BOŽO KOPRIVICA: NALIK MJESEČARU

To su senke koje se grle pred slepim ogledalom

Stojim, hodajući sa dvije kazaljke, i tako dočekam ponoć. Ludilo kao upornost male kazaljke, koje prelazi u ljubav. Ponoć, miran sam, tišina do pučine mora. Blista tvoje lice visoko nad borovima u parku

5812 pregleda 2 komentar(a)
Rad Dada Đurića, Foto: Pinterest
Rad Dada Đurića, Foto: Pinterest

U gradu N. u našoj, u mojoj, Karađorđevoj ulici ima nekoliko zanimljivih kuća: kuća Makrida, predratni hotel N, dvije mediteranske kuće Mijuškovića i Nikovića, kuća Boža Nikolića, majstora fotografije u filmu Ko to tamo peva, kuća Markovića, dugačka 25 metara, u neorenesansnom stilu, s dva balkona – jednim na istočnoj, drugim na zapadnoj strani, sagrađena 1927. Kuća u sjevernoj svetlosti, zidovi blistaju kao polirani, blijedozelenkasti. Sa fasade kuće diže se zvuk, zvuk raste u kovitlac, pa se uzlaznom linijom penje do visina koje uho ne može da izdrži. Vibracije mozga prijete da rasprsnu lobanju. Sablasna svjetlost. Kad zvuk pukne, neko će mi donijeti neku strašnu vest. I traje taj bol sluha od moje pete godine. Nerado idem na spavanje, rano sam počeo da njegujem nesanicu. I, danas, spavam u kratkim rezovima. San je počeo da blijedi kad smo Dubrovkinja i ja otišli u Beograd na studije. Znam da taj zvuk nikad neće prestati: ulica je flauta dok hodam nalik mjesečaru... Samo mrtvi prsten ne skidaju, koji su im živi natakli.

Ne mogu da se sjetim prostora gdje sam prvi put video ludake u pohabanim blijedozelenim bolničkim mantilima. Noć je, neka žućkasta svjetlost ih obasjava. Pada blaga kiša. Vidim poneku kap na svjetlosti. Ludaci su neobrijani, ta lijepa brada od tri dana. Ali gdje je to u gradu N, ne znam. Neki veliki portik ili prostor između dvije bolničke zgrade u krugu bolnice “Olga Dedijer”. Je li to bilo u vrijeme moje difterije, tada imam četiri godine. Razgovaram na francuskom sa doktorom Lukom Jovićevićem. Izgleda kao španski plemić iz vremena El Greka. Znam pedesetak francuskih riječi: don mua a lo, don mua a lepen, la kur je dvorište. Difterija ili san. Difterija, bakterija je krenula na moje grlo i pluća (ne znam ja to tada), a još više zinula na mene ta riječ koja sikće. Čujem kako doktor Jovićević kaže: “Zorka, čini mi se da smo malo okasnili.” A posle petnaest dana kaže mi: “Izvukosmo li se, žabac, izvukosmo...”

Prije neku noć ulazim u stan, treći kat Kneginje Zorke 102 i pogledam na sat, 5 do 11, poklopljene kazaljke. Stojim, hodajući sa dvije kazaljke, i tako dočekam ponoć. Ludilo kao upornost male kazaljke, koje prelazi u ljubav. Ponoć, miran sam, tišina do pučine mora. Blista tvoje lice visoko nad borovima u parku. A pjesma O satima Georga Trakla ovako počinje: Tamnim pogledima gledaju se ljubavnici,/Plavokosi, blistavi... I kraj te pjesme: Miriše požutelo voće; tiho se čuje smeh/Radosnog, svirka i ples u senovitim podrumima;/U sutonskom vrtu korak i tišina umrlog dečaka.

Slika Žorža Rua
foto: Image Journal

U susjednoj sobi sestra svira Šubertovu sonatu: Tiho joj tone osmeh u oronulu fontanu./Teški su od maka tvoji kapci i mirno sanjaju./Kao oblak nadvilo se iznad mene tvoje lice u sutonu. Moja sestra M. koja je pre 55 godina počinila samoubojstvo.

Vidim jednog dječaka, blesak munje osvjetljava mu slepoočnicu: kaže mi pucaj. I probudim se u zapisu Srce je lopta.

