Predstava “Rat i mir”, Narodnog pozorišta u Beogradu, u režiji Borisa Liješevića otvoriće ovogodišnji, 36. po redu, festival “Grad teatar” Budva izvedbom na sceni u Stanjevićima, ispred Manastira Svete Trojice, sjutra u 21 čas, a repriza je sljedećeg dana na istoj lokaciji i u isto vrijeme.
Predstava je rađena po istoimenom klasičnom romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja, a jednog od glavnih likova, Kneza Andreja Bolkonskog, tumači mladi glumac Danilo Lončarević, rođeni Podgoričanin koji je ostvario zapažene uloge na televiziji u serijama “Vreme zla”, “Grudi”, “Državni službenik” i “Senke nad Balkanom”, ali i u pozorištu.
Dramatizaciju predstave "Rat i mir" je radio Fedor Šili, scenografiju Janja Valjarević, kostimografiju Bojana Nikitović. Kompozitor je Stefan Ćirić, za scenski govor bila je zadužena Ljiljana Mrkić Popović, a pored Lončarevića u predstavi igraju:Hadži Nenad Maričić, Miodrag Krivokapić, Danilo Lončarević, Zlatija Ocokoljić Ivanović, Zorana Bećić Đorđević, Dušan Matejić, Bojana Stefanović, Teodora Dragićević, Nemanja Stamatović, Nina Nešković, Slobodan Beštić, Kalina Kovačević, Petar Strugar, Vučić Perović, Nedim Nezirović.
Mladi crnogorski glumac Danilo Lončarević tim povodom govori za “Vijesti”.
Andrej Bolkonski je jedan od najčuvenijih likova ruskih romana. Da li ste osjećali veliku odgovornosti prilikom građenja ovog lika i koje su bile smjernice koje ste dobili od reditelja?
U procesu rada se trudim da ne razmišljam na taj način… Odgovornost nije nešto o čemu aktivno mislim ili što svjesno osjećam, jer kad bi to u takvom obliku postojalo u mojoj svijesti i u mom biću, siguran sam da bi mi više štetilo nego koristilo… Ali pretpostavljam da odgovornost postoji uvijek i da je neodvojiva od svake naše akcije, bili mi toga svjesni ili ne. Boris je reditelj koji vodi “nevidljivom” rukom. Njegove smjernice su neosjetne. On nije neko ko glumca “gura” u neku svoju unaprijed zacrtanu zamisao, već zajedno sa glumcem polako otkriva ono što materijal nudi i skriva.
Kako ste odabrani da tumačite ovaj lik?
Ulogu sam dobio nakon kastinga.
Može se reći da je ovo Vaša prva velika uloga u pozorištu, a sudeći po reakcijama publike i kritike ispunili ste očekivanja. Kako Vi vidite predstavu i svoj lik nakon same premijere u Beogradu?
Kao direktan učesnik, predstavu mogu da vidim jedino kroz reakciju publike. Za vrijeme igranja nemam svijest koja bi mi omogućila da nakon izvođenja pravim analizu. Jedino što mi posle predstave ostaje jesu lica ljudi u gledalištu kada se svijetla upale. A kada gledam u njihova lica nakon ove predstave, osjećam neobjašnjivu bliskost sa svima njima i u tom trenutku to za mene nisu neki nepoznati ljudi. Tad osjećam da su mi bliski i osjećam potrebu da ih sve zagrlim. Eto, to je nešto što sam osjetio nakon svakog igranja do sad, a što pretpostavljam nije uobičajno.
Koliko je predstava bliska radnji romana, a koliko odstupa od pripovjedačkog toka?
Sve što se nalazi u predstavi je dio romana. Pošto se radi o romanu koji u nekim izdanjima ima i dvije hiljade strana, neki djelovi su morali biti izostavljeni, pošto bi u suprotnom predstava morala da se igra u djelovima, danima.
Zašto je važna ova predstava danas i zašto je ovo književno djelo bitno iščitavati iznova?
Rat i mir se dešava na mikro i makro planu, uvijek i svuda. I oni su se tada nalazili na raskršću, na kojem se i mi danas kao društvo i pojedinci nalazimo. Ljudi se valjda stalno nalaze na nekakvim raskršćima, pošto sve što uradimo danas pokreće niz događaja čije posledice u budućnosti nismo u stanju da sagledamo. Tako da suštinski svi ti ljudi žive i danas, svuda oko nas. Oni su mi, mi smo oni. Suština je uvijek ista, uloge su iste, jedino se akteri mijenjaju. To je valjda taj vanvremenski kvalitet koji sva velika literatura nosi i zbog čega lako komunicira i sa pojedincem danas. Stavovi, ideje, ideologije, želje, strasti, radosti, razočaranja, tuge, boli, ljubavi… Sve to nam je zajedničko, jedino što se mijenja je ambalaža. U osnovi, predstava “Rat i mir” u tih par sati omogućava svakom gledaocu vrijeme i prostor za samorefleksiju. A mislim da je danas to ono najdragocijenije, ono čega nam svima uvijek fali.
Koje je Vaše mišljenje o festivalu Grad teatar? Da li je i na koji način uticao na Vas da se bavite glumom?
Ovo je moj prvi direktan susret sa festivalom. Svašta nešto se mijenjalo poslednjih decenija, ali Grad teatar je opstao. I mislim da sama ta činjenica dovoljno govori o njegovom značaju i uticaju. Nadam se da je ovo prvi od mnogih naših susreta.
Da li je scena na otvorenom zahtjevnija od one u pozorištu i na koje sve načine?
Moje iskustvo je nedovoljno da bih o tome mogao da donesem sud. Možda ću vremenom moći više da kažem na tu temu. Možda već nakon igranja u Budvi.
Postali ste prepoznatljivi po TV serijama, a da li planirate svoj glumački put da nastavite u tom pravcu ili Vam je primamljivije pozorište? Ili možda film?
Ne planiram ništa, ali volim da maštam… Prije svega, svim srcem volim glumu i sve ono što ona nosi i to je nešto što racionalno ne mogu da objasnim i definišem. Ne gledam na to kao na posao, već kao na neodvojiv dio svoga bića. Dok god je to tako, podjednako se radujem radu u bilo kom mediju. Svaki od njih ima svoje čari.
Gdje Vas sve publika može vidjeti u narednom periodu?
Što se tiče pozorišta, nakon Budve, sa ovom predstavom u avgustu gostujemo i na Ohridu. Od jeseni, u Narodnom pozorištu u Beogradu i Zvezdara teatru. Preko ljeta ću snimati seriju “Tunel”, čije se emitovanje očekuje naredne godine. Takođe, sledeće godine planirana je premijera filma “Saligia” u režiji Petra Ristovskog, u kojoj imam svoju prvu veliku filmsku ulogu.
Postoji li neka uloga na TV-u, u filmu ili pozorištu koju iščekujete?
Svako iščekivanje sa sobom nosi razočaranje. Ne iščekujem ništa, ali maštam, mnogo maštam. I vjerujem. A na kraju, sve što treba da se ostvari - ostvariće se.
Bonus video:
