JOHANNES URZIDIL I GERTRUDE THEIBERGER
Johannes Urzidil (1896-1970), praški jevrejski pisac na njemačkom, drug iz djetinjstva Franza Kafke pita se kako je moguće da se književna radnja praških Jevreja tako snažno razvila upravo prvih dvadeset godina prošlog vijeka. Pripovjedač, esejista, književni i umjetnički kritičar koji je našao smrt ne u Pragu, već ovdje, u Rimu - kakav se to kompleks životne snage rasuo u tako pjesnički zasićenoj stvaralačkoj klimi?
”Trebao bih znati, kaže Urzidil, jer sam rođen i odrastao u Pragu, gdje sam bio svjedok praško-njemačkog duhovnog svijeta univerzalnih ideja, neiscrpnih novih formi i humanog nadahnuća.”
I moj lični minoritet, inspirisan pjesničkom enegijom minornog (židovskog) u majornom (germanskom) svijetu, nadahnut živahnim koracima jednostavnih ljudi na jednom širokom polju, kakvo je njemačko, postavlja to pitanje sebi od prvog koraka koji sam učinio na pločniku ispred Karlovog univerziteta prije četiri decenije.
Praški filozof Felix Welsch (1884, Prag - 1964, Jerusalim) koji je, inače, studirao pravo i filozofiju na ovoj katedri, pred kojom su mi poklecala koljena od intelektualnog uzbuđenja pred velikim (velikim minornim!) autoritetima, i živio u ovom gradu sve do 1939, kada je posljednjim vozom pred nacistima napustio Čehoslovačku, zajedno sa Maxom Brodom, i do kraja života radio u Jerusalimu, kaže da su praški jevrejski pisci doživljavali svoju jezičku svijest prvorazredno i kudikamo snažnije od svoje rodne svijesti. I da su, filozofiju svog lica, oni, zapravo, podređivali filozofiji jezika i stvaralaštva.
- To je bila mlada njemačka književnost s početka stoljeća, i to najbolja, prema Mileni Jesenskoj koja ovu ocjenu daje u svom nekrologu dr. Franzu Kafki 6. juna 1924. godine u Narodnim novinama. Ona ne želi da se po gradu priča o njihovoj vezi pa mu šalje pozdrav čituljom:
”Najbolja njemačka književnost danas”, kaže za Kafku mlada gospođa Jesenska, poslednji izdanak češkog plemstva koje su Šveđani dekapitovali g. 1621. na glavnom praškom trgu.
LIČNI PEČAT
”Ovaj Prag je uvijek magičan grad”, piše Johannes Urzidil, “tu, gdje se ulivaju mnoge esencije, rađa se i mnogo čarobnih, neshvatljivih i drugdje neviđenih stvari, riječi, likova i događaja, tu je živa zemlja magičnih sila i mađioničarskih formulica”.
Jezik rađa ironiju. (Ne postoji tako izražajna ironija kao govor i tekst, jezik, sve ostalo, gestualno ili vizuelno, blijedo je izdanje fenomenalnog ljudskog dara da se ironijski udalji od stvari i pojava.) Da, jezik određuje ironiju.
Jezičko iskustvo je za mene uvijek bio snažan fakat, uprkos činjenici da je češki mali jezik, čak i u slovenskom svijetu, zbog čega mi je blisko raspoloženje praških jevrejskih pisaca, tako različito od raspoloženja praških njemačkih pisaca, iako i jedni i drugi pišu na njemačkom. Ovo zvuči kao Goetheov naslov Staročeške pjesme (Altböhmische Gedichte), napisane negdje u posljednjim sedmicama 1827, po njegovom biografu Urzidilu, i na pjesmu Amazonke u Češkoj koja je, doduše, napisana 1829, ali je bila prvi put štampana posthumno 1833. u zaostavštini uzvišenog pjesnika.
Jedna stvar kod Goethea, ono obojeno lično, ne bez uspjeha u intonaciji i samopouzdanju izraza, kakav zna biti naš Miroslav Krleža - mislim jezički naš: južnoslovenski, ako to nije opet previše lično - ta stvar iznosi pjesnički ukus iznad same prirode. Da, sam ukus je narav.
Prema Spiridonu Vukadinoviću, još jednom “našem” piscu - da budem nadličan do paroksizma, jer ovaj austrijski kritičar i esejista iz Praga samo je po prezimenu naše gore list, ni po čemu drugom (svakako ne po jeziku, pisao je na njemačkom), Goethe je svoju čuvenu prozu Novela locirao u Hasinštajnu, mjestu blizu njemačke granice, u Sudetima. On tada, 1813.g, po vlastitom kazivanju, prvi put vidi prirodu u pravom smislu riječi i prvi put joj se raduje onako kako bi želio van svojih uniformisanih estetskih interesovanja.
Kasnije, u starosti, 18. 1. 1827, pjesnik se osvrće na dane kad je pisao Novelu i doživio ih kao božji dar, dočim je za češki krajolik i okružje bio zahvalan do ushićenja izvjesnoj grofici koja mu je omogućila da uživa u zapadnočeškoj scenografiji, bićem svojim egzistencijalnim, bez direktnog pjesničkog interesa:
”Nikada prirodu nisam posmatrao iz pjesničkih razloga... osvojio sam prirodu dotle da, kad mi nešto treba kao pjesniku, imam to pri ruci”.
LJUBAV GOSPODINA GOETHEA
Goethe je proveo u Češkoj, kako je izračunao njegov biograf Urzidil, ravno 1.114 dana - u Italiji, recimo, 683 dana, a najviše od toga u ovom dijelu češke zemlje, uza samu njemačku granicu. Kao mlad pjesnik sam, i to da dodam ovom prilikom, preveo pjesmu Grob gospodina Kazanove češkog pjesnika Jaroslava Seiferta (1901 - 1986), čim je dobio Nobelovu nagradu, na jesen 1984. godine i objavio je u titogradskom Stvaranju.
Stihove o Goetheovoj posljednjoj ljubavi, kojom se Seifert u svojoj pjesmi bavi, posvećene nekoj djevojci iz Karlovih Vari i danas držim u sjećanju, kao da snijeg pada po grobu Kazanovinom odakle se diže izmaglica i okružuje starog gospodina Goethea, koji kleca od ljubavi prema djevojci mlađoj nekih šest decenija.
Johannes Urzidil je napisao najbolju monografiju o Goetheu u Češkoj (Goethe in Böhmen, 1962). Sjevernu Češku pjesnik je istražio, ocrtao njen krajolik i upoznao je kako u zrelim, tako u posljednjim svojim godinama, a Vukadinović u pomenutom svom radu dokumentuje isto Goetheovim crtežima lokalnog jezera i zamka:
”Godišnjica Goetheove smrti 1932. zvanično se slavila kao znameniti dan”, kaže Urzidil, “uz učešće svih škola i institucija bez obzira na nacionalnost. Čitav niz čeških publikacija ponudio je doprinos poznavanju Goethea. Spiridon Vukadinović je tada, u svom počasnom vajmarskom predavanju označio Čehe kao najgeteovskiji slovenski narod” (Goethe und die Slawische Welt, Goethe-Jahrbuch XVIII, 1932).
Savremeni češki kritičar Václav Petrbok (1972) spominje Spiridona Vukadinovića kao učenika austrijskog filologa i istoričara književnosti, Augusta Sauera: 1855, Beč - 1826, Prag, ali u kontekstu zajedljivosti prema aktuelnom stanju češke germanistike. Iako je Vukadinović nazvao Čehe “najgeteovskijim narodom među Slovenima”, kaže on, “taj primjer danas nipošto nije realan, jer su geteovske i šilerovske teme u ovoj jubilarnoj godini u češkom kulturnom kontekstu zastupljene doslovce mizerno” (Češka u Goetheu i Goethe u Češkoj, Prag, 2009).
POČASNO VEČE
Urzidil je znao da gleda naprijed, da osjeti jezik koji govori iz budućnosti, jezik koji nam se odatle obraća svom snagom ispitujući granice vanjezičkih sredstava. Godine 1924, kada Kafka umire, neće proći ni sedam dana a on će, na počasnoj književnoj večeri u pokojnikovu čast, kazati da nije riječ o malo poznatom praškom piscu, koji se još nije u grobu ni ohladio, već o svjetskoj književnoj veličini vanserijskog formata bez prethodnika i sljedbenika (up. Pavel Kosatík: Menší kníška o nĕmeckých spisovatelích z Čech a Moravy, Izdavaštvo Franca Kafke, Prag, 2001, 148).
Riječ, u Evropi, znači mnogo više nego u Aziji, nego u Africi, Americi ili bilo gde drugdje u svijetu.
Naravno, Antika! - uzviknuće neko, i to s pravom.
Antički retori i filozofi, jezikoslovci i pjesnici odredili su govornom i tekstualnom diskursu odlučujuću ulogu kad su osnivali civilizaciju Zapada, i ta će njihova riječ (govorna i tekstualna uloga u privatnom i društvenom životu) ostati takva dogod zapadna civilizacija opstane ovakva kakvu poznajemo. I nestaće sa nama. Sve što je bilo nestaće pošto nestane riječ. Ležimo na govoru, i ustajemo iz govora. Ako smo negovorni, mi ne postojimo.
Urzidil je umro u Rimu 1970. nakon duge i tipično židovske anabaze - za dvadeset godina promijenio je brojna zanimanja i zemlje, šta sve ne promijeni čovjek koji bježi od Nirnberških rasnih zakona, i nadživio je svoga prijatelja iz praškog jevrejskog kruga pola stoljeća. Kada mu je držao govor nad kovčegom 1924. bio je mlad pjesnik, a u Italiji, Americi, Njemačkoj, Engleskoj, svuda gdje je stigao nakon rata uvjerio se u mesijansku famu prijatelja. Majka mu je umrla dok je bio sasvim mali - bila je jevrejskog porijekla, iz Praga, i on je zauvijek ostao u srcu praški Jevrejin, po toj svojoj majci - iako se otac oženio Čehinjom drugi put - i, kako Česi vole da kažu:
”Bio je Njemac koji se osjećao češki - posljednji veliki njemački pisac iz Praga”.
