Milica Vučković kao Kasijus Klej, kao Muhamed Ali. Vučković od riječi šporet, krpljeno, fleka, oklembešeno… čini poeziju. Od riječi rajsferšlus, koja se javlja kao refren, pravi solo partiju za džez klarinet. Vučković piše u ritmu džez varijacija s bluz dionicama. I raste to sve do izvrsnog finala romana. Huči tiho i strašno kao Dunav, kao smrtonosna bolest. Kao u romanima Margaret Diras. Sokoli na život. Ljubav kao bol i kao čudo. Ljubav je čudo koje prelazi preko ruba romana, romana i pameti”, poručuje Koprivica.

Zaključuje se da Vučković nije pogriješila kada se upustila u umjetnost, odnosno književnost... Bliski ljudi su joj govorili da završi neki fakultet od kojeg će “biti hljeba”, jer se nekako oduvijek podrazumijeva da ga u umjetnosti rijetko ima. Ipak, nakon matematičke gimnazije upisala je slikarstvo da bi se kasnije, kao akademska slikarka sa iskustvom rada u ugostiteljstvu, ali i sa iskustvom tetoviranja odnosno rada kao tattoo majstor, upustila u književnost u kojoj se pronalazi i oslobađa.

”Kako čitav život radim sa ljudima i kako čitav život ćutim, jer sam stidljiva i jer ne volim da pričam, puno vremena provodim promatrajući ljude. Čovjekova psiha je beskrajno zabavna... Pa tako, uosjećavam i šta moji junaci proživljavaju, poistovjećujem se sa njima i pričam u njihovo ime. Trudim se da svoje junake ne osuđujem, već da ih razumijem”, kaže Vučković za “Vijesti”.

Ona ističe da je na različite načine povezana sa Crnom Gorom i obećava posjetu prvom sljedećom prilikom.

”Volim taj vedri duh i taj neki specifičan odnos prema životu, taj prkos i urođenu anarhiju. Ljudi su, još uvijek, topli i bliski, nisu otuđeni kao u ovim evropeizovanim metropolama kao što je Beograd. U neku ruku mi je žao Crne Gore, mislim da ta zemlja ima kapacitet da bude Švajcarska, ima prirodna bogatstva i ljepote kakvih nema nigdje, samo nema ljude koje je vole i koji vole svoj narod”, kaže Vučković i dalje govori o svom romanu, motivima, inspiraciji, slikarstvu, društvu i planovima za dalje...

Slikarka ste po obrazovanju, ali se prepoznatljivo i upečatljivo, očigledno i uspješno, izražavate i kroz književnost, odnosno pisanom riječju. Za početak, kako je došlo do toga? Nerijetko kažu da se vizuelni umjetnici i umjetnice lošije snalaze sa riječima, pa da zbog toga kao svoje sredstvo izražavanja biraju likovne instrumente...

Moram da priznam da je to često pitanje. Evo ovako, oduvijek sam, zaista, voljela da crtam i još kao mala sam željela da upišem slikarstvo. Nisam iz umjetničke porodice niti je moja porodica bila dobrostojeća pa moram da priznam da niko nije bio pretjerano srećan mojom idejom. Završila sam matematički smjer u gimnaziji i nagovarali su me da upišem arhitekturu. “Zavšri, sine, nešto od čega ima hljeba”. Ipak, završila sam slikarstvo, a kako od toga zaista nema hljeba, izdržavala sam se od ugostiteljstva. Ipak, uspjela sam da posle gotovo deset godina od završenih studija i deset godina aktivnog izlaganja mogu dijelom da živim i od slikarstva. Hoću da kažem, mogu da naplatim svoj trud i rad. Treba biti strpljiv, istrajan i treba raditi. Više raditi nego biti bučan. Nema zime za onog ko ima “fiks” ideju, taj će sigurno da uspije ako istraje. Što se drugog dijela pitanja tiče, slikari danas, nažalost, jesu često slabi sa riječima, a sa naših državnih umjetničkih fakulteta studenti nerijetko izlaze nepismeni. Zato sam tokom studija počela opsesivno da čitam. U knjigama sam nalazila svoje prijatelje i sagovornike. Meni, zaista, loše ide sa riječima - ne volim da pričam, ne volim ni da se javljam na telefon, uvijek sačekam da zvono prekine pa da pošaljem poruku. Tako sam počela da pišem. Kada me nešto muči, kada o nečemu mislim, a nemam sa kime da podijelim. Riječi volim da slažem kao da su elementi slike, za mene to nije pretjerano različito. Za mene je, zato, najveća umjetnost matematika.

Na književnu scenu ste debitovali zbirkom kratkih priča “Roj”, uslijedio je roman “Boldvin”, a onda i “Smrtni ishod atletskih povreda” koji je u užem izboru za prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Prije nego se osvrnemo na “atletske povrede”, postoji li nešto što je osnovni motiv i povezna nit u Vašem (književnom) stvaralaštvu, neka pojava ili tema koju istražujete?

Ispostavlja se da postoji, a ta pojava sam ja. Kako se, isto tako, ispostavlja da sam žena, probleme koje u tekstu obrađujem su problemi sa kojima se žena susreće u današnjem društvu. O tome sam progovorila iz nesvjesnog, a onda se ispostavilo da je to nešto univerzalno važno. Kako nisam književno obrazovana, smatram da pišem intuitivno, bez nekih velikih predumišljaja. To je ono što me kod pisanja najviše i zabavlja, što nikada ni sama ne znam šta će biti, upravo to je i ono što me u životu najviše veseli i zbog čega mislim da je život dragocjen.

Naziv romana, meni lično, na neki način zvuči kao sarkazam koji u dijelu “atletske povrede” označava skupinu uobičajenih izgovora kojima se ukriva (porodično) nasilje. Možda da griješim, a dodatno jer sam čitala neka Vaša objašnjenja vezana za naslov romana. No, kako ste došli do toga i na šta zapravo aludira/te, koliko je naslov povezan sa radnjom romana?

Ne griješite, sve ste lijepo razumjeli. Atletske povrede jesu one koje nemaju fatalne ishode, to su razna uganuća, prelomi, upale tetiva. Eventualni smrtni ishod takvih povreda može da bude onda kada ih zanemarujemo. Pa tako i moji junaci hodaju na slomljenim nogama ili zanemaruju svoje upaljene nerve, a to ih, na poslijetku, košta života.

Čitala sam jedan Vaš intervju u kojem ste kazali da volite duge naslove. Prema Vašem mišljenju, koliko je važan naslov romana, kao i vizuelno rješenje korica knjige?

Kako danas živimo pod tim opterećenjem “brendinga”, i kako je svijet sveden na vizuelni doživljaj, mislim da je važno. Važno ne za književnost, naravno, ali važna stavka ako želite da ono što pišete dopre do većeg broja ljudi. Jeste stereotip, ali muškarac čitalac će se unaprijed već rjeđe uhvatiti za knjigu ženskog autora, a tek ako je knjiga roze i na cvjetiće, onda baš neće nikako. Dizajn korica umije i da pomogne i da odmogne, zato, da se ja pitam, dizajn treba vratiti u onaj stari dobri oblik - svedenost, boja, naziv, dobra tipografija. Sve drugo smatram suvišnim. Što se naslova tiče, da, volim duge naslove ali to je samo moj lični afinitet. Volim naslove koji sami već pričaju neku priču.

U romanu predstavljate, između ostalog, nezdrave i disfunkcionalne odnose i komunikaciju (ili manjak iste) među članovima porodice, ali i partnerima, prijateljima i tako dalje. Danas se o tome govori mnogo, ali opet nedovoljno jer individue ili zajednice zapostavljaju i umanjuju važnost odnosa, ili se jednostavno ne bave time i ne razmišljaju o tome iz raznih drugih razloga. Koliko je zdrav odnos i dobra komunikacija važna, na bilo kom polju?

Zdrav odnos i dobra komunikacija je jedino što je važno u ma kakvim vezama.

Primijetila bih da se u svojim djelima fokusirate na ženu i na različite načine preispitujete položaj žene u patrijarhalnom društvu ili u savremenom društvu koje baštini patrijarhalno nasljeđe. Šta je to što ne dozvoljava da se udaljimo i uvidimo povoljnosti slobode? Da li borba za ravnopravnost i dalje traje i koliko je teška?

O tome iznova i iznova govorim, neke slobode za ženu jesu osvojene, ali borba neprekidno traje. Dokle god je žena prvo žena, pa tek onda čovjek, borba ne smije da prestane.

U svojim djelima, takođe, pokrećete teme koje se i danas gledaju kao tabu, a to, opet, poričemo. Kakav odnos imamo i kao pojedinci i kao kolektiv prema stvarima koje nam ne odgovaraju, kojih se plašimo, koje nas zarobljavaju?

Naše kulturno nasljeđe i naše kolektivno nesvjesno nas formiraju više negoli što možemo da zamislimo. Sve ono što se podrazumijeva, svako ono mjesto gdje mislimo da imamo mišljenje o nečemu, svako, dakle, to mjesto i stanovište treba iznova preispitati. Najlakše je misliti napamet, prihvatati stvari “kakve jesu”, umjesto pomisliti da možda stvari takvima - nisu. To je linija manjeg otpora, bježanje, neprihvatanje, negodovanje, etiketiranje, podrazumijevanje. Slobodu vidim, jedino, u neprestanom preispitivanju i suočavanju sa činjenicom da ništa ne znamo, i da se ništa ne podrazumijeva.

Da biste obrađivali takve teme čini mi se da je potrebno duboko razraditi psihološki profil likova i znati ono što svaki ili svaka od njih jeste. Da li je to uopšte moguće ukoliko nekada ni sami sebe ne poznajemo u potpunosti? Kako Vi stvarate svoje likove, imate li neku skicu sa strane, konsultujete li se sa nekim tokom rada i slično?

Kako čitav život radim sa ljudima (ugostiteljstvo, tetoviranje), i kako čitav život ćutim jer sam stidljiva i jer ne volim da pričam, puno vremena provodim promatrajući ljude. Čovjekova psiha je beskrajno zabavna. Likove gradim tako, po iskustvu, spajajući karakteristike nekih ljudi koje znam u jednog junaka. Čitam puno o psihologiji pa mi i to pomaže, a imam i nekoliko prijateljica koje su tarapeuti pa često pričam sa njima o tome. I sama sam išla na terapiju, dosta neuspješno moram priznati, tako da mi je bliska “i ova i ona strana” psihologije, pa se tim znanjem služim kada gradim likove. Inače me muči višak empatije i problem sa uosjećavanjem, kada mi neko opisuje kako ga nešto boli, isto to odmah i mene kreće da boli. Pa tako, uosjećavam i šta moji junaci proživljavaju, poistovjećujem se sa njima i pričam u njihovo ime. Trudim se da svoje junake ne osuđujem, već da ih razumijem.

S tim u vezi, kazali ste jednom prilikom da ste roman posvetili onima koji ćute. Koliko je ta ćutnja štetna i može li i ona nekada govoriti za sebe i tako biti glasna? Jeste li razmišljali možda o ekranizaciji (nekog od) svojih djelaili pisanju scenarija?

Ćutanje je simptom, ono nije čovjeku prirodno. Ćutanje je pogubno. Roman sam posvetila, prije svega, mojoj tetki Draginji, koja je od ćutanja stradala. Ćutanje kao atletska povreda. Ćutala je jer je štitila sve nas od toga što je preživljavala, i ćutanje ju je, na kraju, koštalo glave. I ja sam isto ona koja ćuti. Tako sam vaspitana, takve sam naravi, uče nas da ćutiš i trpiš. U ćutanju si uvijek sâm, a čovjek sâm teško da može da se izbori sa problemima. Zato, ovu knjigu sam posvetila ljudima koji ćute, kako bi razumjeli da nisu sami, i da ne treba da budu sami u čemu god da se nalaze. Ekranizacija ili dramatizacija - naravno da bih voljela da se nešto od toga desi, ali to su već stvari koje ne zavise od mene.

Živite i radite na relaciji Beograd - Herceg Novi, piše u Vašoj biografiji. Šta Vas veže za Crnu Goru i kada ćete nas ponovo posjetiti?

Pored toga što je, kao što rekoh, moja majka iz Crne Gore, tako su i roditelji mog partnera iz Crne Gore. Imam puno rodbine dole, i taj mentalitet mi je blizak. Volim taj vedri duh i taj neki specifičan odnos prema životu, taj prkos i urođenu anarhiju. Ljudi su, još uvijek, topli i bliski, nisu otuđeni kao u ovim evropeizovanim metropolama kao što je Beograd. U neku ruku mi je žao Crne Gore, mislim da ta zemlja ima kapacitet da bude Švajcarska, ima prirodna bogatsva i ljepote kakvih nema nigdje, samo nema ljude koje je vole i koji vole svoj narod. Nadam se da se svim našim zemljama smiješi nekakva svjetlija budućnost. A posjetiću vas - prvom prilikom!

Na čemu trenutno radite, imate li neke planove za dalje? Da li biste nešto dodali ili poručili?

Trenutno pokušavam da svoj život malo dovedem u red, jer imam sve manje snage za ovakav životni tempo. Ne mogu da radim četiri posla, tako da, sad planiram da uzmem slobodno od svega i da slikam. Da se u sljedećoj godini posvetim slikanju. Romani su mi sad k’o neka punoljetna djeca, neka ih nek idu sami, nek se snalaze, nek mene ostave na miru, ja ću da slikam… A da poručim? -Nemojte nikada da prestanete da volite ljude. I da čitate knjige, ako imate vremena.

Slikarstvo je zanos i bijeg

Desi li se da nekada, vođeni istom idejom, određeni motiv stvarate kroz različite medije ili se motivi međusobno ne preklapaju u slikarstvu i književnosti? Od čega zavisi i da li je moguće balansirati to dvoje ili se jednostavno prepuštate onome čiji zov osjećate u trenutku?

Milslim da je doba nekakvog direktno angažovanog slikarstva prošlo. U slikarstvu rješavam likovne probleme, probleme boje i kompozicije, slikarstvo vidim kao nekakav zanos i bijeg. Koliko god da je likovna umjetnost danas otišla u pravcu konceptuale i teorije, ja, ipak, volim i još se bavim tradicionalnim, odnosno štafelajnim slikarstvom. A motivi, motivi su uvijek isti, to što vi nazivate zovom, ja to nazivam prokletstvom. Ono što me goni prisutno je i u onome što slikam, i u onome što pišem, goni me i dok jedem, hodam, spavam. Sa time se borim onim sredstvom koje mi je najprije pri ruci, četkom, olovkom, cigaretom, hodanjem.

Ljudima je lakše da misle jedno, a da ne gledaju širu sliku

U jednom medijskom gostovanju krajem 2021. javno ste izgovorili riječi sa kojima se dio javnosti ne slaže i naišli na različite komentare i osude. Imamo li sluha za drugačije mišljenje, za one koji misle različito? Na to se nadovezuje i pitanje, koliko smo zapravo tolerantni?

Na ovom mjestu ću se pozvati na ono o čemu sam govorila u nekom od prethodnih pitanja - najlakše je da misliš da misliš, da stvari podrazumijevaš, da misliš da imaš nepokolebljiv stav, da je to odraz nekakvog intelekta. Takav stav upravo odiše nepromišljanjem. Ljudima je uvijek lakše da misle jedno, crno ili bijelo, da budu ovi ili oni, a ne da sagledaju širu sliku ili da pokušaju da daju neki nov odgovor. Pitanja su uvijek sugestivna, uvijek vas se stavlja u pretpostavljen kontekst, a na vama je da se opredijelite. Ja neću da se opredijelim, ni dijelim, ni sa kim, nigdje, jer neću da se ograničavam svojom pretpostavljenom publikom i skupljam jeftine poene jer mi tapšanje po ramenu ne treba.

A tolerantni nismo ni najmanje, niti smo ikada bili, upravo zbog tog “opredjeljivanja”.

Festival u Beranama je hrabar, genijalan i enormno značajan

Gostovali ste na drugom izdanju ženskog književnog festivala “I literatura ima žensko lice” u Beranama. Kakve utiske nosite iz tog malog grada na sjeveru Crne Gore?

Sasvim sigurno ćete ovo smatrati laskanjem, ali beskrajno mi je drago što sam bila gost tog festivala. Prije svega, što sam upoznala izbliza ljude i kolege iz Berana, što sam osjetila taj život kao da je moj. Centralizacija je jedan od najvećih problema kulture, pa zato rađe pristajem na gostovanja po manjim gradovima. Ljubav i entuzijazam ljudi koje sam srela u Beranama, koje sam srela u Kčevu, daju mi volju i snagu da radim dalje i da mislim da nešto može da se desi i promijeni. Pored toga, moja majka je iz Crne Gore, i pitanje položaja žena u tradicionalnoj crnogorskoj porodici je ono što donekle i ja nosim i o čemu na neki način mislim dok pišem. Napraviti književni festival u Beranama na kojem učestvuju samo žene - to je hrabro i genijalno.

To je jedini festival takvog profila u Crnoj Gori. Iz te perspektive, koliko Vam djeluje važna ta misija, a pored toga, koliko se nešto može postići ili promijeniti putem književnosti i umjetnosti? Može li književnost da utiče na društvo i javno mnjenje?

Mislim da sam baš nedavno u interjvuu za Al Džaziru rekla sljedeće - smatram da novac mijenja društvo spolja, ali da je umjetnost jedina stvar koja društvo može da mijenja iznutra. Take ideje i takav program upravo i jesu način na koji će prije svega žene osvijestiti svoj položaj, a posle se boriti za drugačiji. Organizovanje takvog festivala je od enormnog značaja i takve inicijative zdušno podržavam.

Savremena feministička borba je na klackalici između afirmacije i diskriminacije sebe

Mnogo smo govorili o ženi i položaju žena. Kako je u književnosti i da li postoji “žensko pismo” i šta bi značila sintagma “ženska književnost”? Da li se time diskriminiše ili čini vidljivijim stvaralaštvo žena, autorki?

Uh… Ne volim da čujem “žensko pismo”. Prosto ne volim. Razumijem da na tome mora da se insistira sve dok ženski umjetnici, u ovom slučaju, književnice, ne budu podjednako relevantna imena i podjednako zastupljene u institucijama, lektirama, i slično, da je to tô “natezanje štapa” koje je neophodno da bi se štap ispravio. Uprkos tome, i dalje, kada žujem “žensko pismo”, uf… bude mi teško. Kao što sam već pomenula, dokle god je žena prvo žena pa onda čovjek, imamo problem. Savremena feministička borba je konstantno na klackalici između afirmacije i diskriminacije sebe.

Preporučujemo za Vas