Druga slika iz grada N, prije podne, kuća Lučića, 9 sati, kuća na dva boja preko puta parka. Ulica koja se uliva u put prema Titogradu. Sa jedne strane kuća je obrušena, posledice strašnog savezničkog bombardovanja 1944. Konture kuće s južne strane u gluvoj noći izazovu trnce i jezivost. Ta jezivost širi se dijagonalno prema železničkoj stanici i Trgu Save Kovačevića. Oko te kuće u 9 sati trči žena u suknji do ispod koljena, blesne koljeno u dječjem trku. Krugovi su apsolutno istovjetni i u prostoru i u vremenu. Apsolutni krug. Sjedim na klupi u parku naspram kuće. Imam, pa imam devet godina. Prođe poneka silueta, automobil, pas lutalica. Apsolutna je tišina. Lica te gospođe se ne sjećam, ali veselo je to tjelo. Vodi me to tjelo do ludaka u knjizi Melanholija Georga Trakla. I pjesma “Psalam”, posvećena Karlu Krausu: To je svetlost koju je ugušio vetar/To je pogled spaljen/I crn, s rupama punim paukova/To je odaja okrečena mlekom/Ludak je mrtav.../To su senke koje se grle pod slepim ogledalom/Na prozorima lečilišta greju se bolesnici/U tami starog azila dotrajavaju ruine ljudi.

I detinjstvo kao pogled, kao kamera: Ožedneli pijemo/Bele vode jezera/Slasti tužnog detinjstva.

Tri mjeseca dolazio sam pred obrušenu kuću. I onda je, jedne nedjelje, žena ukrug nestala.

Treća slika iz grada N: U ulici Vuka Mićunovića koja vodi ka severozapadu prema Vojnom stanu, pa ulicom Princeze Ksenije i ulicom Hercegovački put do plaže Manitovac (pa dalje prema Dubrovniku...), s desne strane Dječji dispanzer... Preko puta Dječjeg dispanzera kuća na četiri vode, s lijepom kapijom. To je kuća moje učiteljice Milene Kaluđerović, kakva senka ljepote na licu te žene, ljepota Rite Hejvort. Idem na kupanje, usporim i vidim muža moje učiteljice. Lijep, sed čovjek, stasit, plećat, velike oči, krupne beonjače, brkovi kao kod Omara Šarifa. Pravi kvadrat oko kuće. Crni kvadrat. I tako u nedogled. Imam deset godina.

Prije neki mjesec, Ulica Lole Ribara, knjižara Zlatno runo. Prebiram po antikvarnoj polici poezije. I vidim knjigu koju sam nekoć izgubio: Flamanska poezija, Mala edicija Nolita 1964. I otvori mi se knjiga na stranici na kojoj je pjesma Ludnica na mesečini, Jan van Najlen: Nad ludnicom se prsi mesec mlad/Dok prozori trepte kao mrlje zlatne,/A zidovi se belasaju sad,/Belji od svetlosti te neverovatne./Zar kad mesec tako razbi mrak/Da posta moguća avantura luda?/Al’ to traje kratko. Kao na dati znak,/Pred zoru se sklapa lepeza tog čuda/Ujutro je zgrada tu ko pre/Jedva se čuju daleko od nje,/Srne što u šumske zavlače se skute./Noćas je krišom procvetao glog/Iskobeljao se mak iz struka svog./Al’ oni unutra sve to i ne slute.

I jedna bluz pjesma, kao rima, O Kadmu i Harmoniji Mija Raičevića, pjesma o ljubavnom ludilu:

(Pa ipak, srešćemo se i rastati i opet sresti-/Tamo gde se pokojnici sreću: na usnama živih/Samjuel Batler):

Otićićemo jednom iz ovoga grada,/ali, u neko vetrovito jutro,/stajaćemo opet ovde misleći da smo to mi,/da smo se, napokon, domogli obala Grčke./Ovde, gde jecaj ne postoji, i gde je tuga satkana od kiše/(nešto manje od lišća), gde je sreća nemati ništa, /do sopstvenu senku, ne želeti, ne sećati se./Biti lišaj na steni koja ne pamti, školjka koja se otvara,/sporo kao srce, da bi mogla da uđeš ti, lepa moja dragano,/što s leptirima u kosi prolaziš uskom, kamenom ulicom do mora.//Gde odlaze ostrva kad padne veče? Otkuda to stižu,/u zoru, kad na videlo dana iznosiš svoje malo, nežno/stopalo? Čemu suze, ako ih lako sušiš vetre?//Maslina na kiši, jedino je čega želim da se sećam./To, kako ona gubi lišće tako ja gubim dane./Njeni mali, sočni, prezreli plodovi nikad nisu/tako gorki kao sumrak koji je ovde uvek pomalo/ljubičast, kao u Aleksandriji./Tamo gde ću te odvesti, tamo će naše oči, ruke, tela,/naši živi poljupci, postati zemlja koja nas hrani,/zemlja, koja na kraju, samo uzima ono što je njeno.

U Budvi, u leto-jesen 1998.