Tek je bio počeo da radi u njemačkoj ambasadi, da bi ga, 1934. godine otpustili kao Halbjude (“polujevrejin”, otac sudetski Čeh iz Heba na njemačkoj granici). Našao se najprije u Engleskoj, a onda dalje, po geografiji i književnosti, sve kud ga je ahasverski duh doveo. Od proze Posljednji voljeni, inspirisane Pragom, preko romana Crnokošuljaš, Na granici, te preko ostalih proza: Sreća sadašnjosti, Dokle dolina seže, Amerika i stari svijet, i drugih, poznat je po američkoj kolekciji praških uspomena pod naslovom Tuda je išao Kafka.
I, najzad, po akribičnoj monografiji Goethe u Češkoj, jedinstvenoj u češkom kulturnom prostoru koji odlično poznaje njemstvo i njemačku jezičku tvorbu. U samom starom gradskom jezgru Praga podignuta je danas ploča Urzidilu u spomen, i ženi njegovoj, Gertrude Theiberger (1898 - Golčov kod Jenikova, 1977 - Njujork), sestri Kafkinog učitelja hebrejskog, Friedricha (Česi kažu Bedžiha) Theibergera.
SINGEROVO PERO
Gospodin Urzidil i gospođa Theiberger, pjesnikinja, nosili su svuda luču starog Praga i manjinskog praškog plamena - filološkog i književnog, etničkog i kabalističkog, u onoj mjeri u kojoj kabala nije to što jeste, nigdje drugo, do na svom izvorniku, poput toliko drugih stvari otrgnutih od materinskog njedra.
I mnogi drugi jevrejski svjetski pisci, a ovog trenutka pada mi na um najveći pripovjedač među njima, Isak Bashevis Singer, premda potiču iz drugih sredina - Singer iz poljskog jevrejskog miljea (na poljskom je pisao sve do emigracije u SAD, kad svoje pero pretura zauvijek na jidiš), vraćaju se praškoj tematici.
Obraćaju se, oni, starom Pragu, kao kakvom jevrejskom Olimpu u Evropi - gradu kabale, mistike i šarma. Tematikom, tenzijom, poetikom - kao da Prag pitaju za savjet šta i kako pisati, kako interpretirati tradiciju, na njenom izvoru samom, tu gdje je izvoru najsličnija. Voda i hljeb, duša i raj. I pakao - dolina očišćenja od demona.
Kod Singera, samo kratko da podsjetim, kada treba nešto provjeriti u običajnoj tradiciji jevrejskoj, odmah se trči iz Krakova i Lublina, iz Varšave i Lvova pravo u Prag po rabinsko mišljenje. Ne samo zbog najpoznatijeg rabina na svijetu (Jehuda Löw ben Becalel, 1512/1520/1525. ili 1526 - 17. 9. 1609), legendarnog tvorca Golema, već zahvaljujući praškim židovskim autorima, piscima univerzalne i kosmopolitske orijentacije koji su u svojim djelima okupili čitavu Evropu.
Pisci kao Hugo Salus, Franz Janovic, Oskar Baum, Paul Leppin, Ernst Weiss, Gustav Meyrink, Franz Werfel i toliki drugi predstavljaju i u istoriji češke, i u istoriji njemačke književnosti - manjinu koja je svjetska manjina, univerzalna, dragocjena kada svijetu ponestane kosmopolitske snage i energije.
Gertrude Theiberger, književnica iz Praškog kruga, udala se za Johannesa Urzidila 1922. kao ćerka rabina Karla, i sestra Friedricha Theibergera (Prag, 1908 - koncentracioni logor Osvećin, 1944), filologa i filozofa. Mlađi Theiberger je bio Kafkin učitelj hebrejskog blizak državničkim idejama Tomáša Masaryka. Desetak godina kasnije, 1933, Gestapo je uhapsio zajedno sa mužem da bi konačno 1941. emigrirala s njim u Njujork.
Njen suprug kojeg je nadživjela sedam godina umro je iznaneda zapravo ovdje, u Rimu, tokom jedne književne turneje 1970. I sahranjen je ovdje, na groblju Campo Santo Teutonico. On me podsjeća na drugog lutajućeg Jevrejina koji takođe počiva na italijanskom groblju (San Michele u Veneciji) - pjesnik Josif Brodski (1940-1996) - i o smrti Jevreja, urbanog naroda daleko od ratarstva, orijentisanog na tekstualnost, bankarstvo i trgovinu kaže stihom ovako:
Nisu sijali žito. Prosto,
kad dođe vrijeme sjetve,
legli bi pod zemlju sami…
Bonus video:
